Priredio: Ersan Grahovac
Kaže Imam Ibnul-Qajjim: „Znaj da je namaz, bez ikakve sumnje, istinska radost onih koji istinski vole Allaha, užitak za duše onih koji samo Allaha obožavaju (muvehida), vrt pobožnjaka, slast duša skrušenih, suština stanja istinoljubivih, mjerilo halova duhovnih putnika,[1] i Allahova milost darovana Njegovim robovima vjernicima. Uputio ih je ka namazu i upoznao ih sa njim, darovao im ga preko Svog iskrenog i povjerljivog Poslanika iz milosti i počasti prema njima, kako bi preko njega postigli čast Allahovog poštovanja, i Njegove blizine. On kod njih nema nikakvu potrebu, već je to čista blagodat i milost prema njima. Učinio je da Ga preko namaza obožavaju i srcima i tijelima svojim, učinivši da srce arifa[2] u njemu nađe najsavršeniju i najveličanstveniju sreću, a to je posvećenost svom Uzvišenom Gospodaru, radovanje i uživanje u Njegovoj blizini i ljubavi prema Njemu, ushićenost zbog stajanja pred Njim, neobraćanje pažnje ni na šta drugo u toku obožavanja Njega i usavršavanje svog robovanja Njemu, nutrinom i vanjštinom, sve dok ga istinski ne bude obavljao onako kako je njegov Uzvišeni Gospodar zadovoljan. Pošto je Uzvišeni Allah svog roba iskušao unutarnjim i vanjskim strastima i potrebama, Njegova savršena milost i dobrota prema robu je iziskivala da mu priredi gozbu u kojoj je za njega sakupio razne vrste poklona, nagrada i darova, i na nju ga pozvao pet puta na dan. U svakoj vrsti te gozbe nalazi se slast, korist, dobrobit i dostojanstvo za ovog roba kojeg je na tu gozbu pozvao, a koja se ne nalazi u drugoj vrsti. To je da bi se upotpunio užitak roba u svakoj vrsti robovanja i da bi mu ukazao svaki vid počasti. Svaki pokret kojeg načini u tom robovanju briše neku negativnost koju je mrzeo, zamjenjujući je njenom suprotnošću, i Allah mu preko namaza daruje posebnu svjetlost, jer namaz uzrokuje svjetlost i snagu u njegovom srcu i tijelu, širinu u njegovoj opskrbi, ljubav drugih Allahovih robova prema njemu. Zbog njegovog namaza se raduju meleki, i svaki kutak Zemlje, njene planine, drveće i rijeke, i on će biti njegova posebna svjetlost i nagrada na Danu susreta sa Allahom. Tako pozvani završi sa ovom gozbom pošto se nahranio i napojio, a Allah ga je kod Sebe prihvatio i bogatim učinio. Njegovo je srce prije ove gozbe zahvatila glad, oskudica, želja, žeđ, neimaština i bolest, ali kada je završio sa gozbom od Allaha mu je bilo darovano sve što mu je potrebno od hrane, pića, odjeće i raznih poklona.
[Poređenje srca sa zemljom]
Pošto suša i oskudica neprestano napadaju srca i duše, Allah je učinio da se poziv na ovu gozbu ponavlja s vremena na vrijeme iz milosti i dobrote prema robu. On nastavlja tražiti kišu od Onoga Koji srca napaja, i moliti za kišne oblake milosti Njegove kako se ne bi osušile biljke imana, busenje dobročinstva, njegovo zelenilo i plodovi, što je izniklo kao rezultat te milosti, i kako u duši i srcu ne bi nestalo hrane za ovu vegetaciju. Srce se neprestano napaja na ovaj način, tražeći kišu i pred svog Gospodara iznosi svoju sušu, oskudicu i veliku potrebu za napajanjem Njegovom milošću i dobročinstvom. Ovo je stanje roba u ovom životu.
Oskudica koja napada srce jeste nemar, gaflet. On predstavlja oskudicu i sušu za srca, i dok se god čovjek nalazi u stanju spominja Allaha i posvećenosti Njemu, voda milosti se spušta na njega poput kiše koja ga oporavlja. Kada zapadne u gaflet, zadesi ga oskudisa srazmerna veličini tog gafleta. Ukoliko gaflet njime potpuno ovlada i zaposjedne ga, njegova zemlja postaje mrtva pustoš, a godina sušna i neplodna, dok plamen strasti na sve strane po njoj radi šta hoće poput neprekidnih vrućih vjetrova. Tako zemlja postaje ugarak pošto je bila zasađena raznovrsnim biljem, i plodovima.
Kada je stigne kiša milosti zemlja ustrepta i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno, ali kada je stigne oskudica i suša ona biva poput drveta koje je preko vode dobijalo svoju svježinu, zelenilo, i boju, pa mu voda biva uskraćena i njegovi listovi uvehnu, grane se osuše i plodovi nestanu. Možda se osuše i grane i drvo, pa kada hoćeš povući jednu granu k sebi nećeš moći niti će te poslušati, već će se slomiti. U tom slučaju mudrost održavatelja vrta iziskuje da se to drvo posječe i učini gorivom za vatru.
Isti slučaj je i sa srcem. Ako se osuši i bude lišeno od monoteizma, ljubavi prema Allahu, spoznaje Njega, spominjanja Njega, i upućivanja dove Njemu, i pogodi ga vrelina duše i vatra strasti tako da njegovi udovi, koji su u odnosu na njegovo tijelo poput grana u odnosu na stablo, ne daju se povući, niti se povinuju ako ih pokušaš voditi.[3] Tada ni grane i stablo nisu ni zašta više osim za vatru. Teško onima čija su srca neosjetljiva kad se spomene Allah, oni su u pravoj zabludi! (Ez-Zumer, 22.) Ali ako srce bude obasuto kišom milosti, grane bivaju mehke, svježe, i pokorne, ako ih povučeš ka Allahovoj naredbi – brzo se predaju sa tobom, mehke i pokorne. Sa njih možeš ubirati plodove ubudijeta[4] koje nosi svaka od tih grana, kao što nosi i svježinu srca i njegovo napajanje kao svoju gradivnu materiju. Ta gradivna materija radi svoj posao u srcu i udovima, a kada gradivna materija i život prestanu dolaziti u srce, te se više ne šire po tijelu tada se srce osuši i njegovi ogranci prestanu čini dobra djela. Dakle svaki dio tijela nosi svoje plodove ubudijeta, i Allah je dao svakom tijelu tijela ubudijet karakterističan za njega, i djelo pokornosti koje se od njega traži, za koje je stvoren i oblikovan.
[Podjela ljudi prema upotrebi dijelova tijela]
Ljudi se poslije toga dijele na tri vrste:
1. Oni koji koriste te dijelove tijela za ono za šta su oni stvoreni i što se od njih traži. Takav je sa Allahom obavio najuspješniju trgovinu, prodavši sebe Allahu i ostvarivši najbolji profit. U namazu se svi dijelovi tijela koriste za ubudijet, slijedeći u tome ubudijet srca. Ovaj čovjek je spoznao Allahovu blagodat u udovima koje mu je stvorio, druge blagodati kojima ga je obasuo, pa u potpunosti robuje Allahu vanjštinom i nutrinom, koristeći svoje dijelove tijela u pokornosti svom Gospodaru, i čuvajući svoju dušu i tijelo od onoga što će izazvati srdžbu njegovog Gospodara i što će ga osramotiti kod Njega.
2. Onaj ko koristi svoje dijelove tijela za ono za šta nisu stvoreni, štaviše upotrebljava ih za suprotstavljanje Allahu i grijehe, ne oslobađajući ih od tog zatvora. Ovom su svaki trud i trgovina propali, promaklo mu je zadovoljstvo njegovog Uzvišenog Gospodara i Njegova obilna nagrada, a navukao je na sebe Njegovu srdžbu, i Njegovu bolnu kaznu.
3. Onaj koji svoje udove ne koristi ni za šta, koji ih je umrtvio besposlicom i neznanjem, i ovaj je propao, i to još više nego onaj prije njega, jer je rob stvoren za ibadet i pokornost, a ne za besposlicu. Allahu najmrži ljudi su besposličari koji niti rade za ovaj svijet niti za Ahiret. On je odustao i od dunjaluka i od vjere. Kad bi radio za dunjaluk a ne za Ahiret bio bi ponižen, a kako je tek onda kada izgubi obje stvari? A ako čovjek radi samo za ovaj svijet, zaboravljajući Ahiret, bez sumnje je propao.
[Primjer koji odslikava ove tri skupine]
Prvi čovjek je poput onog koji posjeduje veliku zemlju i potpomognut u njenom obrađivanju raznim sredstvima za obradu i sijanje. Darovano mu je ono što je dovoljno da je napoji i obradi, pa ju je preorao i pripremio za sađenje raznih vrsta žita, drveća, i voća raznih boja. Zatim je vrt ogradio zidom, i nije ga zanemario već je postavio stražu i zaštitio ga od nereda i zlotvora. Obilazio ga je svakog dana kako bi popravio nešto što se pokvarilo, posijao nešto novo u zamjenu za ono što se osušilo, očistio od zbunja, posjekao trnje, i prinosima se pomogao da ga još izgradi.
Drugi je poput čovjeka koji je uzeo zemlju i od nje načinio stjecištem zvjeri i crva, kao i mjestom leševa i raznih vrsta nečisti. Od njega je napravio tvrđavu u kojoju utočište nalazi svaki smutljivac, napasnih i lopov, a ono što mu je dato za sijanje i njen boljitak on je iskoristio za pomaganje i život zlikovaca i smutljivaca koji se u toj zemlji nalaze.
Treći je poput čovjeka koji je zapostavio ovu zemlju, protraćio vodu puštajući je da ide u pustinju, i time je osudu zaslužio i bez ičega ostao.
Ovo su primjeri za: budne, nemarne i pronevjeritelje.
Prvi spada u budne i pripremljene za ono za šta su stvoreni. Drugi je primjer pronevjernitelja, a treći je primjer nemarnoga.
Što se prvog tiče, bilo da se pokrene ili miruje, ustane ili sjedne, jede ili pije, spava, oblači se, priča ili ćuti, sve to ide njemu u prilog, i ništa neće biti protiv njega, i u svakom slučaju on spominje Allaha, pokoran Mu je, blizak i sve više ima dobrih djela. Što se drugog tiče, kada to radi ono biva protiv njega, a ne za njega, i on je u neprestanom udaljavanju od Allaha i propadanju. Što se trećeg tiče, kada to radi on je nemaran, besposlen i nehaju.
Prvome se sve to ubraja u pokornost i približavanje Allahu. Drugome u pronevjeru i nepravdu. Allah mu nije sve to dao kako bi se on time pomogao u suprotstavljanju Njemu, i on je prestupnik, nepravednik, pronevjerio je blagodati koje mu je Allah Uzvišeni dao, i biće kažnjen za svoje naslađivanje njima u nepokornosti. Treći time raspolaže i sve to koristi u nemaru i prohtjevu, shodno željama i prirodi svoje duše. On time nije postigao uživanje u traženju Allahovog zadovoljstva i blizine, i ovo je jasna i očigledna propast, jer neprocjenjivi trenuci njegovog života prolaze lišeni najboljeg profita i trgovine.
Allah je pozvao Svoje robove, vjernike, koji samo Njega obožavaju, da obavljaju ovih pet namaza, iz Svoje milosti prema njima, i pripremio im u tim namazima razne vrste ibadeta kako bi rob svakom riječju, djelom, pokretom ili mirovanjem postigao svog udio u Njegovim darovima.
Nastavit će se…
[1] Onih koji putuju ka Allahu. (Op. Prev.)
[2] Onog ko je istinski spoznao Allaha. (Op. Prev.)
[3] Tj. ne čine dobra djela. (Op. Prev.)
[4] Istinskog robovanja Allahu. (Op. Prev.)