Piše: Enesa Hotić-Dizdarević
Kažu da je proces crtanja ili bilo kojeg drugog stvaralačkog rada jako bitan u životu naših mališana. Kroz te dječije rukotvorine u stanju smo da zavirimo u njihov neistraženi svijet. Jednom prilikom sam posmatrala dijete dok je crtalo svoju kraljevinu iz mašte. Bile su to naslage velikih kamenih blokova gdje se vanjski zidovi i ne razlikuju od unutrašnjih. Vedrije boje su samo one na crvenoj stazi kojom mora proći kralj, a detalje i otmjene ukrase ono crta samo kao dekoraciju na haljinama dvorskih dama. Da li ste i vi primjetili tu jednostavnost kraljevskih odaja na slikama kod svojih mališana?
Ne čini li vam se da smo svome djetetu uskratili gledanje u najdivnije palače svijeta? Osiromašili smo njegovu maštu. Nije svjestan da osim evropske postoji i muslimanska arhitektura. Historiju smo opljačkali za čitavih osam stotina godina! Mislim da ću još dugo pamtiti trenutak kada sam kćerkama prvi puta pokazala Alhambru. Gledale smo joj reljefe izgubljene u njihovoj zamršenosti. Upijale smo svaki detalj želeći da na nas prenese dio živosti i energije koju ni vijekovi napuštenosti nisu iscrpili. Blago li se kraljevima koji su je nakon nas osvojili. Raskoš njenih odaja doprinjela je njihovoj slavi, a unikatnost opet njihovoj oholosti.
One utvrde, što se još uvijek odupiru stisku vremena novim vladarima osigurale su mnogo godina stabilnosti i moći. Slušali su osvajači pažljivo tihe šapate munara i zidova mesdžida jer su znali da se sa ovih muslimanskih minbera svjetlost znanja i napretka širila. Veseli vodoskoci još uvijek pršču oko sebe ukradene komadiće vremena. I nije da nam je samo to vrijeme oduzeto, otuđili su od nas čak i sami spomen na njega.
Ne vjerujete?!
Koliko nam je andaluskih vladara poznato? Koliko smo crteža kraljeva bez onih klasičnih kruna vidjeli? Navedite mi barem jedno ime velikih bitaka koje su se na ovom zelenom poluotoku odigravale… Nema toga… Naša djeca ne crtaju ornamente, ne slave pobjede „gologlavih“ kraljeva, ne pamte njihova neobična imena, niti broje dostignuća toga vremena.
Nemaju pojma šta je to saracenski luk, ali jako dobro znaju da je nekakav luk imao i Robin Hud. U stanju su da u jednom dahu nabroje sva imena svemiraca u koja se Ben 10 transformiše. Ne smetaju im nejednakosti na tijelima crtanih likova kojima je grubo narušena simetrija Božijeg stvaranja. „Zlatni omjer“ je skrnavljenj u dječijim mozgovima, pa kako im onda pričati o njemu kao o dokazu koji potvrđuje jednoću Stvoritelja? Kako se zajedno sa njima diviti tom pravilu „zlatne sredine“ korištenom u andaluskoj arhitekturi kada im njihov najmiliji animirani lik ima dva „heravo“ postavljena oka različite veličine i oblika?! Slavljen neka je Allah, koji je čovjeka u najljepšem liku stvorio.
Naša dječica se hrane avanturama barona Minhauzena maštajući o njegovim hrabrim podvizima. Da li smo im ikada pokušali objasniti da je to bajka o patološkom lažljivcu koji možda nije ni postojao, a kamoli jahao na topovskom đuletu? Suprotno tome, istinita priča o skromnom drugu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, El-Bera ibn Maliku je ostala neispričana. A on je doista izbačen iz katapulta! Predlažem vam da pronađete njegov životopis i pročitate ga svome dječaku prije spavanja. Podgrijat ćete njegovu maštu fascinantnim detaljima koji nimalo ne zaostaju za detaljima iz viteških bajki i nikada mu nećete morati objasniti da takve stvari ne postoje i da je to samo piščeva imaginacija.
Odvedite svoje dijete, podučavanjem, do andaluskih bašči koje su sada pune turista, neka se odmori u hladovini blagoslovljenog drveta posađenog našim rukama. Posjetite sa njim bojna polja kojima sada hode samo duhovi borbe i nekadašnjeg entuzijazma. Uvedite ga u prostrane palače da dijete vidi šta znači prestiž, prelistajte sa njim makar samo naslove knjiga koje su spaljene neka vidi šta znači biti dosljedan sljednbenik „Ummeta IKRE“ (ar. iqra’ – uči, čitaj, izučavaj).
Bože, do kada da nam se istorija ponavlja? Zar nam nije žao izgubljenih nevinih duša, ako već ne hajemo za ostalo? Skloni smo samožaljenju insistirajuči na medijalizaciji poraza, masakra, nepravde… Ne kažem, to se ne smije zaboraviti. I kao što rekoh jednoj, meni jako dragoj osobi: “La be’se minel-huzni kalilen.” (Ne smeta malo tuge.) Svi smo se mi ponekad našli na njenoj ljuljašci. Ko je bio strpljiv, nakon što bješe spušten, i ko je dočekao da ga njeno konstantno njihanje ponovo vine, uvjerio se da su vidici mnogo širi od onih koji nam se pružaju “sa prizemlja”. Ali spomenimo nekada i naše velike podvige. Bojim se da neko namjerno zanemaruje vrijeme ponosa kojim smo živjeli. Nismo uvijek bili muklo i masovno ubijani. Pružimo ljudima svijest da možemo biti što smo bili dok smo se Allahovih granica držali. To je Allahovo obećanje, a Njegovo obećanje je istinito.
„I ne malaksajte i ne žalostite se, a vi ćete biti gornji, ako ste vjernici.” (Alu-Imran, 139)
Andalusija je pala tek nakon što su njeni stanovnici poželjeli prijeći granice dozvoljenog. Željeli su još.
Još žena i ropkinja pa zalutaše i u razvrat. Još blagostanja, osim ovog u jelu i piću pa posegnuše za vinom. Još veselja, pa uz pjesmu uvedoše i muzčke instrumente. Zbog bolesnih srca koja su željela pjevati uz lumpovanje iskrivili su dotadašnju metriku arapskog stiha, pa uvedoše neku jednostavniju, lakšu za modeliranje. Izbaciše književni jezik i uvedoše narodni, jer na književnom se nije moglo psovati niti strasti pobuđivati. Svaki plemić poželi svoju posebnu kraljevinu, pa cijelu zemlju iskomadaše. Na kraju im je sopstveni korov razrušio zidine kojima su bile opasane njihove zelene bašće.
Predajem vam zamišljeni monolog muslimanskog princa, pokajnika, koji je zbog ličnog udaljavanja od Allahovih propisa svoj narod doveo do potpune propasti, a on sam svojim pohlepnim vlastoljubljem postao je prestolonasljednik bez kraljevstva.
Ne zaboravite da smo svi mi poslaničkom oporukom zaduženi za svoja “stada”. Muž je zadužen za svoju suprugu, ona je zadužena za svoju dječicu, direktori imaju odgovornosti prema uposlenicima, prosvjetni radnici će biti prozivani zbog učenika… Pa tako su i današnji vladari oni kojima su u emanet dati narodi. Brinite o svojim povjerenicima i gradite svoje sopstvene kraljevine. Lijepo je biti kralj, ali samo pravedni kralj zaslužuje odanost i povjerenje. Svaki čovjek u sebi posjeduje urođenu želju za posjedovanjem i vladanjem, i to mu islam ne ukida. Ukida mu samo zlu samovolju na uštrb podređenih.
Zadnjom rečenicom svu ovu priču oko izgubljenog andaluskog raja posvećujem našoj Srebrenici.
Nekoć…
Bijah sretan u avliji svojoj.
Trijemom se prostirao dah noći dok se miris cvijeća vragolasto kačio po mojoj kosi. Jarke boje vegetacije tama je tako dobro znala da ublaži. Notu spokojstva dodavala je melodija šadrvanskog prskanja negdje iz dubine naše bašće.
Odjeća mi mehka i prostrana. Tijelo zdravo i dobro paženo. Potomak sam ponosnih i snažnih. Bili su vladari svijeta, vlasnici vremena. Njihovi putevi vodili su gore, među zvjezdane staze svemirskog prostranstva.
Pitaj mezarja, slobodno ih pitaj, pitaj ih za slavu o kojoj ti pričam. Il’ zamkove stare. Kad pored njih prođeš o bogatstvu našem čut ćeš kako zbore.
I uzvisine vidi. Stolječima spokoj ovog mjesta čuvaju, ko snažna garda velikog Sultana. De, reci mi, koji to zlobnik toliki bedem pregaziti može?! Ne, sa sigurnošću ti kažem, s’vana se ovaj vrt ne uzima.
Al’ neki nitkov iz bašće ove, čiju pamet popiše mu novci, poj pjesme i slatkoća vina, portove otvorio je mnoge, sigurnost Španije bacio pod noge.
O zemljo andaluska…
Ne mogaše minuli mi dani zuk tvog glasa utišati u svijesti.
Davno bješe al’ zaboravit ne mogu. Čuo sam vapaje tvoje i ukopan stadoh na mjestu svome. Ni riječ ne rekoh dušmaninu tvome. Sram me cijepa na stotinu dijela, al’ čemu korist?
Sestre su moje vučene po trgu, iz skloništa čistih uzimane mahom. U blatu su tvome, umrljane jadom, čast svoju nevoljko ti dale.
Učenjačke knjige skupiše na mjestu da mudrost islama zapale iz hira. Plamen-jezik liznuo je nebo, pa crne suze bezglasnoga bola niz svod strmi počeše da teku.
Lampe, ko zvijezde, krasiše ulice Granade da mještanima noć k’o dnevno svjetlo bude. No sad su psine ti što noć još crnjom svojom zlobom čine.
Nekoć smijehom punile se kuće od Kordove, al’ sad strahom njihov dom ne prestaje da viče.
I svako srce, ma koliko snažno bilo, pred slikom Sevilje preneraženo stoji.
Toledskome cvijeću tih je dana krv mjesto vode žeđ njihovu utapala.
O zemljo Andaluska…
Davno bješe, al’ zaboravit ne mogu.
Duša moje izdala me tada pa izgubljeni džennet ne vratih do sada.
Al’ kob moja ne stade na meni neg’ je vakih porodila mnogo. Bašče svoje davali su rado, za povlastice lažne il’ da sjede pod njihovijem hladom.
I vijek ne bi dosta… i još iza njega… i još nakon njega… tragedije sve do dvadesetog vijeka kad unuci islama nakon zlatne pirinejske bašće i balkansku od srebra avliju pred očima svojim predadoše drugom.