Piše: Amir Durmić
”Jedino što smo htjeli pokazati ovim našim esejom jeste: Praksa pokrivanja čovjekova lica ne može se opravdati izvorima islama, Kur’ānom i Hadisom.” Ovom rečenicom prof. dr. Enes Karić završio je svoj esej odnosno besjedu kazanu 21. aprila 2012. u Zagrebačkoj džamiji, u okviru međunarodnog simpozija ”Islam u Evropi – stanje i perspektive”. Ova besjeda u pisanoj formi objavljena je i u listu Preporod, od 15. maja 2012., pod naslovom ”Ljudsko lice u izvorima islama”. Iako esej u suštini tretira upotrebu izraza vedžh – lice, u osnovnim šerijatskim izvorima, tj. Kur’anu i sunnetu općenito, težište cijelog izlaganja usmjereno je ka negiranju da praksa pokrivanja čovjekovog lica (tj. lica žene, muslimanke, kako je to iz eseja jasno) ima bilo kakav zdrav temelj ili uporište u primarnim izvorima islama. Prije nego što se pokušam kritički osvrnuti na spornu tvrdnju dr. Karića, iskreno želim kazati da i ovaj esej, kao uostalom i sve što napišu njegove vrijedne i spretne ruke, odiše tehničkom besprijekornošću, maksimalno urednim i preciznim referenciranjem, te jezikom i stilom na kakvom mu moraju pozavidjeti svi oni koji su u ruku uzeli pero s namjerom da napišu nešto vrijedno spomena. Ovakav Karićev pristup pisanju i prevođenju definitivno ga svrstava u red najnačitanijih i najpismenijih Bošnjaka koje je u posljednjem stoljeću iznjedrila naša domovina. Svako ko bi mu osporio spomenute kvalitete, bio bi ili totalna neznalica ili oholi zavidnik. Zbog toga moj kritički osvrt na njegov stav o šerijatskoj neopravdanosti nošenja nikaba nije pokušaj da se uvaženi profesor diskreditira ili na bilo koji način omalovaži, što bi uostalom bila nemoguća misija, već njime prvenstveno želim izraziti svoje čuđenje zbog profesorovog stava po ovom pitanju, a onda i razočaranost zbog istog, o čemu će kasnije biti riječi. Da, još jednom ponavljam da me nemalo iznenadila tvrdnja dr. Karića kako u Kur’anu i sunnetu ne postoji ništa čime bi se opravdala praksa nošenja nikaba, zara ili feredže, jer mi zvuči gotovo nevjerovatno da akademik Karić nikada nije čuo niti za jedan od brojnih vjerodostojnih hadisa iz kojih se direktno ili indirektno može zaključiti da je praksa nošenja nikaba sasvim legitimna i šerijatom potvrđena praksa i to još od vremena poslanstva. Isto tako, još nevjerovatnije mi zvuči da dr. Karić nije upoznat sa činjenicom da niko od učenjaka iz bilo kojeg priznatog ehli-sunnetskog mezheba nikada nije doveo u pitanje legitimnost nošenja nikaba, već da ono oko čega su se ti učenjaci kroz vijekove sporili, a oko čega se spore i danas, jeste pitanje obaveznosti odnosno obligatnosti ovog propisa, o čemu u ovom osvrtu naravno neće biti riječi jer je tema više nego iscrpljena, a lično smatram i prilično nepotrebna. Zbog toga, iako mi nije namjera pobrojati sve predaje koje na direktan ili indirektan način dokazuju legitimnost ove prakse, smatram nužnim spomenuti barem neke od njih:
1. Prepričavajući šta se desilo u događaju poznatom kao El-Ifk, odnosno Događaj potvore (kada su munafici potvorili Aišu, r.a., da je učinila blud), ona kaže: ”Savladao me je san, pa sam zaspala. Iza vojske (koja je već otišla) zaostao je Safvan b. Mu’attal es-Sulemi ez-Zekvani koji je krenuo zorom i stigao do mjesta gdje sam boravila, te je, ugledavši osobu u crnini kako spava, prišao mi i prepoznao me jer me je viđao i ranije, prije nego što je hidžab propisan. Probudile su me njegove riječi: ‘Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un’ (Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo), koje je izgovorio nakon što me ugledao. Tada sam džilbabom prekrila svoje lice…” (Buhari, Sahih, br. 4750, Muslim, Sahih, br. 2770) Ovaj hadis jasno ukazuje na to da je Poslanikova supruga Aiša, r.a., pokrivala svoje lice pred muškarcima koji joj nisu bili mahremi. Hadis je zabilježen u dvije najvjerodostojnije hadiske zbirke i ne može mu biti prigovoreno ni sa strane vjerodostojnosti ni sa strane eventualne dvosmislenosti. Zanimljivo je spomenuti da dio hadisa u kojem Aiša, r.a., kaže da je ”džilbabom prekrila svoje lice…” (فَخَمَّرْتُ وَجْهِى بِجِلْبَابِى), u kompletnom prijevodu Buharijine zbirke hadisa na naš jezik, uopće nije preveden. Naime, u trećem tomu na strani 731 (hadis br. 4750) ove riječi Aiše, r.a., u prijevodu su jednostavno izostavljene. Vjerujem da se radi o previdu prevodioca ili možda štamparskoj grešci, za koju se nadam da će u idućem izdanju ovog vrijednog djela, uz Allahovu pomoć, biti ispravljena.
2. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: ”Žena koja uđe u obrede hadža neće nositi nikab niti rukavice.” (Buhari, Sahih, br. 1838, od Ibn Omera, r.a.) Ibn Tejmijje, r.h., rekao je: ”Ovaj hadis je dokaz da je prekrivanje lica i šaka bilo poznato kod žena koje nisu u obredima hadža, a to opet ukazuje na legitimnost pokrivanja lica i šaka.” (Medžmu’autul-fetava, 4/23, tefsir sure En-Nur)
3. Esma, kćerka Ebu Bekra, r.a., kaže: ”Pokrivale smo naša lica od muškaraca, a prije toga smo se češljale u ihramima.” (Hakim, El-Mustedrek, br. 1668.)
Što se tiče izjava islamskih učenjaka na ovu temu, one su u klasičnim islamskim izvorima zastupljene u tolikom broju da bi njihovo pobrojavanje i klasificiranje zahtijevalo posebnu studiju. Od desetina takvih izjava, ciljano citiram samo dvije:
1. Ebu Hamid el-Gazali u svom kapitalnom djelu Ihjau ‘ulumid-din kazao je sljedeće: “Kroz stoljeća muškarci su otkrivenih lica, a žene (muslimanke) izlaze napolje sa nikabima.” (El-Gazali, Ihjau ‘ulumid-din, 2/47.)
2. Ibn Hadžer, autor najpoznatijeg komentara Buharijine zbirke hadisa, potvrđujući da je muslimankama dozvoljen odlazak u džamije, kazao je sljedeće: “Stalna praksa je da žene izlaze u džamije, na pijace i putovanja sa nikabima kako ih muškarci ne bi vidjeli.” (Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 9/248.)
Još jedna tvrdnja koju je akademik Karić iznio u svome eseju izuzetno ”bode u oko”, a radi se o njegovom komentaru pojašnjenja kur’anske sintagme ”illa ma zahere minha” (…osim onoga što je ionako spoljašnje), spomenute u trideset i prvom ajetu sure En-Nur: ”A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje;…” (En-Nur, 31). Naime, akademik Karić tvrdi ”da postoji opći koncenzus komentatora Kur’āna da tu spadaju lice, ruke do iza članaka i noge do iza članaka”, što je više nego sporno jer upravo čuveni mufessir Et-Taberi, kojeg akademik Karić u nekim dijelovima svoga eseja i citira, u komentaru ove sintagme spominje mišljenja deveterice učenjaka iz prvih generacija koji smatraju da se ”u ono što je ionako spoljašnje” ubraja vanjska tj. vidljiva odjeća ili ogrtač. (Ibn Džerir et-Taberi, Džami’ul-bejan fi te’vilil-Kur’an, 19/31.) Isto tako, Et-Taberi u pojašnjenju ajeta: ”O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se…” (El-Ahzab, 59), kaže: ”Kada se radi o preciziranju načina na koji (žene vjernika) trebaju niza se spustiti svoje haljine, komentatori (Kur’ana) imaju podijeljena mišljenja. Neki smatraju da žene trebaju pokriti i svoja lica i svoje glave tako da im se ne vidi ništa osim jednoga oka…” (ibid, 20/324) Dakle, među islamskim učenjacima po ovom pitanju ne postoji opći konsenzus, kako to tvrdi akademik Karić, već nam klasični mufessiri jasno potvrđuju da tu itekako postoji razilaženje.
Ekstremizmom protiv ekstremizma
Kao student na Islamskom univerzitetu u Medini, ali i kasnije, često sam imao priliku prisustvovati žučnim raspravama vođenim na temu obaveznosti odnosno neobaveznosti pokrivanja lica muslimanki. Tada sam posredno ili neposredno upoznao povelik broj osoba iz naših krajeva, ali i šire, koji bi se uistinu mogli nazvati pravim ekstremima, ali ne zato što su nikab smatrali obavezom, jer su ga i prije njih obaveznim smatrali mnogi učenjaci različitih islamskih pravnih škola, već zato što ovakvi nisu imali nikakvog razumijevanja za one koji nisu dijelili njihovo mišljenje. Za njih je obaveznost pokrivanja lica muslimanke, kao uostalom i mnogi drugi propisi u kojima se razišla tradicionalna ulema, bila apsolutno neupitna stvar o kojoj uopće nije trebalo biti rasprave, jer su, shodno njihovoj percepciji cijelog pitanja, dokazi koji na to upućuju bili više nego jasni i nedvojbeni. Mnogi među njima nisu imali nikakvog razumijevanja za onu ”drugu stranu” koja je nikab smatrala legitimnim, ali ne i obavezujućim propisom za muslimanke, te su svoje oponente često smatrali slabićima koji su nedovoljno ljubomorni prema svojim suprugama! Nisu marili ni za činjenicu da je većina islamskih učenjaka iz prvih stoljeća islama bila na stavu da punoljetnoj muslimanki pokrivanje lica i šaka nije strogo obavezno, već pohvalan i poželjan čin, naročito u vremenima kada razvrat i smutnja budu sveprisutni. Svima nam je poznato da islam osuđuje svaku vrstu krajnosti i pretjerivanja, a da ekstremizam u bilo kojem svom obliku ili formi, vrlo brzo ”dođe glave” prvenstveno onome ko je kročio njegovim putem. Danas, evo nakon nešto više od jedne decenije, poučen iskustvom i kao direktni svjedok ovoga o čemu govorim, lahko mogu zaključiti da je ogromna većina tih isključivih zagovornika nikaba, onih koji do jučer nisu imali ni trun razumijevanja za one koji nisu dijelili njihovo mišljenje, u mnogo čemu otišla u jednu sasvim drugu krajnost, pa tako i po pitanju ovog propisa. Ne samo da njihove supruge više ne nose nikabe, već nemali broj tih žena ima svoje otvorene ili poluotvorene facebook profile sa kojih u prvom planu blješte njihova lica koja su godinama bila skrivena, kao da ovim potpuno nepotrebnim činom žele ”namiriti sve propušteno”, pokazujući se, uvjetno rečeno, čitavom dunjaluku. Ovakvi i ovakve postali su žrtve svoje dojučerašnje isključivosti i netolerancije, premda ih većina nažalost to nikada neće, niti želi priznati. Kada bi i uzeli za ozbiljno da je došlo do promjene stava po tom pitanju, ostaju dužni da nam odgovore po kojem je to mišljenju pohvalno i poželjno gledati u ženu strankinju pa makar se radilo samo i o njenom licu? Kako će protumačiti riječi Uzvišenog Allaha koji u vrlo često citiranom ajetu iz sure En-Nur kaže: ”I reci (o Muhammede) vjernicama da obore svoje poglede!” (En-Nur, 31)? Ovdje ću citirati dr. Karića koji je u svom eseju, nakon što je citirao ovaj ajet, kazao sljedeće: ”…posve je jasno da se taj imperativ (o obaranju pogleda) može, smisleno i logično, uputiti samo u vezi onih pogleda koji dolaze sa raskrivenih lica, kao i u vezi onih pogleda koji gledaju u raskrivena lica!” Ovaj ajet je inače i jedan od najjačih indirektnih argumenata uleme koja nikab smatra legitimnim, ali i ne strogo obaveznim propisom, ali i pored toga, naredba o obaranju pogleda (pa makar i sa lica i šaka) sasvim sigurno ostaje na snazi.
S druge strane, kazati da se nošenje nikaba ne može opravdati izvorima islama, kako to tvrdi dr. Karić i još nekolicina njemu sličnih, također je druga vrsta krajnosti i ekstremizma koja isto tako ne vodi ničemu dobrom. Takav stav nije ekstreman samo zbog činjenice da oponira vjerodostojnim hadisima koji se na tu temu prenose, već i zbog toga što se takvim i sličnim tvrdnjama želi kazati kako hiljade učenjaka iz prvih i potonjih generacija islamskog ummeta po ovom pitanju nisu ”potrefili”, već da su skoro milenij i po bili u nekoj vrsti zablude, i da su uporno zagovarali i kroz vijekove afirmirali jedan pagansko-beduinski običaj koji sa islamom nema nikakve veze, te ga kao takvog ”nametali” muslimanskoj ženi! Sa akademikom Karićem se u potpunosti slažem da nikab nije ”nešto što je središnja stvar islama, nešto oko čega se vrti sve u islamskoj vjeri, kulturi i civilizaciji!”, i najiskrenije – ja zabludjelim ekstremistom smatram svakog onog ko je ubijeđen u nešto tako apsurdno, međutim, ništa manji ekstremista nije ni onaj ko tvrdi da nikab nema svoje mjesto ni na najzabačenijoj periferiji niti na najudaljenijoj margini islama i njegovog učenja.
Na kraju, zašto sam razočaran tvrdnjom dr. Karića? Pa zato što je ovim čudnim i iznimnim stavom (ne)svjesno podržao sve one koji se posljednjih godina u Evropi pa i u svijetu otvoreno bore protiv nikaba, usvajajući zakone koji ga strogo brane i propisujući novčane kazne za žene koje ga nose, nastojeći ih na taj način maksimalno poniziti i obezvrijediti. Ukoliko dr. Karić, kao ugledni muslimanski intelektualac te vrsni poznavalac islamske kulture i civilizacije, samouvjereno tvrdi da pokrivanje lica muslimanke nije šerijatski opravdan čin, ”šta onda glume i šta uopće hoće ovi ‘novi’ i njihove ‘zakrabuljene’ supruge?”, upitat će se mnogi. Muslimankama koje na evropskom tlu pokrivaju svoja lica kao i njihovim porodicama, slaba je utjeha to što se dr. Karić formalno ogradio od ovih zakona rekavši: ”Naravno, ljudska prava štite i one koji (koje) žele hodati pokrivena lica. Mi nipošto ne plediramo ni za kakve zakonske ili bilo koje druge restriktivne mjere protiv žena koje žele hodati u niqābu”, jer je uvaženi profesor nošenje nikaba sveo na sopstveni izbor, ili bolje rečeno na lični hir ili ekstravagantnu modu pojedinca, ne dovodeći ga ni u kakvu vezu sa šerijatom. Na ovaj način, uvaženi akademik muslimanke pokrivenih lica djelimično izjednačava sa raznoraznim vrstama ekscentrika koji se vrlo čudno ponašaju i još čudnije (ne)oblače, te kao takvi mirno hodaju uokolo jer im slobodu njihovog izbora garantiraju zakoni o ljudskim pravima. Na kraju krajeva, profesor vrlo dobro zna da ljudska prava uopće ne štite one koji (koje) žele hodati pokrivena lica, već se, kada je riječ o muslimankama i nikabu, pravi izuzetak.
I bez ovih diskriminirajućih zakona koje Evropa svakim danom sve više forsira, muslimanke koje na njenom tlu nose nikabe (a i mahrame polahko dolaze na red), ionako su gotovo svakodnevno izložene otvorenom i javnom omalovažavanju i diskriminaciji, i to daleko više od mnogih ”ugroženih grupa” (da ih ne imenujemo) za čiju zaštitu se bore predstavnici raznih udruženja za ljudska prava. Čak i u Bosni, na čijem tlu su sve do pedesetih godina prošlog stoljeća zarovi i feredže bili sasvim normalna pojava, s čime je akademik Karić vrlo dobro upoznat, danas, u istoj toj Bosni, muslimanke pokrivenih lica nailaze na buru (bolje reći cunami) nerazumijevanja, omalovažavanja pa čak i otvorene mržnje. Gotovo svaki izlazak žene u nikabu na javno mjesto, od strane okoline popraćen je psovkama, (polu)glasnim prijetnjama, ružnim komentarima, pljuvanjima ili ”samo” pljuckanjima, a ponekad i fizičkim nasrtajima. Ovo govorim iz vlastitog, dvanaestogodišnjeg iskustva koliko sam u braku sa svojom suprugom, koja od prve godine našeg braka, po vlastitoj želji i na moje zadovoljstvo, nosi nikab. Da sam uredno bilježio sve te avanture i anegdote (bolje reći grozote), vjerujem da bih tim verbalnim primitivizmom dupke ispunio barem stotinjak stranica teksta. Siguran sam da ni sa drugim sličnim bračnim parovima situacija nije mnogo drugačija, i da i oni gotovo svakodnevno nailaze na slične probleme i šikaniranja. Niti od akademika Karića niti od bilo koga drugog ne tražimo pažnju niti pozornost, niti očekujemo hvalospjeve, niti okivanja u zvijezde, niti se smatramo posebnim niti odabranim, jer samo Uzvišeni Stvoritelj zna za naše mahane, grijehe i nedostatke, međutim, potpuno sam uvjeren da od naše braće muslimana, nosili oni akademske titule ili ne, imamo pravo tražiti jedan minimum, a to je da poštuju naš izbor koji je, htio to neko priznati ili ne, utemeljen na sasvim zdravim i potpuno prihvatljivim, a neko bi se usudio reći, i kategoričkim šerijatskim argumentima.