Druga laž koja se konstantno provlači u medijima je ta da Izrael pokušava izbjeći civilne žrtve. Prije dva dana je izraelski ministar unutarnjih poslova Eli Yishai rekao: “Cilj operacije je poslati Gazu nazad u srednji vijek”. Druga izjava došla je od Gilada Sharona, sina bivšeg premijera Izraela Ariela Sharona, koji je rekao: “Moramo sravniti cijele četvrti u Gazi. Sravniti sa zemljom cijelu Gazu”. Ukoliko ste pomislili da je to samo retorika, uzmite u obzir činjenicu da je Amnesty International izraelske napade na Gazu 2008/09. upravo tako opisao – poravnana Gaza. Nisu samo organizacije za ljudska prava govorile o zločinima koje je Izrael počinio, već i izraelski vojnici, koje je vlastita savjest natjerala da javno progovore o tome.
Ukoliko se i dalje ne možete odlučiti da li izraelski zvaničnici i glasnogovornici govore istinu, ili to pak čine savjesni izraelski vojnici i humanitarne organizacije, razmislite o ovom pitanju: Ako je Hamas uspio ubiti samo tri osobe ne tako savremenim oružjem koje koristi, kako je onda moguće da je Izrael uspio ubiti desetke palestinskih civila, uprkos tome što koriste sofisticirano i precizno oružje kako bi se izbjegle civilne žrtve? U samo jednom napadu prije tri dana Izrael je u nekoliko minuta ubio toliko palestinskih civila, koliko Palestinci nisu Izraelaca raketnom paljbom u posljednje tri godine.
Treća laž koju izraelski zvaničnici navode je ta da je sve s ciljem postizanja sigurnosti izraelskih građana. Ako je doista glavni cilj Izraela da okonča raketnu paljbu iz pojasa Gaze, sve što su morali učiniti je to da prihvate primirje koje su nudile palestinske frakcije prije atentata na Jabarija. Ako je Gaze blokirana samo zbog toga da se spriječi unos oružja u nju, zašto onda Palestincima nije dozvoljeno da izvoze iz nje? Zašto je uvoz hrane uvijek bio ograničen? Istina je jasna, ne radi se o sigurnosti, već o kažnjavanju stanovnika Gaze.
Kada Gilad Sharon, sin Ariela Sharona, traži od izraelske vojske da Gazu sravni sa zemljom, on to opravdava riječima “stanovnici Gaze nisu nevini, oni biraju Hamas”. To je zapravo ista ona “logika” kojom bi se mogli opravdati teroristički napadi u demokratskim društvima. Jesu li onda, vodeći se izraelskom logikom, legitimne mete nasilja izraelski civili jer oni biraju desno orijentirane lidere koji su počinili zločine nad Palestincima? Naravno da ne.
Četvrta laž je to da je Hamas problem. Hamas svakako nije “cvjećka”, ali tu je i druga strana priče. Kada čujete da Izrael proziva Hamas za sve probleme u Gazi, dvije stvari treba imati na umu. Prvo, Hamas ne samo da je pokazao spremnost na primirje, već je spreman i na konačno rješenje koje podrazumijeva dvije države. Drugo, i još važnije, je to da Hamas nije došao na vlast 2006/07. Između 1993. i 2006. godine, Izrael je na suprotnoj strani imao umjereniju i podatnu palestinsku samoupravu kao partnera za mir. Šta je Izrael učinio? Je li to dovelo do mira ili je i dalje nastavljeno zauzimanje palestinske zemlje, kršenjem palestinskih prava…
Peta laž je to da postoji vojno rješenje za prekid konflikta. Ovo nije prvi put, a vjerovatno ni posljednji, da Izrael vojnim putem primorava svoje protivnike na predaju. No, jesmo li bliže okončanju sukoba nakon decenije nasilja i krvoprolića? Odgovor je naravno – ne. Način da se riješi cijeli sukob dugoročno je da Izrael okonča okupaciju palestinske teritorije i omogući Palestincima da ostvare pravo na samoopredjeljenje. Vjerovatno će ubrzo biti okončani posljednji sukobi. Pravi izazov će biti okončanje izraelske okupacije i iznalaženje rješenja za dugoročni mir i sigurnost.