Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada se Musa a.s., nakon dugogodišnjeg izbivanja iz Egipta, po Allahovom naređenju vratio u Egipat da pozove faraona i njegove podanike u vjeru u jednog Boga, Allaha dž.š., faraon je okupio svoje dvorske uglednike i mudrace da ga posavjetuju i da mu kažu šta mu je činiti po pitanju Musaa a.s. i ‘’sihra’’ sa kojim je došao. Oni su mu kazali da se sihr najefikasnije uništava drugim sihrom. Faraon se složio s tim prijedlogom i odmah je naredio da se pozovu svi sihirbazi u njegovom carstvu kako bi se suprostavili Musau a.s. i njegovom bratu Harunu a.s. Odredili su da to bude na dan velikog praznika kada se mnoštvo svijeta okupi u gradu, da tako pobjeda faraonovih sihirbaza bude što ubjedljivija, a Musaov a.s. poraz i poniženje što veći i bolniji. Tih dana na faraonovom dvoru sve je bilo podređeno tom povijesnom događaju. Pripreme su užurbano tekle tako da je ubrzo cijelo carstvo bilo obavješteno o tom događaju, a sihirbazi su već bili stigli u faraonov dvorac gdje im je upriličen nesvakidašnji doček.
Iako su sihirbazi kod faraona došli sa jednom jedinom željom, da ih bogato daruje i nagradi ukoliko pobjede Musaa a.s., on im je obećao posebne počasti i posebno mjesto na njegovom dvoru. Želio je da ih maksimalno motiviše za predstojeći ‘’dvoboj.’’ Zadovoljni faraonovim obećanjima, sihirbazi su samouvjereno i ponosito, uzviknuli: ‘’Tako nam dostojanstva faraonova, mi ćemo svakako pobjediti!’’ (Eš-Šu’ara, 44.) Sihirbazi su oslonac i pouzdanje potražili u faraonovom dostojanstvu i moći, a nisu bili svjesni da faraon nije moćan niti dostojanstven, već da je slab i prezren pred Allahovom moći i mudrosti, i pred onim koji je nosilac Allahove poslanice na Zemlji, a koju želi dostaviti ljudima. Nakon što su sihirbazi bacili svoje konopce i prikazali čaroliju, Musa a.s. je pogledao u njihove konopce koji su izgledali poput zmija, pa je osjetio strah i zebnju. U tom trenutku, Allah dž.š. mu je objavio da je On s njim, podsjećajući ga da je kod Allaha apsolutna snaga i da će On učiniti da Musa a.s. na kraju bude pobjednik. Kao da mu je Allah htio reći: ‘’O Musa, pobjedit će onaj ko slijedi Allahovu uputu, a ne oni koji slijede zabludu i koji se bave čarolijom i obmanom. Pobjedit će onaj ko posjeduje iskreno uvjerenje i iman koji mu osvijetljava put i jasno ukazuje na zabludu nevjernika i slabost njihovih spletki. Tvoje je samo da baciš svoj štap i istog trenutka ćeš se uvjeriti u pobjedu, jer je ono što su sihirbazi prikazali, obična čarolija, vradžbina, sihr, koji se temelji na prevari, priviđenju i uobrazilji, a sihirbazi neće uspjeti ma gdje došli i ma koliko vješti u svojoj čaroliji bili.’’
Tako je i bilo: ‘’Zatim Musa baci svoj štap, koji, odjednom, proguta ono što su oni lažno izveli.’’ (Eš-Šu’ara, 45.) To je bio dokaz Allahove moći koja je u jednom trenu razotkrila spletke nevjernika i uništila sihr i čaroliju koju su sihirbazi napravili.
Pošto su to najbolji i najvještiji sihirbazi u faraonovom carstvu, bilo im je jasno da to što je pokazao Musa a.s. nije i ne može biti sihr, niti je uopće ljudskih ruku djelo, već je to snaga koja je daleko iznad ljudske snage i moći. Sihirbazi su shvatili da je to zapravo Božanska snaga i moć, pred kojom im nije preostalo ništa drugo, osim: ‘’Čarobnjaci onda ničice padoše.’’ Prije samo nekoliko trenutaka oni su bili nevjernici u Allaha, zaklinjali su se u faraona i u njegovu moć, a onda su odjednom pali na sedždu Allahu dž.š., bez imalo oklijevanja, bez razmišljanja, bez straha, kolebanja i sumnji. I nisu se zadovoljili samo padanjem na sedždu, već su svoje vjerovanje u Allaha obznanili pred okupljenim narodom, rekavši: ‘’Mi vjerujemo u Gospodara svjetova, Gospodara Musaova i Harunova!’’ (Eš-Šu’ara, 47-48.)
Taj iznenadni i neočekivani preokret, iznenadna promjena vjere i ubjeđenja, zadali su faraonu žestok udarac. Jer, on je lično okupio sihirbaze i obećao im veliku nagradu, a sve s ciljem da pred narodom osramoti i ponizi Allahovog poslanika, Musaa a.s. i vjeru u koju je pozivao. Međutim, desilo se suprotno. Na kraju je upravo faraon bio poražen i ponižen pred okupljenim narodom. Zbog toga je donio odluku da se pod hitno ušutka glas istine, odsjeku jezici i začepe usta onima koji su postali sljedbenici istine i koji su je javno propagirali u narodu. Prepun bijesa, povikao je na sihirbaze: ‘’Da povjerujete njemu prije dopuštenja moga!’’ Kao da su oni bili obavezni da od faraona traže dozvolu prije nego su prihvatili istinu i prije nego su se odazvali Allahovom svjetlu koje je ispunilo njihova srca. A zatim je nastavio iskaljivati svoj bijes, vičući: ‘’On je vaš učitelj, on vas je čarobnjaštvu naučio, a vi ćete zapamtiti: poodsjecat ću vam ruke i noge vaše unakrst i sve ću vas porazapinjati!’’ (Eš-Šu’ara, 49.)
Odgovor sihirbaza bio kratak i jasan. Bile su to riječi koje su u stanju pomjeriti brda i zemlju zatresti, i koje, kad bi se stavile na jedan tas vage, a na drugi cijeli kosmos, prevagnule bi te riječi. Smireno i dostojanstveno, sihirbazi su odgovorili faraonu: ‘’Ništa strašno!’’, rekoše oni, ‘’mi ćemo se Gospodaru svome vratiti. Mi se nadamo da će nam Gospodara naš grijehe naše oprostiti zato što smo prvi vjernici.’’ (Eš-Šu’ara’, 50-51.)
Iako im je faraon zaprijetio teškom kaznom i opisao im kako će ih mučiti, nisu se prepali, nisu se pokolebali u svom vjerovanju niti je očaj mogao naći prolaz do njihovih srca koja su netom obasjana svjetlom imana.
Uistinu, nema ništa ljepše od ubjeđenja i nade u vjerničkom srcu koje je neraskidivom vezom povezano sa svojim Stvoriteljem, Allahom dž.š.
Samo razmisli, ništa više!
Veliki pisac Mustafa Sadik er-Rafi’i, u trenutku inspiracije i nadahnuća, svojim perom je pokušao objasniti stanje nedaće i katastrofe koja pogodi očajnika, koji onda povjeruje da je u tome njegova propast i kraj. Er-Rafi’i je to ovako opisao: ‘’Nedaće koje s vremena na vrijeme pogađaju ljude, najviše liče jajetu, odnosno njegovoj ljuski koja se, u odnosu na sadržaj unutar ljuske, čini kao tamnica. Međutim, istina je da ljuska nije tamnica, već ona čuva i pazi na taj sadržaj, kojem ne preostaje ništa drugo nego da se strpi izvjesno vrijeme i da bude zadovoljan zbog onoga što ga na kraju čeka. A šta ga to na kraju čeka? Na kraju, ljuska pukne i iz nje izađe jedno prekrasno, novo stvorenje. Upravo je takvo stanje vjernika kojeg pogađaju razne nedaće na dunjaluku. Vjernik je na dunjaluku kao pile u jajetu i njegov zadatak je da radi na vlastitoj izgradnji i usavršavanju svoje ličnosti i svoga morala, kako bi na kraju, kroz dunjalučku ljusku, mogao izaći u svijet vječnosti, potpun i čist.’’
Allahova milost je more bez obala, zato ne očajavaj!
Prenosi se da je neki čovjek iz Benu Israila, četrdeset godina proveo u ibadetu i pokornosti Allahu, a onda je ostavio ibadet i četrdeset godina činio grijehe. Jednog dana pogledao se u ogledalu i primjetio je sijede dlake u bradi, pa se zabrinuo i rekao: ‘’Gospodaru moj, ja sam Ti činio ibadet četrdeset godina, a zatim sam četrdeset godina proveo u grijehu i nepokornosti, pa hoćeš li mi oprostiti i primiti moja dobra djela?’’ Nakon toga mu je rečeno: ‘’Bio si pokoran i Ja sam primio tvoj ibadet, zatim si postao nepokoran, a Ja sam ti odgađao kaznu, i ako se ponovo vratiš i pokaješ, Ja ću primiti tvoje pokajanje.’’
Čovjek ima samo jedan život, ako njega upropasti, upropastio je i izgubio sve, dunjaluk i ahiret. Vrata tevbe su otvorena do Sudnjeg dana, a Allahove blagodati i darovi danonoćno pristižu i ne mogu se izbrojati. U jednom hadisi-kudsiju stoji da je Allah dž.š. rekao: ‘’O robovi Moji, vi griješite noću i danju, a Ja sve grijehe opraštam, pa tražite oprost, Ja ću vam oprostiti.’’ Imam Buharija i Muslim bilježe hadis u kojem stoji: ‘’Neki čovjek je život proveo u grijehu i kad mu je došao smrtni čas, rekao je svojim sinovima: ‘’Kada umrem naložite vatru i moje tijelo bacite u vatru da izgori, a nakon toga moj pepeo ostavite neka ga vjetar bestraga odnese.’’ Mislio je ako tako učine sa njegovim tijelom da ga Allah neće proživjet i da neće morat polagat račun na Sudnjem danu. A Allah je objavio: ‘’I Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: ‘’Ko će oživjeti kosti, kad budu trule?’’ Reci: ‘’Oživjet će ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio.’’ (Jasin, 78-79.) Nakon što je ovaj čovjek umro i nakon što su sinovi izvršili njegovu oporuku, Allah ga je upitao: ‘’Šta te je navelo da to uradiš?’’ Odgovorio je: ‘’Gospodaru moj, na takav postupak naveo me je strah od Tvoje kazne zbog mojih grijeha.’’ Tada je Allah rekao melekima: ‘’Budite svjedoci da sam mu oprostio i da ću ga uvesti u džennet.’’
‘’Slaboumno’’ dijete – Albert Einstein
Albert Einstein rodio se (1879-1955.) godine u gradu Ulmu u Njemačkoj. Za njega se, dok je bio dijete, nikako nije moglo reći da spada u intelektulano naprednu djecu od koje se očekuje uspješna naučna karijera. Naime, Albert je tek u trećoj godini progovorio, a Njemački jezik je naučio tečno govoriti tek u desetoj godini. Njegovi roditelji su se plašili da im možda dijete nije slaboumno i zaostalo, a zabrinutost im je povećavala i činjenica da je mali Albert sanjao i u budnom stanju i nimalo nije bio zainteresiran za učenje u katoličkoj školi koju je pohađao pet godina. Zbog toga mu učitelji nisu pridavali nikakvu pažnju, čak je jedan od njih rekao Albertovom ocu: ‘’Nije važno koji smjer ćeš odabrati za svoga sina, on sigurno neće uspjeti ni na jednom naučnom polju.’’
Međutim, Albertu Einsteinu se u dvanaestoj godini desio čudan događaj koji je ostavio neizbrisiv trag u njegovom naučnom životu. Naime, on se nekako dokopao knjige iz matematike i geomtrije i sam je naučio geometriju prije nego ju je počeo učiti u školi. Pokazivao je veliku radoznalost i moć shvaćanja kompliciranih matematičkih koncepata. Školovanje je započeo u Munchenu, a sa 15 godina odlazi u Aarau u Švicarskoj, gdje je studirao matematiku i fiziku na Visokoj Tehničkoj školi u Zurichu. Često je izostajao s predavanja i slobodno vrijeme koristio je učeći fiziku na svoj način. U decembru, 1900. Godine, Einstein je objavio svoj prvi istraživački rad u jednom stručnom časopisu za fiziku, koji mu nije obezbjedio poseban položaj kao budućem znanstveniku, ali mu je obezbjedio nešto novca koji mu je bio neophodan za učenje i samostalni istraživački rad. Iste godine je položio sve ispite i diplomirao koristeći zabilješke svog kolege sa fakulteta. Od 1902 – 1909. godine radio je u Bernu u Patentnom zavodu. U tom period on je otkrio niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, ekvivalentnost mase i energije, osnove opće teorije relativnosti i dr.) Godine 1903., u Zurichu se oženio matematičarkom Milevom Marić iz Novog Sada, ali je na kraju, nakon što mu je rodila dva sina, taj brak završio razvodom. Doktorat o dimenziji molekula odbranio je na ciriškom univerzitetu 1905. godine. Godine 1909., postao je vanredni profesor fizike na Univrzitetu u Zurichu i redovni profesor na Visokoj Tehničkoj školi. Nakon toga je, 1911. godine premješten na Univerzitet u Pragu, a odmah 1912. godine, vraćen je na univerzitet u Zurich. Od 1914. godine direktor je Kaiser-Wilhelmovog instituta u Berlinu. Dolaskom Hitlera na vlast, 1933. godine, Einsteinu su oduzete sve funkcije i konfiskovana mu je imovina. Nakon toga, on napušta Njemačku i odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje je do kraja života radio na Insititutu za viša naučna istraživanja u Princetonu. Najpoznatije Einsteinovo djelo je Teorija relativiteta koja se smatra temeljnim okvirom za razvoj teorijske fizike. Za radove na polju kvantne teorije dodijeljena mu je Nobelova nagrada, 1921. Godine. Umro je u Princetonu u SAD, 1955. godine.
Ismijavanje, nipodaštavanje, siromaštvo, početni neuspjesi, sve to nisu bile prepreke da ime Alberta Einsteina bude zlatnim slovima upisano u povijest najboljih fizičara, iako ga je bio glas slaboumnog dijeteta i učenika koji neće uspjeti ni na jednom naučnom polju.
Rasprava između vode i ulja
Islamski učenjak, Ibnu-l-Dževzi u svom djelu Sajdul-hatir – Lov misli, opisuje jedan čudnovat dijalog između vode i ulja, nastao naravno u njegovoj mašti. Naime, pošto se ulje, čim se pomiješa s vodom, digne na površinu, voda mu je prigovorila zbog toga, rekavši: ‘’Zašto se stalno uzdižeš iznad mene, a dobro znaš da bez mene tvoje stablo ne bi moglo niknuti niti rasti? Gdje ti je kultura i lijepo ponašanje?’’ Ulje je odgovorilo: ‘’Moje uzdizanje iznad tebe je posljedica moje strpljivosti i sabra. Dok sam ja trpio udarce vremena i bolno prženje na vatri, ti si mirno i sigurno tekla riječnim koritima. Zapamti, strpljivošću se povećava vrijednost i podižu stepeni.’’
Svakom uspjehu koji podiže stepene i ugled na oba svijeta, predhodi strpljivosti na udarcima sudbine i vatri iskušenja. Oni koji žele da žive i prožive miran i statičan život, oni će uvijek biti negdje ispod, kao voda u odnosu na ulje.
Kur’anske aluzije
Koliko samo ima kur’anskih ajeta u kojima Allah dž.š. ukazuje da je često puta pravi početak u onome u čemu očajnici vide završetak i kraj. Evo nekoliko takvih kur’anskih aluzija, pa razmisli o njima:
Život izvire iz središta smrti
U Kur’anu stoji: ‘’Znajte da Allah daje život već mrtvoj zemlji! Mi vam objašnjavamo dokaze da biste razumjeli.’’ (El-Hadid, 17.) Razmisli malo, poštovani čitaoče, o stvorenjima oko sebe i shvatit ćeš da život neprestano nastaje iz mrtvila. Vidiš obamrlu i sasušenu zemlju, ali kad Allah na nju spusti kišu, ona odmah oživi i uzbuja i iz nje niknu razne vrste života i svekolike ljepote.
Vidiš noć kad razastre svoje smrtonosne tmine, ali čim zora zarudi pojavi se sunce sa svojim životvornim svjetlom, da mrtvilo noći pretvori u dan života i radosti.
Takva je situacija i sa tminama neuspjeha u životu čovjeka, ako se samo malo strpiš vidjet ćeš da će, uz Allahovu pomoć, tmina neuspjeha biti pretvorena u svjetlo uspjeha koje će ti život ispuniti radošću i srećom.
Stvari koje pomažu u liječenju očaja
– Duboko vjerovanje u kada i kader, odnosno u Allahovu odredbu i sudbinu, sa ispravnim razumijevanjem sudbine i odgajanje ličnosti na pouzdanju u Allaha. To znači da vjerničko srce prepusti posljedice Allahu dž.š., a da iskoristi sve materijalne uzroke i dozvoljena sredstva koja mu stoje na raspolaganju i uloži maksimum truda da bi postigao željeni cilj.
– Izgrađivanje samopouzdanja i oslonac na vlastitu ličnost u izvršavanju životnih zadataka, te prihvatanje odgovornosti i posljedica bez kalkulisanja i povlačenja.
– Ubjeđenje u mogućnost promjene na bolje u svim sferama života i učenje iz iskustva uspješnih ljudi: iščitavanje pripovijesti o Allahovim poslanicima i drugim reformatorima preko kojih je Allah izmjenio na bolje sliku svijeta i života, kao i upoznavanje sa svim poteškoćama i preprekama s kojima su se oni odlučno suočavali sve dok nisu, uz Allahovu pomoć, ostvarili veličanstvene rezultate i uspjeh.
– Ubjeđenje da predaja u situaciji očaja neće polučiti ništa drugo osim što će povećati neuspjeh, umor i bolest, i da je zamjena za očaj i pesimizam, aktivnost, ustrajnost i buđenje nade.
– Vjerovanje u vlastite mogućnosti i sposobnosti bez obzira na težinu iskušenja i prepreka i težnja da se ide naprijed bez obzira na sve prethodne neuspjehe.
– U potpunosti odagnati pesimistične misli koje čovjeka vode u predvorje očaja i besperspektivnosti.
Muhamed ibn Rašid i pogled sa Mjeseca
Kada uspješni ljudi govore, onda je na drugima da slušaju i da se okoriste njihovim iskustvom. Muhamed Rašid Ali Mektum – priča o pobjedi nad očajem i savladavanju nemogućeg, pa pažljivo pročitajte: ‘’Danas na svijetu postoje četiri građevine koje se mogu vidjeti sa Mjeseca. Dvije od njih su: Kineski zid i Hooverova brana na rijeci Colorado između dvije američke savezne države, Arizona i Nevada, koja je sagrađena 1936. godine. Da smo mi 1977. godine rekli da želimo ovim dvijema građevinama pridružiti našu građevinu koja se vidi sa Mjeseca, vjerovatno bi nam rekli: ‘’Sanjajte, Arapi, sanjajte! Od ispraznog govora jeftiniji su jedino pusti snovi.’’ No, samo dvije godine nakon toga, 1979. godine, završena je izgradnja Dubai luke, Džebel Ali, koja ima 67 platformi i nasipa i koja se pridružila Kineskom zidu Hooverovoj brani, a uskoro ćemo mi ovim trima građevinama pridružiti i četvrtu građevinu, to su Otoci palmi kao najveći stambeni projekat na svijetu, tako da će ljudi i naše građevine moći vidjeti sa Mjeseca. Međutim, neki ljudi smatraju, ne samo da ćemo doživjeti potpuni krah i da nikada nećemo uspjet podići Dubai koji će zapravo biti pravi Internet city, potpuno umrežen i povezan najmodernijom tehnologijom, već nam zamjeraju što uopće o tome i razmišljamo. Hoće da nam kažu: ‘’Vi Arapi ste dekadentni i zaostali. Nemate interneta, nemate savremenu tehnologiju, a želite da sagradite cijeli grad koji će biti povezan modernom internet-tehnologijom. Vi se upuštate u rizik koji je ravan ludosti.’’ Znao sam ja i bez njih da je to avantura i rizik, pa sam tim skepticima i cinicima dao odgovor, 28. oktobra, 2000. godine na svečanom otvaranju Otoka palmi, kada sam im rekao da je zapravo najveći rizik nikada se ne upustiti u rizik i avanturu. I ko je na kraju bio u pravu, a ko u krivu? Kada sam predstavio projekat izgradnje takvog grada, uputio sam poziv najvećim firmama moderne tehnologije u svijetu da sudjeluju u tom projektu, i sve te firme danas su prisutne u Internet-gradu, zajedno sa desecima drugih firmi. Da nismo rizikovali ne bi danas broj preduzeća u sektoru tehnologije i medija dostigao cifru od 700, niti bi Emirati bili jedan od najvažnijih inernetskih i tehnoških centara na Bliskom istoku. Da smo prije petnaest godina, jednom od tih pametnjakovića, rekli da ozbiljno razmišljamo o unapređenju turizma u Dubaiju, on bi vjerovatno pao na leđa od smijeha. A eto, danas Dubai dočekuje oko šest miliona turista godišnje. Međutim, kada smo nakon toga rekli da mi razmišljamo da, od 2010. godine, taj broj povećamo na petnaest miliona turista godišnje, niko se tome nije smijao. Zašto? Zato što su ljudi shvatili da, kad mi kažemo da ćemo nešto napraviti, to ćemo, uz Allahovu pomoć, i učiniti. Zbog toga oni sada samo šute i čekaju da im kažemo i objasnimo kako ćemo to ostvariti.’’
Muhamed ibn Rašid Ali Mektum je čovjek za kojeg ne postoji nemoguće, niti je ikada mario za tim da upozna rešetke i okove očaja koji zarobljavaju ljudske ambicije. Uvjek je rizikovao i čvrsto vjerovao u ispravnost svojih odluka. On je vjerovao u svoje snove.
Onima koji su mu rekli: ‘’Palme ne rastu u moru!’’, on je odgovorio svojim ostvarenjima, radom i projektom Ostrva palmi, pa zašto onda neki ljudi vjeruju da se palme mogu vidjeti sa Mjeseca, a ne vjeruju da mogu rasti u moru?! Uspjeh je bio njegov stalni pratilac usprkos podsmijehu frustriranih ljudi i pesimista. Muhamed ibn Rašid je sa svojom kristalno jasnom vizijom i ambicijama, postao poseban i prepoznatljiv. On je inspiracija i sasvim običnim ljudima koji maštaju da jednog dana postanu ugledni i uspješni, samo ako pobjede očaj i ako budu vjerovali u svoje snove.
Rekli su …
Hvala trnju i njegovim bodljikama, mnogo čemu su me naučili. (Tagora)
Kap vode razbije kamen, ne svojom silinom i težinom, već neprestanim padanjem. (Henri Miler)
Čovjek često puta bankrotira u svom poslu, ali ga ne smatramo bankrotom i prevarantom sve dok krivnju za neuspjeh ne pođe prebacivati na druge. (Bernard Šoo)
Shvatio sam da moju nafaku neće uzeti drugi, pa mi se srce smirilo, shvatio sam da niko drugi neće uraditi moj posao, pa sam mu se sam maksimalno posvetio. (Mudrac)
Nauči od cvijeta, osmijeh i razdraganost; od goluba, miroljubivost i blagost; od pčele, red i discipline; od mrava, marljivost i aktivnost i od pijetla rano ustajanje.
Autor: Selva el-Udejdan
Saff br. 319.