Piše: Amir Durmić
Bombastični naslovi u kojima se direktno i bez imalo okolišanja, britko i bez dlake na jeziku napadno kritizira pojedinac te se izravno udara na njegovu čast i njegov ugled, uvijek su intrigantni, zanimljivi i mnogo čitljivi, te najčešće bivaju pokretači raznih polemika i rasprava koje se, baš poput trakavice, znaju razvlačiti unedogled. Upravo takav jedan naslov osvanuo je u posljednjem broju ”Preporoda” (od 1. novembra 2012., na str. 62), te je zbog poruke koju u sebi nosi već na prvi pogled zaokupio moju pažnju i natjerao me da njegov sadržaj pročitam nekoliko puta. Svaki put kada bih dotični tekst nanovo pročitao, moje čuđenje, iznenađenost ali i razočarenje postajali bi sve veći. ”Dr. Fuad Sedić pokušava srušiti ugled i veličinu imama Ebu Hanife”, glasi naslov teksta koji je potpisao dr. Fikret Arnaut. U ovom tekstu autor dr. Fuada Sedića direktno i bez imalo ustručavanja optužuje da ”pokušava srušiti ugled i veličinu imam ‘A’azam, mudžtehida Ebu Hanife r.a.”.
Povod da dr. Arnaut o svom, prije svega bratu muslimanu, ali i kolegi, a vjerovatno i poznaniku, donese ovako kategorično negativan sud sasvim je banalan, i u očima svakog objektivnog i u hadiske znanosti iole upućenog insana, nadasve nerazumljiv, a donekle i tragikomičan. Naime, dr. Arnaut je dr. Sediću zamjerio to što u svojim opaskama spomenutim u fusnotama djela ”Musned Ebu Hanife” (koje je dr. Sedić preveo na bosanski jezik), imama Ebu Hanifu (navodno) nije svrstao u generaciju tabiina, i još naglasio (opet navodno) da ovaj časni imam nije mogao izravno čuti hadise od ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s. ”Sporni” citat dr. Sedića glasi ovako: ”Jedan broj učenjaka smatra da je Ebu Hanife sreo i vidio neke od ashaba, ali nije pouzdano (potvrđeno, op. aut.) njegovo prenošenje hadisa od njih, kao što to smatra Sujuti i drugi. Ako bi se prihvatilo mišljenje da je Ebu Hanife prenio hadise direktno od nekog od ashaba, onda bi se on ubrojao u skupinu tabi’ina. Prema tome, prenošenje Ebu Hanife od ashaba se smatra prekinutim senedom, a Allah najbolje zna.” Ovaj komentar dr. Sedića, dr. Arnaut je prokomentirao sljedećim riječima: ”Iz spomenute fusnote moglo bi se razumjeti da imam A’zam Ebu Hanife, r.a., nije bio iz generacije tabi’ina jer se negira da je sreo nekog od ashaba…” Generalno posmatrajući, ovo je ustvari i jedina zamjerka koju je dr. Arnaut otvoreno uputio dr. Sediću, i to mu je bilo sasvim dovoljno da ga u svome osvrtu optuži za pokušaj rušenja ugleda imama Ebu Hanife! Prije mog skromnog pokušaja da ukažem na neke nelogičnosti i propuste u tekstu dr. Arnauta, želim kazati da dr. Fuada Sedića lično poznajem od sada već davne 1996. godine, kada sam imao čast i zadovoljstvo da kao student prve generacije tadašnje Islamske pedagoške akademije u Bihaću prisustvujem njegovim nadahnutim predavanjima iz predmeta hadis. S ponosom ističem da je dr. Sedić, Allahovom voljom i milošću, bio jedna od ključnih osoba koje su me zainteresirale za islamske nauke općenito, a hadis i njegove discipline posebno. Odlaskom na Islamski univerzitet u Medinu, na prvoj godini fakulteta sam na predmetu mustalehul-hadis, praktički odmarao, jer sve ono što sam godinu dana ranije naučio kod prof. Sedića, tada sam samo ponavljao. Vrlo dobro se sjećam da je dr. Sedić u toku svojih predavanja s velikim respektom i poštovanjem govorio o imamu Ebu Hanifi, te da je i njega, ali i ostale islamske učenjake, spominjao isključivo u pozitivnom kontekstu. Sjećam se da je i spominjao neke alime iz prvih, ali i potonjih generacija koji su na račun imama Ebu Hanife izrekli niz neprimjerenih kvalifikacija, te da je stavove i mišljenja tih učenjaka argumentirano pobijao. Zbog svega toga, spomenuta optužba upućena na adresu dr. Sedića je koliko smjela i napadna toliko i drska i neutemeljena, jer svi oni koji poznaju lik i djelo dr. Sedića potvrdit će da je on osoba koja uporno afirmira, a ne ruši ugled imama Ebu Hanife, čemu ide u prilog i činjenica da je na naš jezik preveo najpoznatije pisano djelo ovog islamskog velikana.
Ebu Hanife, r.h., jeste tabiin, ali…
Odgovor na sve navode u tekstu dr. Arnauta mogao bi biti izuzetno dug i zamoran, međutim, najbitnije je ukazati na samo jednu, ključnu pogrešku koja mu se omakla u tekstu, a da bi ona od strane onih koje će ova polemika eventualno zainteresirati bila razumljiva, potrebno je barem sažeto pojasniti ko se u suštini smatra tabiinom. Većina islamskih učenjaka smatra da je tabiin osoba koja je barem jednom u životu vidjela ili susrela nekog od ashaba, bez obzira da li se s njim družila duže vrijeme i bez obzira da li je (ili nije) od njega čula i kasnije prenijela ijedan hadis. (Vidjeti: El-‘Irāki, Et-Takjīdu vel-īdāh, str. 317-318) Drugi, manji dio učenjaka smatra da se tabiinom ne postaje pukim susretom s nekim od ashaba ili njegovim viđenjem, već uvjetuju da se dotična osoba koja je ashaba vidjela, s njim i družila te od njega prenijela barem jedan hadis. Ovo mišljenje je recimo zastupao poznati mufessir i muhaddis, Ibn Kesir, r.h., koji, nakon što je citirao Hatiba el-Bagdadija koji tvrdi da se u tabiine ubraja i onaj ko se ”samo” družio s ashabom, bez obzira da li od njega prenosi hadise ili ne, kazao sljedeće: ”Tvrdim da učenjaci nisu smatrali dovoljnim da čovjek vidi ashaba pa da se odmah ubroji u tabiine kao što su ashabom nazivali svakoga onoga ko je (barem jednom) vidio (ili direktno čuo) Poslanika, s.a.v.s., a razlika je u velikoj časti koja pripada onome ko je vidio Poslanika, s.a.v.s..” (Ibn Kesīr, El-Bā’is el-hasīs, str. 191)
Iako je po ovom pitanju prvi stav koji zastupa većina islamskih učenjaka bez sumnje jači i preči, ipak treba biti širokogrudan i prije svega razuman te prihvatiti činjenicu da je bilo uleme koja nije dijelila njihovo mišljenje, kakav je slučaj recimo bio sa Ibn Kesirom, r.h. Ukoliko nam je ovo jasno, onda glavna, a ujedno i jedina zamjerka dr. Arnauta koja je bila povod za neprimjerene kvalifikacije koje je izrekao na račun dr. Sedića, odmah gubi svaku smisao. Ukoliko dr. Sedić i zastupa mišljenje koje je odabrao Ibn Kesir i neki drugi učenjaci (iako se to iz Sedićevih navoda koje citira dr. Arnaut uopće ne razumije), on u tome ne bi bio ni prvi, a vjerovatno ni posljednji, pa bi bilo nepravedno reći kako je (samo zbog toga) atakovao na čast i ugled imama Ebu Hanife.
Da ne bi bilo zabune i novih optuživanja, naglašavam da se sa dr. Arnautom apsolutno slažem u tome da se imam Ebu Hanife ubraja u tabiine, jer je gotovo neupitno[1] da se on u najmanju ruku sreo sa ashabom Enesom b. Malikom, r.a., a vjerovatno i sa još nekolicinom ashaba, što potvrđuju mnogi historičari koje je i dr. Arnaut citirao u svome tekstu, pa ih nema potrebe citirati nanovo.[2] U ove učenjake između ostalog spadaju i imam Zehebi, Ibn Hadžer, Ibn Sa’d, hafiz El-Iraki, imam Sujuti i mnogi drugi. Međutim, to što se Ebu Hanife susreo s nekim ashabima, nužno ne znači da je od njih i prenosio hadise, i ova činjenica je promakla dr. Arnautu, nakon čega je i napisao sporni tekst. Naime, veliki broj učenjaka i hadiskih eksperata koji su potvrdili da se Ebu Hanife susreo sa nekim ashabima, kategorički odbacuju autentičnost predaja u kojima se navodi da je on od njih direktno prenosio hadise, što uopće nije čudno.[3] Jedan od njih je i imam Zehebi koji za imama Ebu Hanifu, rahimehullah, kaže: ”Rođen je osamdesete (hidžretske) godine u vrijeme mladih ashaba i vidio je Enesa b. Malika kada im je (ovaj) prispio u Kufu, međutim, nije (vjerodostojno) potvrđeno da je od njih (tj. od ashaba, radijallahu anhum) prenio ni jedan jedini harf. Prenosio je od ‘Ataa b. Ebu Rebbaha i on je njegov najveći i najznačajniji šejh. Prenosio je i od Ša’bija…” (Zehebī, Sijer e’alām en-nubelā, 6/391) Obojica ovih učenjaka, i ‘Ata i Ša’bi, su iz generacije tabi’ina, s čime je dr. Arnaut vrlo dobro upoznat. Dakle, imam Zehebi kategorički tvrdi da je Ebu Hanife sreo Enesa b. Malika, ali isto tako kategorički negira da je od bilo kojeg ashaba prenio bilo koji hadis.
Dr. Fikret Arnaut u svome osvrtu sa dubokim poštovanjem citira najpoznatijeg komentatora ”Musneda imama Ebu Hanife”, šejha Alija Mula el-Karija, ali samo one navode koji idu u prilog stavu koji zastupa, tj. da je imam Ebu Hanife slušao hadise direktno od ashaba, radijallahu anhum, a kasnije ih i prenosio. Međutim, radi principa pravednosti i objektivnosti kojima nas uči naša plemenita vjera islam, dr. Arnaut je trebao spomenuti i riječi šejha Alija Mula el-Karija kojima ovaj istinski velikan hanefijskog fikha i sam potvrđuje činjenicu da je bilo dosta učenjaka koji su smatrali da imam Ebu Hanife, i pored toga što je susreo neke ashabe, ipak nije od njih prenio ni jedan jedini hadis, odnosno, da ti hadisi ne ispunjavaju sve uvjete koji bi ih uvrstili u kategoriju sahih tj. autentičnih hadisa.
Rekao je Ali Mula el-Kari: ”Rekao je šejh naših šejhova Dželaluddin Sujuti, Allah mu se smilovao: ‘Pronašao sam (odgovor na) pitanje koje je postavljeno šejhu El-Velijju el-‘Irakiju (umro 826. h.g.) u kojem se navodi: ‘Da li je Ebu Hanife vidio ikoga od ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i da li se on ubraja u tabiine ili ne?’, pa je odgovorio: ‘Za imama Ebu Hanifu nije vjerodostojno (potvrđeno) da je prenosio (hadise) od ijednog ashaba. On je vidio Enesa b. Malika, pa oni koji su na stavu da je viđenje (bilo kojeg) ashaba dovoljno da bi se neko uvrstio u tabiine, takvi su za njega rekli da je tabiin, a oni koji ne dijele to mišljenje, oni ga ne smatraju tabiinom.” (Vidjeti: Mula Ali el-Kārī, Šerhu Musnedi Ebī Hanīfe, str. 581)
Vrlo slično potvrđuje i Ibn Hadžer, koji je, kada je upitan o tome da li je Ebu Hanife prenosio hadise (direktno) od ashaba, odgovorio: ”Ebu Hanife je živio u vremenu u kojem su još uvijek živjeli neki ashabi. Rođen je u Kufi osamdesete godine po Hidžri, a u tom vremenu u njoj (tj. u Kufi) su živjeli (neki) ashabi (kao što je) Abdullah b. Ebi Evfa[4] koji je po jednoglasnom mišljenju umro nakon toga (tj. nakon 80. h.g.), a u Basri je (tada) živio Enes b. Malik, r.a. Ibn Sa’d spominje prihvatljivu predaju u kojoj se navodi da je Ebu Hanife vidio Enesa. Osim ove dvojice ashaba, (u tom vremenu) je bilo još živih ashaba koji su živjeli u raznim gradovima. Neki (učenjaci) su čak sabrali zasebnu zbirku u kojoj navode predaje koje Ebu Hanife prenosi (direktno) od ashaba, međutim, niti jedna od tih predaja nije lišena neke vrste slabosti. Pored toga, ispravno je da ga je (tj. Enesa b. Malika) Ebu Hanife susreo…” (Sujuti, Tebjīdus-sahīfe, str. 15) Vidimo da ni Ali Mula el-Kari niti imam Sujuti nisu osudili niti napali ove učenjake (El-Velijja el-‘Irakija i Ibn Hadžera) koji su jasno tvrdili da nije vjerodostojno potvrđeno da Ebu Hanife prenosi hadise direktno od ashaba, niti su za njih rekli da time pokušavaju srušiti ili oskrnaviti ugled imama Ebu Hanife, kako je to, zbog sličnog ili identičnog stava, dr. Arnaut učinio sa dr. Sedićem.
Susreo se sa ashabom prije nego je i sam rođen?
Ovdje valja ukazati na još jedan propust koji se omakao dr. Arnautu. Navodeći predaju u kojoj Ebu Hanife za sebe kaže da se susreo sa ashabom Abdullahom b. Unejsom, r.a., i da je od njega direktno slušao hadise (a da pri tome uopće ne dovodi u pitanje autentičnost te predaje), dr. Arnaut želi kategorički potvrditi ono što su hadiski eksperti kategorički odbacili i rekli da takvo što uopće nije moguće. Istina je da imam Ebu Hanife ni u kojem slučaju nije mogao susresti ashaba Abdullaha b. Unejsa, r.a., jer je on, kako to i navodi dr. Sedić, ali i gotovo svi islamski historičari[5], pa čak i neki hanefijski učenjaci, umro u Medini pedeset i četvrte godine po Hidžri, odnosno 26 godina prije rođenja imama Ebu Hanife. Ovo čak tvrdi i Ali Mula el-Kari, komentator ”Musneda Ebu Hanife”, koji za hadis koji Ebu Hanife prenosi direktno od ashaba Abdullaha b. Unejsa, a koji glasi: ”Tvoja ljubav prema nečemu čini te slijepim i gluhim”, kaže da je vrsta mursel[6] hadisa, i citira hanefijskog učenjaka El-Kerderija[7] (umro 642. h.g.) koji tvrdi da je navodni susret Ebu Hanife sa ovim ashabom vrlo problematična i diskutabilna stvar, jer ”su autori sire i povijesti suglasni u tome da je on (tj. ashab Abdullah b. Unejs) umro u Medini pedeset i četvrte (hidžretske) godine, dakle prije rođenja imama Ebu Hanife”. (Vidjeti: Mula Ali el-Kārī, Šerhu Musnedi Ebī Hanīfe, str. 584). Iz priloženog vidimo da je El-Kerderi, dakle velikan hanefijskog mezheba, jasno naglasio da ovaj hadis Ebu Hanife, r.h., nije mogao čuti direktno od ashaba Abdullaha b. Unejsa, r.a., a što je potvrdio i sam Ali Mula el-Kari, konstatirajući da se radi o mursel hadisu, što je također u komentaru spomenutog hadisa na identičan način potvrdio i dr. Fuad Sedić rekavši: ”Preostaje da je Ebu Hanife ovo mogao čuti samo od nekog drugog tabi’ina, a ovaj tabi’in od toga ashaba”, što je ustvari klasičan primjer munkati‘-prekinute predaje.
Na kraju, pitanje koje otvoreno postavljamo dr. Arnautu glasi: Da li su vrli učenjaci poput imama Zehebija, Sujutija, Ibn Hadžera i drugih narušavali ugled i veličinu imama Ebu Hanife samo zbog toga što su jasno i glasno naglasili da Ebu Hanife, i pored toga što se ubraja u tabiine, ipak od ashaba ne prenosi hadise? Da li su dvojica velikana hanefijskog fikha El-Kerderi i Ali Mula el-Kari također atakovali na ličnost imama Ebu Hanife zato što su jasno naglasili da gore citirani hadis Ebu Hanife nije mogao čuti direktno od Abdullaha b. Unejsa, r.a., već od nekog drugog tabiina, a ovaj od ashaba? Odgovore na ova pitanja, prvenstveno dr. Sediću, a onda i svima nama duguje dr. Arnaut. Mislim da je dovoljno navedenih mišljenja i da u cijeloj ovoj polemici neće biti mjesta poruci iz prethodno citiranog hadisa, bez obzira što se radi o munkati’-prekinutoj predaji, te da se ona neće odnositi na dr. Arnauta, u kojoj se navodi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Tvoja ljubav prema nečemu čini te slijepim i gluhim”.
Zaključak
Zbog razloga i činjenica koje smo naveli, s lahkoćom zaključujemo da je dr. Fikret Arnaut svojim tekstom (ne)svjesno pokušao (s)rušiti ugled prof. dr. Fuada Sedića, ali i svih islamskih učenjaka koji tvrde da Ebu Hanife, rahimehullah, i pored činjenice da se sa ashabima susreo, ipak od njih hadise nije direktno slušao, a ako ih od njih i prenosi, radi se o predajama sa prekidom u lancu prenosilaca. Imajući u vidu da su argumenti i činjenice na strani dr. Sedića, ali naravno i svih učenjaka koje je on samo ili citirao ili parafrazirao, iz svega se može zaključiti da jedino što je dr. Arnaut svojim tekstom uspio srušiti, ili u najmanju ruku barem poljuljati, jeste ugled samoga sebe. Potpuno neosnovanim ali u isto vrijeme i kategoričkim optuživanjem dr. Sedića za navodni atak na ugled i veličinu imama Ebu Hanife, dr. Arnaut je najviše naštetio vlastitoj reputaciji. U tome će se složiti svi oni koji objektivno i bez predrasuda sagledaju cijelu diskusiju. I pored svega, želim vjerovati da se jednostavno radilo o nesporazumu, pogrešci, propustu, trenutku slabosti ili u najgorem slučaju, o nepoznavanju detalja i finesa hadiskih znanosti, te da će dr. Arnaut prve prilike napisati novi tekst u kojem će od prof. Sedića tražiti halala i pružiti mu javno izvinjenje. Poznavajući dr. Sedića, njegovu blagost i širokogrudnost, gotovo da i ne sumnjam da će ga rado i velikodušno prihvatiti.
Velika Kladuša, 20. zul-hidždže 1433. / 04. 11. 2012.
Preporod, br. 22/984, 15. Novembar 2012.
Literatura:
‘Ali Mula el-Kārī, b. Sultan Muhammed, Ebul-Hasen Nūruddīn el-Mula el-Herevī el-Kārī (1014. h.g.), Šerhu Musnedī Ebī Hanīfe, valorizacija: Halīl Muhjiddīn. Dārul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, Liban, prva štampa, 1405. h.g./ 1985. g.
Ed-Dārekutnī, ‘Alijj b. ‘Umer, Ebul-Hasen (385. h.g.), Suālat Hamze b. Jūsuf es-Sehmī, valorizacija: Muveffik b. Abdullah b. Abdul-Kādir, Mektebetul-me’arif, Rijad, prva štampa 1404. h.g. / 1984. g.
Es-Sujūtī, Dželāluddīn (911. h.g.), Tebjīdus-sahīfe bi menākibi Ebī Hanīfe, valorizacija: grupa stručnjaka, Dārul-va’j el-‘arebi, Haleb, prva štampa 1428. h.g. / 2007. g.
Ez-Zehebī, Šemsuddīn (748. h.g.), Sijer e’alām en-nubelā, valorizacija: tim stručnjaka pod nadzorom šejha Šuajba Arnauta. Muessesetur-risale, Bejrut, Liban, prva štampa, 1405. h.g. / 1985. god.
Ibn Abdul-Berr, Ebu ‘Umer Jūsuf b. Abdullah el-Kurtubi (463. h.g.), El-Isti’ab fī ma’rifetil-ashāb, valorizacija: Alijj Muhammed, Dārul-džīl, Bejrut, prva štampa, 1412. h.g. / 1992. g.
Ibn Hadžer, Ahmed b. Alijj b. Hadžer Ebul-Fadl, el-‘Askalāni (852. h.g.), El-Isābe fī temjīzis-sahābe, valorizacija Alijj Muhammed, Dārul-džīl, Bajrut, Liban, prva štampa 1412. h.g.
Ibn Hilkān, Ebul-‘Abbās Šemsuddīn Ahmed b. Muhammed b. Ebī Bekr (681. h.g.), Vefejātul-e’ajān ve enbāu ebnāiz-zemān, valorizacija: dr. Ihsān Abbās. Dāru Sādir, Bejrut bez godine štampe.
Ibn Kesīr, Ebul-Fidā Isma’il b. ‘Umer b. Kesīr (774. h.g.) El-Bā’is el-hasīs šerhu ihtisāri ‘ulumil-hadīs, valorizacija: Ahmed Muhammed Šākir, Dārul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, Liban, druga štampa.
El-‘Iraki, Zejnuddīn Abdurrahīm b. el-Husejn, (806. h.g.) Et-Takjīdu vel-īdāh šerhu mukaddimeti ibnus-Salāh, valorizacija: Abdurrahman Muhammed ‘Usmān, Dārul-fikri, Bejrut, Liban, 1389. h.g./ 1970. g.
[1] Kažem gotovo neupitno, jer se recimo imamu Darekutniju pripisuje da je na pitanje o tome da li je imam Ebu Hanife slušao hadise od ashaba, odgovorio: ”Nije (od njih slušao hadise), niti je vidio ikoga od njih niti se susreo ni sa jednim od njih.” Vidjeti: Suālat Hamza es-Sehmī lid-Dārekutnī, str. 263. Međutim, ovom stavu imama Darekutnija su s pravom prigovorili mnogi islamski učenjaci, te su na razne načine doveli u pitanje njegovu autentičnost. I među islamskim povjesničarima postoji određen broj onih koji su negirali da se Ebu Hanife susreo sa ashabima. Među takvima je i Ibn Hilkan koji u svome djelu Vefejātul-e’ajān 5/406 tvrdi da nije vjerodostojno potvrđeno da se Ebu Hanife susreo sa bilo kojim ashabom.
[2] Tu činjenicu dr. Sedić također ne negira, nego ono što je naveo u fusnoti, spomenuo je u kontekstu ocjene seneda, a to je njegova prekinutost, što ni u kojem slučaju ne skrnavi ugled niti čast Ebu Hanife.
[3] Naprimjer, niko od muhaddisa ne dovodi u pitanje činjenicu da postoji jako mnogo ashaba, radijallahu anhum, koji su sa Poslanikom, s.a.v.s., proveli mnogo godina, međutim, i pored toga, oni od njega prenose tek mali, gotovo neznantan broj hadisa. Zbog toga, šta bi bilo čudno u tome da Ebu Hanife, i pored toga što je sreo neke ashabe, ipak od njih nije direktno prenosio hadise?
[4] Ovog ashaba, umjesto Abdullāh b. Ebī Evfā, dr. Arnaut u svome tekstu zove Abdullah ibn Ubejj El-Ufi, što je očita greška. Vjerovatno se radi o lapsuzu autora ili štamparskoj grešci.
[5] Recimo Ibn Abdul-Berr u djelu El-Isti’ab, 3/870, pod brojem 1478, Ibn Hadžer u djelu El-Isābe fī temjīzis-sahābe, 4/16 i mnogi drugi.
[6] Mursel u globalu spada u one hadise čiji je lanac prenosilaca prekinut i kao takav se smatra slabom predajom. Izuzetak je ako neko od ashaba prenosi hadis od drugog ashaba (merasilus-sahabe) i to se uzima kao pouzdano, zbog deredže ashaba, što se ne može generalno primjeniti na ostale generacije, jer mi ne znamo ko je (u ovom slučaju) prenosilac između Ebu Hanife i nekog od ashaba.
[7] Dr. Arnaut u svome tekstu ovog hanefijskog učenjaka naziva El-Kurdi što je pogrešno, a ispravno je El-Kerderī (Šemsul-Eimme). Vjerovatno se i ovaj put radi o lapsusu autora ili štamparskoj grešci. Njegovu biografiju vidjeti u Zehebi, Sijer e’alām en-nubelā, 23/112-113.