Preveo: Denis Rizvić
Jedan od mojih najomiljenijih umjetnika je viktorijanska slikarica Elizabet Batler koja je u svojim slikama u ulju prikazivala trijumfe i tragedije Britanskog carstva. Jedna od njenih najpoznatijih slika, „Povlačenje iz Kabula“, prikazuje doktora Vilijama Brajdona, jedinog preživjelog od 16.500 britanskih vojnika, kako se muči da preživi u Afganistanu tog januara 1842. godine. Svi ostali vojnici ubijeni su od strane afganistanskih boraca nakon očajničkog napora da se povuku iz Kabula. Ova snažna slika treba da bude na umu učesnicima NATO samita održanog prošlog mjeseca, te da podsjeti SAD i njene saveznike da Afganistan ostaje „groblje imperija“. Zadnja imperija koja je pokušala da ga pokori nije uspjela u tome i sada se polako čuju pozivi za povlačenje. Sva napuhana priča na NATO samitu u Čikagu o „tranziciji, jačanju Afganistana i povećanju sigurnosti“ ne mogu sakriti istinu da su moćni SAD i njeni unovačeni zapadni saveznici potučeni u Afganistanu od grupe gorštaka.
Cilj rata je da se postignu politički ciljevi, a ne da se ubijaju ljudi. Američki cilj je bio da se Afganistan pretvori u protektorat koji će obezbijediti baze blizu Kaspijskog naftnog bazena, te da se blokira i nadgleda Kina. Nakon jedanaestogodišnjeg rata, koji je koštao oko trilion dolara, ovaj cilj nije ostvaren – što je vojni i politički poraz.
SAD je uvukao NATO u rat u kojem nisu imali šta tražiti i koji nije imao sveopćtu podršku. Rezultat toga je ozbiljno slabljenje NATO-a, te sve veći broj otvorenih pitanja oko uloge NATO-a i čijim interesima on zapravo služi. Poraz u Afganistanu će također potkopati dominaciju SAD-a u Zapadnoj Evropi.
Tvrdnje iznešene u Čikagu da će instalirani režim u Afganistanu moći sam opstati, uz četiri milijarde dolara godišnje pomoći od strane Zapada, samo su „šuplje priče“. Jednom kada američka pomoć prestane, Karzaijev režim neće preživjeti duže od Nadžibulahovog komunističkog režima u Kabulu nakon što su se njegovi sovjetski sponzori povukli 1989. godine, ili južnovjetnamski režim kojeg je SAD pomagala.
Sadašnja afganistanska vojska i policija, koja broji 350.000 ljudi, plaćenici su koji se bore za novac i koje plaća SAD i NATO. Mnogi od njih su Uzbeci i Tadžici, krvni neprijatelji većinskih Paštuna. Talibani i njihovi saveznici bore se za svoju vjeru i državu. Historija nam kazuje ko će biti pobjednik. Svi Afganistanci su svjesni činjenice da su zapadnjačke snage poražene. Oni sa imalo razuma su već sklopili dogovor sa talibanima. Osveta je poznati afganistanski običaj i oni koji su tijesno sarađivali sa strancima mogu očekivati vrlo malo milosti.
Zračna podrška je ključ za američku kontrolu Afganistana. Ratni avioni i helikopteri konstantno kruže iznad Afganistana u naporima da odbrane zapadnjačke baze i rute snabdjevanja. Ako se smanji zračna podrška, što će se najvjerovatnije i desiti nakon 2014. godine, preostale američke trupe bit će u opasnosti. Privremeno zatvaranje ruta snabdjevanja od strane Pakistana za NATO snage u Kabulu i Kandaharu pokazuje šta se u budućnosti može desiti. Trenutno se SAD u svojim naporima da snabdje logistikom vojnike u Afganistanu mora oslanjati na Rusiju.
Već sada rastu brige oko toga kako izvući američke i NATO trupe iz Afganistana. Novi francuski predsjednik Fransoa Oland mudro je potvrdio svoje obećanje o povlačenju francuskih vojnika iz Afganistana ove godine. Drugi članovi NATO saveza žele da mogu uraditi isto. Niko od njih ne želi da njihovi vojnici budu ti koji će zadnji poginuti u beskorisnom ratu za koji svi znaju da je izgubljen. Da bi vodila rat u Afganistanu SAD je bila primorana da praktično okupira Pakistan, potkupi njegove visoke dužnosnike, primora Islamabad da slijedi politiku kojoj se protiv 95% naroda Pakistana, stvarajući tako jaki antiamerikanizam. Rat u Afganistanu se mora završiti prije nego što podijeli Pakistan i gurne Južnu Aziju u krizu u koju će najvjerovatnije biti uključena i nuklearna sila Indija.
Vašington namjerava da ostavi baze u Afganistanu nakon 2014. godine, kada je najavljeno povlačenje, preimenujući ih u savjetnike i voditelje obuke, umjesto borbenih jedinica. Njihov cilj će biti da održi proamerički afganistanski režim na vlasti. Ali niti SAD ni NATO neće doći sa 4 milijarde dolara obećanih u Čikagu. Vašington već sada ohrabruje Indiju da se još više uključi u probleme oko Afganistana- čak i da postane njen novi kolonizator. Ali Indija će biti dovoljno mudra da se drži podalje. U ovom drugom „Povlačenju iz Kabula“ preostale američke baze mogu se suočiti sa sudbinom britanskih agresora iz 1842. godine – odsječeni, opkoljeni, suočeni sa zasjedama i raskomadani od bijesnih paštunskih boraca.
Piše: Erik Margolis
Izvor:ericmargolis.com