Priredio: Abdusamed Nasuf Buaštlić
Faraon je vladao Egiptom i na zemlji se bio osilio, tiraniju je sprovodio i prisilio stanovnike Egipta da mu se klanjaju kao što se Bogu klanja. U jednom trenutku svoje vladavine primjetio je da se broj Izraelčana povećava. I ne samo to, već je čuo kako ljudi prepričavaju vijest koja najavljuje da će se roditi Izraelčanin koji će srušiti faraona s vlasti. Zbog svega toga faraon je izdao naredbu da se ubije svako, tek rođeno, muško dijete iz Benu Israila. Zatim je malo korigovao tu naredbu, rekavši: ‘’Starci iz Benu Israila će umrijeti kada im dođe smrtni čas, a mušku djecu ćemo im poubijati, tako da bi oni mogli brzo izumrijeti, a u tom slučaju smanjit će se broj robova koji će raditi za mene. Bolje je da ubijanje njihove tek rođene muške djece praktikujemo svake druge godine.’’ Tako je i učinio. Musaova majka je zatrudnjela s Harunom u godini u kojoj se nisu ubijala muška djeca Izraelčana, pa ga je rodila ne krijući ni od koga, sigurna da neće biti ubijen. A kada je nastupila godina u kojoj su ubijana njihova muška djeca, bila je noseća sa sinom Musaom. Zbog toga su i trudnoća i porod za nju prošli u velikom strahu. Kad ga je rodila nikog nije obavještavala. U tajnosti ga je zadojila, a onda ga je, po Allahovom nadahnuću i odredbi, pod okriljem noći stavila u sanduk i pustila ga niz rijeku Nil. Majčinsko srce se kidalo od tuge i bola kad je vidjela kako se valovi nabujalog Nila poigravaju sa sandukom u kojem je bilo njeno dijete, i zamalo da nije prokazalo da je Allah nije učvrstio u njenom vjerovanju i podario joj smirenost. Čim je spustila sanduk u rijeku, Allah je naredio valovima da se smire kako bi sanduk mirno mogao ploviti s djetetom koje će kasnije postati Allahov poslanik, kao što je prije toga Allah naredio vatri da postane hladna i spasonosna za Ibrahima a.s., onda kada su ga nevjernici bacili na lomaču.
Voda je nosila sanduk sve do faraonovog dvorca, a tu ga je jedan val izbacio na samu obalu. Tog jutra je, po običaju, faraonova žena izašla iz dvorca da prošeta kroz park koji se nalazio uz sami dvorac, a sluškinjama je naredila da odu na rijeku i napune vrčeve s vodom. Kada su sluškinje došle na obalu rijeke ugledale su sanduk koji im se činio neobičnim. Uzele su ga i odnijele faraonovoj ženi. Kad ga je otvorila, faraonova žena je ugledala živog dječaka koji joj je odmah prirastao k srcu. U tom trenutku dječak se probudio i počeo plakati. Uzela ga je u naručje i za trenutak ga uspjela ušutit, a zatim ga je odnijela da ga pokaže faraonu. On se nimalo nije obradovao dječaku, već je upitao gdje su ga našli. Kad mu je rekla da je nađen u sanduku kojeg je rijeka donijela do njihovog dvorca, nemilosrdni tiranin je rekao: ‘’To mora da je jedno od djece Izraelčana. Zar ova godina nije godina u kojoj se ubijaju njihova muška djeca?!’’ Tada je Asja, faraonova supruga, podsjetila muža na to da ona ne može rađati i tražila je dozvolu da ostavi to dijete da ga ona odgaja. Za divno čudo faraon joj je to dozvolio. Onda se dijete ponovo rasplakalo. Shvatili su da je gladno, pa su doveli mnoge dojilje da ga nahrane, ali je dijete odbilo da doji. Faraonova žena je bila tužna i zabrinuta i bojala se da dijete ne umre od gladi. No, tužnija od nje bila je Musaova majka koja je živjela s osjećajem da je, kad je bacila sanduk sa svojim djetetom u vodu, bacila zapravo svoje srce, i s nestrpljenjem je čekala bilo kakvu vijest o njemu. Kada je saznala da je njen sin Musa u faraonovom dvoru i da ga je uzela faraonova supruga, Musaova majka je odmah poslala svoju kćerku, rekavši joj: ‘’Kćeri, idi do grada i pokušaj saznat nešto o tvom bratu Musau.’’ Ona je otišla i neprimjećena se primakla dvorcu toliko da je mogla čuti glasove koji su dolazili iz dvorca. Čula je i plač svog malog brata Musaa. Nakon što je saznala da je na dvoru panika upravo zbog njenog brata koji je odbio sve dojilje, ona se obratila stražaru, rekavši: ‘’Hoćete li da vas ja uputim na ženu koja će ga zadojiti i koja će se o njemu brinuti?’’ Faraonovo žena se obradovala tom prijedlogu i naredila je djevojci da odmah dođe sa ženom za koju smatra da će uspjeti zadojiti Musaa. Ona je radosno otrčala kući i obavijestila majku, a zatim zajedno s njom došla u dvorac. Čim je Musaova majka uzela dijete i stavila ga na svoje grudi ono je počelo da doji. Sva sretna, faraonova žena joj je rekla: ‘’Uzmi ga i neka kod tebe ostane onoliko vremena koliko traje dojenje, a onda nam ga vrati. Ja ću te bogato nagraditi za brigu o njemu.’’
Eto tako! Neopisivu žalost je od neopisive radosti dijelila samo jedna noć. Pa, neka je slavljen Onaj u čijoj ruci je svaka odredba, koji bogobojaznima tugu zamjeni radošću, a iz svake tjeskobe dadne izlaz.
Petnaestogidišnji milioner
Dominik McVey rođen je 1985 godine u Engleskoj. Sa 13 godine je započeo poslovanje, a sa 15 godina je posato milioner. Kako? Jednog dana Dominik je surfao internetom i između ostaloga ukucavao je adresu poznate tvrtke kreditnih kartica ‘’Visa’’, pa je umjesto ‘’Visa’’ napisao ‘’Viza’’. Ta greška prilikom ukucavanja internet adrese ubrzo mu je donijela zaradu od 5 miliona dolara.
Naime, kada je umjesto ‘’Visa’’ ukucao riječ ‘’Viza’’, otvorila mu se internet stranica američke firme koja se bavila prozivodnjom mikro-skutera. Kao svaki dječak njegove dobi, i Dominik je odmah poželio imati jedan takav skuter, ali je bio svjestan da njegovi roditelji nisu u stanju da mu ispune tu želju.
Međutim, Dominik je ubrzo pokazao znakove genijalca, kada je posalo e-mail poruku na adresu spomenute firme, obavještavajući ih da bi on u rodnoj Engleskoj mogao prodati mnoštvo takvih skutera, samo ako bi oni poslali njemu jedan besplatno.
Naravno, američka firma je njegovu ponudu glatko odbila. Ali, ono što je uradio Dominik bio je pravi marketinški trik, jer je ubrzo dobio ponudu od iste firme da, ako kupi pet skutera, šesti će mu poslati besplatno.
Nisu mu ostavili vremena za čekanje, pa je Dominik krenu na posao. Počeo je brzo prikupljati novac za pet skutera, prodajući dionice, igračke i audio diskove sa svojim prijateljima. Tako je sakupio iznos za pet skutera, koji mu je omogučio da šesti dobije besplatno. Bio je presretan, ali je isto tako bio svjestan da tih pet skutera mora brzo prodati ukoliko želi nastaviti taj unosni posao. Prodao ih je za sedmicu dana, a onda je kupio još deset skutera i prodao ih također za sedmicu dana. Pa jesu li onda godine prepreka na putu ambicionom mladiću do njegovog cilja? Naravno da nisu. Dominik je putem telefona prodao mnoštvo skutera, a zatim je izradio internet stranicu koja je je dnevno imala preko 30 000 posjeta. Putem interneta prodao je 7 miliona skutera, a 4 miliona drugim kanalima.
No, nije se zadovoljio time. Posmatrajući svakodnevnu saobračajnu gužvu u Londonu, razmišljao je o tome kako bi radnici na posao mogli putovati skuterima i izbjeći deprimirajuću gužvu. Shvatio je da sve što treba učinit jeste da svoju ideju proširi među ljudima. Tako je on, u toku školskog odmora, koristio priliku i na skuteru odlazio do podzemne željeznice u Liverpulu. Iako ga je policija proganjala zbog podjele propagandnog materijala, on je, vozeći se brzo i spretno na svom skuteru, uspio podijeliti mnoštvo letaka i uspio je prodati mnogo skutera službenicima i uposlenicima na željeznici.
Dominik McVey trenutno piše priču koja se bavi njegovim iskustvima kao uspješnog poslovnog čovjeka, a inače je savjetnik na Odsjeku za preduzeča, trgovinu i zapošljavanje Irske vlade i stručni konsultant velikom broju institucija i organizacija u Engleskoj. U 2009. godini, britanski The Sunday Times, proglasio ga je najutjecajnijim poslovnim čovjekom u dobi od 30 godina.
Njegovi planovi u budućnosti su da se kandidira na mjesto gradonačelnika Londona na nekim od narednih izbora, a zatim i za premijera Velike Britanije. To ne bi bilo nikakvo iznenađenje, ta dovoljni su mu glasovi 11 miliona ljudi koji se voze na skuterima koje im je on prodao.
Iz ovoga se može izvuči zaključak s kojim ćemo se vjerovatno svi složiti: uspješan je onaj ko iz greške uspije izvuči korist i ko iskoristi ukazanu priliku.
Allahu moj, Tebi se žalim na nedostatnost moje snage
Nakon što su glavešine Kurejša odbile njegov poziv u islam i otvoreno mu se suprostavili, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, zaputio se u Taif nadajući se da će ga prihvatiti i podržati ljudi iz plemena Sekif. U Taifu je okupio skupinu uglednika iz tog plemena, sjeo je s njima, objasnio im temeljne principe islama i na kraju ih pozvao da prime islam i da mu pomognu protiv onih koji mu se suprostavljaju i koji napadaju njegove sljedbenike. Niko mu se nije odazvao, osim što je jedan od njih rekao: ‘’Ako je istina da si ti Allahov Poslanik, onda si ti u mnogo većoj opasnosti od toga da ti ja bilo šta odgovorim, a ako lažeš na Allaha, u tom slučaju meni ne dolikuje da s tobom razgovaram.’’
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tužan je napustio pleme Sekif, a oni su, da bi ga što više ismijali i ponizili, nagovorili djecu, robove i luđake, da ga psuju i da ga gađaju kamenjem. Bježeći od nevjerničke rulje, došao je do zidina vinograda koji je bio vlasništvo Utbeta i Šejbe, dvojice sinova nevjerničkog vođe Rebie, pa je sjeo u hladovinu vinove loze, a zatim je učio ovu dovu: ‘’Allahu moj, Tebi se žalim na nedostatnost moje snage, na nedostatak mogućnosti da utjećem na ljude… O Svemilosni Bože, Ti si Gospodar potlačenih, Ti si moj Gospodar! Pa, kome me onda prepuštaš? Nekom ko mi nije blizak i ko me dočekuje namrštena lica, ili pak neprijatelju kojem si Ti dao vlast da odlučuje o meni? Ali, ako Ti nisi srdit na mene, ja nimalo ne marim za ove patnje, a Tvoj oprost mi je svakako draži i za mene najbolji. Utječem se svjetlu Tvoga lica, koje obasjava svaku tminu i na kojem počiva dobro i ovog i onog svijeta, od toga da se na mene spusti Tvoja srdžba ili da me zadesi Tvoja kazna! Tebi se priklanjam i pokoravam, tražeći Tvoje zadovoljstvo! Nema snage niti moći, osim s Tobom!’’
Kada su ga Utbe i Šejbe ugledali sažalili su se na njega zbog rodbinske veze, pa su pozvali svog slugu Adasa, koji je inače bio kršćanin, i rekli mu: ‘’Uzmi ovaj grozd i odnesi onom čovjeku da pojede.’’ Adas je uzeo grožđe i stavio ga pred Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je, prije nego je počeo jesti, rekao: ‘’Bismillah!’’ Adas ga je začuđeno posmatrao, a zatim je rekao: ‘’Tako mi Allaha, stanovnici ovih mjesta ne izgovaraju te riječi prije jela.’’ Tada ga je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: ‘’A od kojeg si ti naroda Adase, i kojoj vjeri pripadaš?’’ Adas je odgovorio: ‘’Ja sam iz Ninive.’’ Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Iz grada dobrog čovjeka Junusa ibn Mete!?’’ ‘’A kako ti znaš za Junusa ibn Metu’’, upitao je Adas. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ‘’To je moj brat, on je bio Allahov poslanik i ja sam Allahov poslanik.’’ U tom trenutku Adas se bacio na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i počeo ga ljubiti u glavu, ruke i noge. Gledajući taj prizor, Utbe i Šejbe su rekli: ‘’Onaj će nam pokvariti slugu, neće nas više slušati.’’ Kada se Adas vratio, ukorili su ga, rekavši mu: ‘’Teško tebi, šta te je navelo da ljubiš glavu, ruke i noge onog čovjeka?’’ Odgovorio je: ‘’Gospodaru, ja smatram da na Zemlji nema boljeg čovjeka od njega! Obavijestio me je o nečemu što samo Allahov poslanik može znati.’’
To je posljednji Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je pretrpio veliko poniženje u Taifu od pripadnika plemena Sekif, i koje je kasnije spominjao kao jedno od svojih najvećih iskušenja u toku plemenite poslaničke misije.
A ubrzo nakon toga, Allah je muslimanima otvorio kapije i riznice Perzije i Bizantije, i islam se proširio diljem zemaljske kugle i obasjao srca milone ljudi. Zato, kad god zapadneš u očaj, uzmi i čitaj životopis Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da iz njegovog života naučiš snagu vjerovanja i ubjeđenja, strpljivost i ustrajnost na putu istine, optimizam i nadu čak i onda kad se od silnih iskušenja i tmina beznađa ništa drugo ne primjećuje i ne nazire.
Gluh, ali uspješan
Rafi’i je rođen u selu Bahtim u egipatskom gradu Kalijubu, 1880 godine, a život je proveo u gradu Tanti. Školu je počeo pohađati sa dvanaest godina i svjedočanstvo o završenoj osnovnoj školi bila je jedina diploma koju je stekao u svom životu. Nastavak školovanja onemogućila mu je opaka bolest koja ga nije napuštala dok nije oštetila njegov sluh koji je, sa nepunih trideset godina, u potpunosti izgubio. Rafi’i nakon toga više nije bio u stanju slušati svijet oko sebe. Međutim, nije očajavao i nije se predao. Od tada se on u potpunosti posvetio čitanju i proučavanju. U Tanti je uspio dobiti i posao notara pri jednom šerijatskom sudu i taj posao je obavljao do kraja svoga života. Gluhoća mu je oduzela mogućnost normalnog druženja i komuniciranja s ljudima, ali je on bio izrazito lijepog ponašanja, precizan i marljiv u svom poslu i vrlo pobožan čovjek. On je svojim ahlakom i pobožnošću, ljubomorno čuvao uspomenu na prve, odabrane generacije muslimana. Svoje znanje iz arapskog jezika usavršavao je učeći Kur’an i hadis, te klasičnu i modernu arapsku poeziju. Bio je nadareni pjesnik, kreativni pisac i sjajni povjesničar. I pored relativno kratkog života, Rafi’i je iza sebe ostavio bogat književni opus. Osim brojnih književnih djela, napisao je i dva Divana i dvije zbirke pjesama.
Rafi’i je svojim primjerom pokazao kakve su težnje i ambicije uspješnih ljudi. Onih koji idu naprijed bez obzira na prepreke koje im se isprijeće na putu, ispisujući tako divnu i pomalo bajkovitu priču o stvaralačkoj ljudskoj energiji, kreativnosti i neslućenim mogućnostima.
Nepokretni majstor kung-fua
Dječak Ron Scanlon je u mladosti imao tešku saobračajnu nesreću. I ljekari, koji su izveli nekoliko teških operacija, nisu vjerovali da će Ron preživjeti, ali je on, Allahovom odredbom preživio, no ostao je nepokretan. Konstatirana mu je potpuna paraliza donjih ekstremiteta što ga je prikovalo za stolicu, odnosno invalidska kolica. Međutim, on je osjećao da su ostali dijelovi njegovog tijela pokretni i vitalni, pa je želio da ih iskoristi na najbolji nači i da uživa u tome. Šta je uradio? Obišao je mnoge karate-klubove, ali je zbog svog zdravstvenog stanja svugdje odbijen. Na kraju ga je prihvatio vlasnik kung-fu škole. Ron je bio redovan na treninzima, prvi je dolazio, a zadnji odlazio iz sale. Brzo je napredovao i na kraju je postao nosilac crnog pojasa. Sa 37 godina postao je majstor kung-fua, otvorio je vlastitu školu i postao vrlo uspješan trener.
Samo strpljivi i uporni stižu do cilja
Jahja en-Nahvi (Jovan filozof) rodio se u Kajsariji na obali mora, blizu grada Jafe, krajem petog, a početkom šestog stoljeća nove ere. Postoje predaje u kojima se spominje da se on sreo sa Amrom ibn Asom u Aleksandriji, nakon muslimanskog osvajanja Egipta, ali je najvjerodostojnija predaja da je on prije umro, jer su njegovi učitelji bili Amonije iz Aleksandrije i Proklo, a ova dvojica su umrli mnogo prije islamskih osvajanja Egipta, 641. godine. Jahja En-Nahvi je u mladosti bio mornar koji je u svojoj lađi prevozio ljude s jedne na drugu obalu mora. Često puta je prevozio i studente koji su putovali do Aleksandrije u tamošnju školu. Oni su, putujući u lađi, ponavljali pređeno gradivo i ispitivali jedni druge. Tada bi se i u Jahjau En-Nahviju probudila želja za naukom, ali, kada je tu ideju htio sprovesti u djelo, ovako je razmišljao: ‘’Ja imam već više od četrdeset godina i nisam zadovoljan sa svojim stanjem. Međutim, ne znam ništa osim upravljati ovom lađom, pa kako da ja u ovim godinama uspijem u nekoj grani nauke.’’ Dok je on tako pesimištički razmišljao o svom stanju ugledao je mrava koji je nosio košpicu datule na svojim leđima. I kad god bi ona spala, mrav bi se vračao, ponovo je stavljao na leđa i nosio dok nije došao do svog mravinjaka, odnosno dok nije ostvario svoj cilj. Gledajući taj prizor, En-Nahvi je rekao: ‘’Ovo slabašno stvorenje je dostiglo svoj cilj uz trud i naprezanje, pa preće je da ja postignem svoj cilj uz ulaganje truda i napora.’’ Nakon toga je prodao svoju lađu i posvetio se nauci. Proučavao je gramatiku, logiku i filozofiju, i usavršio se u ovim znanostima, postavši nadaleko poznati filozof.
Kažu da Japanci najviše vole riječ ‘’Gambaru’’ koja na japanskom jeziku znači strpljivost, ustrajnost i ulaganje maksimum truda u ostvarenju cilja.
Omer ibn Abdul-Aziz je često govorio: ”Ja posjedujem vrlo čežnjivu dušu. Tako je moja duša čeznula za Fatimom bint Abdulmelik i Allah mi je omogućio da je oženim, čeznuo sam za hilafetom i postao sam halifa, a nakon što sam postao halifa, moja duša čezne samo za džennetom, i nadam se da ću, uz Allahovu pomoć, i taj cilj ostvariti.’’
Lijepo je da imaš snove, ali šta radiš da ostvariš svoje snove?!
Treba da radiš one stvari za koje vjeruješ da ih nisi u stanju uraditi. (Ruzvelt)
Ko živi u strahu, nikada neće kušati slast slobode. (Horacie)
Veliki ljudi su sigurni i oslobođeni tjeskobe, dok su slabići, ljudi uskih pogleda, pretežno napeti i tijeskobni. (Konfučije)
Autor: Sevla El-Udejdan
Saff br. 322