Piše: Mr. Osman Smajlović
U prsima svakog vjernika nalazi se srce ispunjeno ljubomorom za islam i duša koja ne trpi nepravdu. Mu`minska prsa ispunjena su žarom imana. Nema sumnje da tragedija koja pogađa muslimane ispunjava vjerničko srce bolom i tugom i uznemirava emocije. U takvoj situaciji mu`min može da se ponaša shodno svojim emocijama koje će rezultirati velikim stvarima bez razmišljanja o mogućim posljedicama ili će pak uveličati moguće prepreke i posljedice, kada će njegovu dušu obuzeti emocije očaja koje će oslabiti njegovu snagu i volju i udaljiti ga od stvari koje se tiču islamskog ummeta i učešća u njegovom pomaganju.
Ljudske emocije su dio ljudske prirode i u isto vrijeme vrlo su važan faktor pozitivnog ili negativnog djelovanja u ljudskoj stvarnosti, s tim da musliman svoje djelovanje i izdavanje propisa o ispravnosti ili neispravnosti određene stvari ne gradi na osnovu svojih emocija, niti na osnovu mogućih reakcija, već se pridržava principa islamskog šerijata i propisa vjere islama. Otuda je i nužno da se sve njegove riječi i radnje grade na dva temelja:
Prvi: Islamski propisi koji su uzeti iz Kur`ana i sunneta i pravila šerijata i njegovi ciljevi.
Drugi: Obraćanje pažnje na moguće dobre i loše strane primjenjivanja šerijatskih propisa na sadašnje stanje i događaje.
Ova dva temelja ne isključuju emocije, već ih usmjeravaju.
Određeni pojedinci u nekim kritičnim situacijama prepuštaju se svojim emocijama i žaru imana. Zalijeću se bez razmišljanja, sukobljavaju se bez mudrosti, pokušavaju izmijeniti stvari bez uvažavanja načina postepenosti, kritiziraju bez dovoljno znanja. Zar su zaboravili riječi Uzvišenog Allaha: ”Zar vi mislite da ćete ući u Džennet a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: ‘Kada će već jednom Allahova pomoć!?’ Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” (El-Bekare, 214)
Jednom prilikom plemeniti ashab Habbab ibn Erett požalio se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na zulum mušrika, pa mu je Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, odgovorio: ”Tako mi Allaha, ova vjera će zavladati pa će jahač putovati od San’e do Hadramevta ne bojeći se nikoga osim Allaha i vuka za svoje stado, ali vi ste nestrpljivi.” (Bilježi Buhari)
Uzvišeni Allah naredio je Svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u mekkanskom period objave, uprkos jakom mušričkom uznemiravanju i pritisku izazova: ”I otrpi ono što oni govore i izbjegavaj ih na prikladan način” (El-Muzzemil,10) Dakle, prije svake reakcije treba dobro razmisliti i ne zalijetati se, u takvim situacijama neophodno je primijeniti princip mudrosti i discipline jer je možda to provokacija ili pokušaj prevare od neprijatelja: ”A ti budi strpljiv! Allahovo obećanje je, zaista, istina i neka te nikako ne obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju.” (Er-Rum, 60).
Prilikom druge prisege na Akabi, Abbas ibn Ubade ibn Nadleh rekao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘’Tako mi Onoga koji te poslao sa istinom! Ukoliko želiš, sutra ćemo našim sabljama napasti one koji se nalaze na Mini.’’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: ”To nam nije naređeno (Tabakat od Ibn Se`ada) i rekao je Uzvišeni Allah: ”Zar ne vidiš one kojima je rečeno: ‘Dalje od boja, već molitvu obavljajte i milostinju dajite! A kada im bi propisana borba, odjednom se neki od njih pobojaše ljudi, kao što se Allaha boje, ili još više, i uzviknuše: ‘Gospodaru naš, zašto si nam borbu propisao? Da si nas toga još neko vrijeme poštedio!’ Reci: ‘Uživanje na ovome svijetu je kratko, a onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; i nikome se od vas ni koliko trun jedan neće učiniti nepravda.’ (En-Nisa, 77)
Omer ibn Hattab, Allah bio zadovoljan njime, došao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve selem, nakon ugovora na Hudejbiji, i rekao mu: ”O Božiji Poslaniče! Zar ti nisi Allahov poslanik?” ”Jesam”, rekao je Poslanik. Omer je rekao: ”Zar mi nismo muslimani!” Poslanik je rekao: ”Jeste.” Omer je rekao: ”Zar oni nisu mnogobošci?” Poslanik je odgovorio: ”Jesu.” Omer je rekao: ”Pa zašto onda dozvoljavamo ponižavanje naše vjere?” Poslanik je rekao: ”Ja sam Allahov rob i Njegov poslanik, i neću prekršiti Njegovu naredbu, a On me neće napustiti.” (Bilježe Buhari i Muslim)
Prevlast neprijatelja može izazvati muslimane, uznemiriti ih i uzburkati njihove emocije, što će dovesti do suprotstavljanja neprijatelju i poduzimanja reformi, jer takvo postupanje muslimanima nalaže njihov iman, međutim, u ovakvim situacijama moraju se uvažavati sveopći interesi muslimana i uzeti u obzir moguće loše posljedice, a prije svega muslimani se moraju pridržavati šerijatski normi koje discipliniraju i usmjeravaju emocije, jer primjenom metode discipliniranja emocija ostvaruje se, sa Allahovim dopustom, korist i izbjegavaju eventualne loše posljedice.
U mnogim slučajevima emocije nas potiču na davanje prednosti neznatnim stvari nauštrb većih i važnijih stvari. Ovo možemo ilustrirati primjerom usaglašavanja teksta sporazuma na Hudejbijji kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo diktirati tekst ugovora, naredivši Aliji b. Ebu Talibu, koji je pisao tekst, da započne s riječima: ”U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.” Vođa kurejšijskog pregovaračkog tima Suhejl tome je prigovorio rekavši: ”Ja ne znam ko je Svemilosni. Napiši: ‘U ime Tebe, Allahu naš.”’ ”Pa On je Svemilosni!”, povikali su ashabi i dodali: ”Ne pristajemo na drugo osim da se napiše: Svemilosni!” Dakle, ashabi su odbijali prihvatiti ovakav tekst sporazuma, jer su smatrali da nipodaštava njihove vjerske principe, međutim Poslanik je bio dalekovidniji i pronicljiviji te je prihvatio zahtjev kurejšijskog predstavnika radi uzvišenijih i važnijih ciljeva.
Ponekad nas naši osjećaji guraju da uberemo male i brze plodove i ne posjedujemo strpljivost za radom i upornost zbog velikih plodova koji će doći nešto kasnije. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Huzejfu ibn Jemana, Allah bio zadovoljan njime, da izvidi stanje u mušričkom taboru u bitki na Hendeku, napomenuvši mu da ne poduzima nikakve akcije, nego da samo izvrši izviđački zadatak. Kada je Huzejfe došao u neposrednu blizinu mušričkog tabora, imao je priliku da ubije njihovog zapovjednika, ali to nije učinio.
U vezi s tim Huzejfe je rekao: ‘’Da nije obećanja datog Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ne činim ništa drugo mimo izviđanja, ubio bih strijelom Ebu Sufjana.’’
Ebu Sufjan, vođa nevjerstva i vojskovođa mušričke vojske, nalazio se ispred Huzejfe, ali Huzejfe je iskazao poslušnost Poslanku i dao prednost disciplini i sveukupnoj dobrobiti.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio je ‘umru i tavafio oko Kabe u sedmoj godini po Hidžri, a oko Kabe bilo je 360 kipova, božanstava. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ni pokušao vrijeđati mušričke kipove, iako ih je negirao i želio ukloniti. Poslanik je znao da vrijeme za to nije bilo još nastupilo, ali samo nakom jedne godine u vrijeme oslobođenja Mekke srušio je sve te kipove govoreći: ”I reci: ‘Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!”’ (El-Isra, 81)
Onaj koji nema osjećaja i imanskog žara, njegov iman je slab i nepotpun. Od ovakvog se ne može očekivati ni ispravno djelovanje u određenim situacijama i neophodno mu je uputiti poziv da se samoobračuna i liječi svoju slabost, a onome čije su emocije snažne, zahvaljujemo mu se i pozivamo ga da ih usmjerava shodno islamskom šerijatu i sveukupnim interesima islamskog ummeta.