Piše: Mr. Emir Demir
Putevi spadaju u javno vlasništvo kojima se koristi svaki čovjek. A kome to putevi ne trebaju!? Termin ‘put’ podrazumijeva sve putne komunikacije unutar gradova i naselja, kao i one koje uvezuju gradove i gradske četvrti. Čovjek, vezano za puteve, ima prava koja su definirana tekstovima časnog Sunneta, a evo nekih: Čovjek ima pravo da koristi sve puteve upotrebljavajući prijevozna sredstva. Ovo pravo pojedinaca je stroga obaveza na teretu države, jer putevi spadaju u javno vlasništvo. Pojedinci ne mogu biti zaduženi cjelokupnim troškovima njihovog pravljenja, jer je to investicija čiji izdaci uveliko premašuju materijalne potencijale pojedinaca.
Zato je pravljenje puteva jedno od prava pojedinaca koje pada na teret države. Pripadnici jednog društva ili države imaju pravo da se ovim putevima koriste sa svim dodatnim, nužnim, popratnim objektima i uslugama vezanim za puteve, a u to spada npr. izgradnja trotuara za pješake s obje strane puta. Trgovci ih ne smiju zauzimati postavljanjem svoje robe. Pravo puta obuhvata i invalide, pa će im se posebno odrediti mjesta za parkiranje automobila i olakšat će im se pristup javnim ustanovama i putevima, ukoliko upotrebljavaju invalidska pomagala.
Jedno od prava puta je izbjegavanje svake vrste uznemiravanja. Poslanički tekstovi obuhvataju općenito zabranu uznemiravanja, a posebna je mudrost Zakonodavca da zabrana uznemiravanja prioritetno podrazumijeva i zabranu nanošenja štete. Uznemiravanje je mala u odnosu na veliku štetu, što je potvrđeno riječima Uzvišenog. „Oni vam neće naštetiti osim uznemiravanja.“
Zabrana nanošenja uznemiravanja na putevima navodi se u mnogim tekstovima. Poslanik, s.a.v.s, kaže: „Ko bude uznemiravao muslimane na njihovim putevima, sigurno će ga snaći njihovo proklinjanje.“ Ovaj poslanički tekst ukazuje da je uznemiravanje na putevima jedan od velikih, a ne malih grijeha, jer se veže za prokletstvo. Poslanik, s.a.v.s, kaže. „ Ne odsjedajte na sredini puta, niti obavljajte na njemu nuždu.“
„Čuvajte se tri prokletinje: vršenja velike nužde na izvorištima, putevima i u hladovima.“
Ograničavanje pojma put na „put muslimana“ u prvom hadisu ne znači da je na putevima dozvoljeno nanositi uznemiravanje nemuslimanima, jer su muslimani u ovom hadisu predmet obraćanja, pa je sasvim prirodno da ih hadis i spominje. Isto tako, postoje drugi hadisi koji su općeniti i ne spominju muslimane, a to ukazuje na zabranu uznemiravanja bilo koga i na bilo kojem putu.
Zabrana uznemiravanja ima jednu posebnu korist različitu od one koja je prethodno spomenuta, jer zabrana podrazumijeva nešto što je veće od uznemiravanja. Druga korist je da je uznemiravanje općenit termin i podrazumijeva sve ono što ljudi smatraju uznemiravanjem, shodno svojim običajima. Npr. upotreba automobilske trube bez potrebe i njena pretjerana upotreba prilikom potrebe predstavlja uzenemiravanje. Isto tako, pljuvanje i bacanje otpada po putevima predstavlja uznemiravanje.
Odstranjivanje uznemiravanja je obaveza svakome prema njegovoj mogućnosti, jer Poslanik, s.a.v.s, kaže: „Odstrani uzneimiravanje sa puta muslimana.“ Ovakva naredba podrazumijeva obavezu zbog nepostojanja konteksta koji ga stavlja na stepen samo pohvalnog. Prirodno je da onaj ko učestvuje u otklanjanju uznemiravanja sa puta mora se pridržavati i nanošenja uznemiravanja. Od tekstova koji uveliko postiču pojedince na uklanjanje uznemiravanja su i sljedeći: „Čovjek, koji nikada nije uradio dobro, otklonio je bodljikavu granu sa puta, pa mu je Allah zahvalio i uveo ga u Džennet.“ Ovo drvo je prekidalo put tako što je raslo na njemu, ili je bilo postavljeno, pa ga je on uklonio. Poslanik, s.a.v.s, kaže. „Ko podigne kamen sa puta, bit će mu upisano jedno dobro djelo, a ko bude imao dobro djelo, ući će u Džennet.“ Također kaže: „Vidio sam čovjeka kako hoda po predjelima Dženneta radi drveta kojeg je uklonio sa sredine puta koje je uznemiravalo ljude.“ Također kaže: „Dok je čovjek hodio putem, naišao je na bodljikavu granu, pa ju je uklonio. Allah mu je zahvalio i oprostio mu.“
Jedno od prava puteva je i obaranje pogleda. Obaranje pogleda je obaveza u svim okolnostima, ali posebno je vezano za put, jer se na putevima uveliko susreću suprotni spolovi. Žene na putevima mogu doživjeti uznemiravanje, a i njihovi supružnici, kada se u njih upadljivo gleda. Poslanik, s.a.v.s, kaže. „Čuvajte se sjedenja na putevima, a ako nećete, onda dajte putu njegovo pravo: obaranje pogleda, uklanjanje uznemiravanja, odvraćanje na selam, te naređivanje dobra i odvraćanje od zla.“
Odvraćanje selama je jedno od prava puta. Tekst o njemu navodi se u prethodnom hadisu, a spominjanje selama prilikom spomena prava puta općenito ukazuje na njegovu važnost. Širenjem selama među prolaznicima ostvaruju se lijepe veze i sprječava međusobna netrpeljivost, što se često dešava, posebno kada se dogode velike gužve. Odvraćanje na selam je pravo vezano za muslimane.
Lijep govor ima posljedicu održavanja veza između onih koji koriste puteve. Lijep govor ima veoma dobre efekte u ophođenju među pojedincima. Jedno od prava na putu je i da se upute oni koji pitaju za pravac ili mjesto. O tome se navodi tekst u prethodnom hadisu riječima: „saradnja u dobročinstvu i bogobojaznosti“ i spada u domen obaveze. Ovaj tekst podrazumijeva i nemuslimane. Iz teksta se naslućuje da se to odnosi na sve što je poznato kao dobro među ljudima, tj. oni koji pitaju za ispravan pravac putovanja ili mjesta u koja žele stići. Nedjela na putevima su povod nanošenja uznemiravanja i štete svakome ko ih koristi. Zato je pravedno da putevi budu ispravni, a dobro je naziv za svaki postupak koji je poznat kao dobar razumom ili Šerijatom. Pješaci su dužni da se pridržavaju pravila tako što neće prelaziti puteve ne nepredviđenim mjestima, jer se time otežava saobraćaj motornim vozilima i dolazi do gužve. Pojedinci su dužni, kao pješaci, da se pridržavaju svega što propišu nadležene službe vezano za korištenje puteva.
Vozači su dužni pridržavati se svih propisa koje izdaju nadležne službe kojima se garantira bezbjednost učesnicma u saobraćaju. Službe imaju pravo propisati odgovarajuće, pravedne i dostatne kazne kako bi se spriječilo narušavanje ovih propisa vezanih za upravljanje motornim vozilima i korištenje puteva. Kršenje ovih propisa, gledano sa šerijatskog aspekta, dovodi do uznemiravanja drugih i nanošenja štete. Kada je uznemiravanje ljudi na putevima jedan od velikih grijeha, kao što se očituje iz Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., hadisa, šta onda reći za nanošenje štete ljudima na putevima? Zasigurno šteta proizalazi iz nepravilnog korištenja motornih vozila ili nepridržavanja uputa koje postavljaju nadležne službe, a to se ogleda u sljedećem: Prolazak kroz raskrsnice dok su na semaforima crvena svjetla, vožnja motornog vozila suprotnim pravcem, vožnja brzinom koja je veća od propisane, pogrešno preticanje, nepridržavanje granica označenih linijama, iznenadna promjena putne trake, kršenje prava prvenstva prolaza, prijevoz opasnih zapaljivih materija unutar naseljenih područja, upravljanje motornim vozilom bez vozačke dozvole ili sa manje godina od propisanih, ostavljanje motornih vozila na vanjskim putevima bez postavljanja znakova, bježanje učesnika u saobraćajnoj nesreći sa mjesta nesreće, upotreba neispravnih motornih vozila, zaustavljanje vozila na opasnim mjestima unutar gradova, nesmanjivanje brzine prilikom približavanja mjestima u kojima se nalaze škole, raskrsnice, prevoji, neupotreba ‘žmigavca’ prilikom skretanja lijevo ili desno, vraćanje unazad u opasnim okolnostima, stavljanje većeg broja putnika od dozvoljenog u javnom prevozu, neostavljanje dovoljnog razmaka između prevoznih sredstava, zaustavljanje na mostovima i tunelima, konzumiranje hrane, pića i upotreba mobilnog aparata tokom vožnje, itd.
Pod uznemiravanje drugih, što dolazi kao rezultat prekršaja pravila u saobraćaju, spada i ometanje saobraćaja vožnjom manjom brzinom od propisane. Također, tu spada i korištenje ‘dugih’ svjetala prilikom susreta vozila, bacanje otpada kroz prozore vozila, te brzopleto upravljanje vozilom.
Iz prethodno rečenog se očituje da je potpuno poštivanje propisa učešća u saobraćaju jedno od prava pojedinaca jednih prema drugima. Također, kazne koje propisuju službe za one koji naprave prekršaje su nužne kako bi se sačuvala prava čovjeka kao učesnika u saobraćaju, jer korištenje puteva je jedna od nužnosti u starijem i novijem dobu. Poznato je pravilo u islamskom pravu koje kaže: „Ono čime se isključivo može upotpuniti jedna obaveza i ono postaje obaveza.“ Obaveza čuvanja života na putevima može se ispuniti samo poštivanjem propisanih pravila saobraćaja i propisivanjem kazni za one koji ih krše. Stoga su ovi propisi i kazne dozvoljene u Šerijatu, jer spadaju u jedan od oblika šerijatske politike i čuvanja općih koristi ummeta.