Preveo: Halil ef. Makić
Uvod izdavača1: “Asocijacija sunnija u Iranu”, ured u Londonu, 1419 god. po Hidžri izdala je ovu tajnu poslanicu (tajne protokole) koja je od “Šure iranske kulturne revolucije” usmjerena čuvarima iranskih pokrajina. Tekst poslanice je sasvim jasan i nema potrebe za nekim posebnim pojašnjenjima te sam se zadovoljio samo nekim nužnim opaskama. Dok je ovaj plan (protokoli), s jedne strane, usmjeren na sunnitske oblasti u Iranu, on je, s druge strane, usmjeren i na susjedne zemlje. To pogotovo nakon perioda zapadnjačkog embarga Iranu kada je Iran shvatio da to nije u njegovom interesu, a ni politika izvoza revolucije nije se pokazala plodonosnom, već je njena šteta mnogo veća. Zato je pokrenut jedan pravac koji je manje ekstreman i koji poziva dijalogu i miru, a iz kojeg su nastali korijeni Hatemijeve struje, posebno od kada je Iran, nakon Teheranskog samita, preuzeo predsjedavanje Islamskom konferencijom .
Pa hoće li se ovi ljudi odreći svoje poslanice!? Ne mislimo tako, a i ova poslanica potvrđuje upravo to.
Ovo je ono što obznanjujemo i upozoravamo na nju našu braću u svakom mjestu.
A Allah daruje pomoć
Dr. Abdurrahim el-Beluši (Ebu Muntesir)
………….
Tekst plana
“Ukoliko nismo u stanju izvesti našu revoluciju u susjednim islamskim zemljama, onda nema sumnje da će kultura tih zemalja – koja je isprepletena sa zapadnom kulturom2 – nasrnuti na nas i pobijediti nas.”
Allahovom blagodati i žrtvom imamovog hrabrog i odvažnog naroda, sada je, nakon mnogih stoljeća, u Iranu uspostavljena dvanaestoimamska država. Zato mi – bazirajući se na uputama cijenjenih šiitskih vođa – nosimo jednu veoma tešku i opasnu obavezu, a to je izvoz revolucije.
Na nama je da priznamo da je naša vlada – neovisno o njenoj zadaći da čuva nezavisnost zemlje i prava naroda – mezhebska vlada3 te izvoz revolucije moramo postaviti kao vrhunac prioriteta.
Međutim, imajući u vidu trenutačno stanje na svjetskoj pozornici kao i međunarodne zakone – kako se već stručno nazivaju – izvoz revolucije nije moguć. Čak štaviše, moguće je da bi to pratile i ogromne razarajuće opasnosti.
Zato smo mi – kroz tri zasjedanja i kroz stavove svih učesnika i članova raznih savjeta koji gotovo da nalikuju na konsenzus – postavili petostepeni plan koji obuhvata pet etapa gdje je period svake etape deset godina. Postavili smo to kako bismo realizovali izvoz islamske revolucije u svim susjednim zemljama da bismo, prije svega, ujedinili islam, jer opasnost s kojom se suočavamo, a koja je oličena u vehabijskim vladarima i onima koji su sunnitskih korijena mnogo je veća od opasnosti s kojima se suočavamo sa istoka i zapada.4
Jer oni (vehabije i sunnije) se bore protiv našeg pokreta u svojstvu pravih (originalnih) neprijatelja “vladavine fegiha” i bezgrješnih imama.5
Čak štaviše, takvi smatraju da je oslanjanje na šiitski mezheb, kao zvanični zakonski mezheb, nešto što je oprečno šerijatu i tradiciji6, čime oni cijepaju islam na dva, međusobno oprečna, dijela.7
Shodno ovome, na nama je obaveza da povećamo naš utjecaj u sunnitskim oblastima unutar Irana, a pogotvo u pograničnim gradovima. Moramo povećati brojnost naših džamija (i husejnijata)8 te, u odnosu na ranije, sa puno više ozbiljnosti, uvesti mnogo više mezhebskih svetkovina.
Moramo pripremiti ambijent u gradovima koje 90°% do 100% nastanjuju sunniti kako bi moglo doći do slanja velikog broja šiija iz unutarnjih gradova i sela. Oni bi u tim područjima zauvijek ostali radi življenja, rada i trgovine.
Na državi i vladinim ustanovama obaveza je da te novopristigle naseljenike stavi, direktno, pod svoj nadzor kako bi se, vremenom, uprave u gradovima i “kulturnim i socijalnim centrima” oduzele iz ruku domaćeg sunnitskog stanovništva.9
A plan koji smo zacrtali radi izvoza revolucije – suprotno stavu mnogih intelektualaca – dat će svoje plodove bez neke buke i prolijevanja krvi, ili, čak štaviše, i bez neke reakcije velikih svjetskih sila. Te, uistinu, imeci koji se budu trošili na ovom putu neće biti uzaludni.
Putevi učvršćivanja temelja države
Mi znamo da se učvršćivanje temelja svake države i zaštita svakog naroda ili zajednice bazira na tri temelja:
Prvi: Snaga koju posjeduje vladajuća garnirura,
Drugi: Znanje i spoznaja kojim raspolažu učenjaci i stručnjaci,
Treći: Ekonomija koja je koncentrirana u rukama imućnih (bogataša).
Ako uspijemo da unošenjem razdora između uleme i vladara uzdrmamo egzistenciju tih vlada i ako uspijemo da rascjepkamo imućne u tim zemljama te ta bogatstva privučemo u našu zemlju ili u neke druge zemlje svijeta, mi smo time, nesumnjivo, već realizirali sjajan uspjeh koji zaslužuje pozornost. Jer, samim tim, mi smo im oduzeli sva ta tri temelja.
A što se tiče ostalih naroda koji čine 70% do 80% stanovništva svake zemlje, pa oni su sljedbenici moći i vlasti zagnjureni u poslovima svojih životnih potrepština i zarade svoje nafake, kao što je hljeb i sklonište. Zato takvi i štite one koji posjeduju moć.
A da bi se ispelo na bilo koji krov, nužno je zakoračiti na prvu stepenicu prema njemu.
Naši komšije, sunniti i vehabije, su Turska, Irak, Afganistan i Pakistan te nekoliko pokrajina koje se prostiru na južnim obroncima prema ulazu Perzijskog zaljeva koje izgledaju da su jedinstvene države a, u biti, one su veoma razjedinjene.
Sama ova regija ima veliki značaj, kako u prošlosti tako i danas. Pored toga, ona se smatra grlom zemljine kugle kada je u pitanju nafta. U čitavom svijetu nema osjetljivije tačke od nje, a vladari ovih pokrajina i vladaju zbog prodaje nafte i životnih mogućnosti…
Skupine naroda ove regije
Stanovnici ovih zemalja su tri skupine:
Prva skupina:
To su beduini i stanovnici pustinje čije postojanje u tim zemljama datira već stotinama godina.
Druga skupina:
To su oni koji su se iselili sa raznih ostrva i luka koje se danas smatraju našom zemljom.
Njihovo iseljavanje počelo je još u vrijeme safevidskog vladara šaha Ismaila i nastavilo se u vrijeme šaha Efšara, Kerim Hana, kadžarskih vladara i Pahlevijske dinastije. Desila su se raznovrsna iseljavanja i od samog početka islamske revolucije.10
Treća skupina:
To su oni koji potječu iz drugih arapskih zemalja, kao i iz gradova iz unutrašnjosti Irana.
Što se tiče trgovine, preduzeća čije se poslovanje bazira na uvozno-izvoznim poslovima i građevinarstvu, kontrolu nad njima većinom će preuzeti doseljenici te će domaće stanovništvo živjeti iznajmljujući zgrade i prodavajući i kupujući zemlju. A što se tiče rodbine koja ima veliki utjecaj, pa oni će živjeti od plata koje dolaze od prodaje nafte.
Kad su u pitanju društvene i kulturološke pokvarenosti, kao i djela koja su oprečna islamu, ona su sasvim očita. Većina stanovnika tih zemalja svoj život provodi zagnjureno u dunjalučkim užicima, griješenju i razvratu.
Mnogi od njih već su pokupovali stanove i dionice te glavnicu imetka položili u Evropu i Ameriku, a posebno u Japan, Švedsku i Švicarsku bojeći se budućeg rušenja njihovih zemalja.
Naše preuzimanje kontrole u ovim zemljama znači ovladavanje polovinom svijeta
Metoda realizacije zacrtanog plana
Kako bi se realizirao ovaj pedesetogodišnji plan, na nama je, na samom početku, da uspostavimo dobre odnose sa susjednim zemljama. Tu mora postojati obostrano poštovanje i čvrsta povezanost i prijateljstvo između nas i njih. Čak štaviše, mi ćemo nakon rata i pada Sadama Huseina, popraviti našu vezu sa Irakom11.
Jer, srušiti hiljadu prijatelja lakše je nego srušiti jednog neprijatelja.
Onda kada se između nas i njih uspostave kulturne, političke i ekonomske veze, nesumnjivo je da će jedan broj Iranaca preseliti u te zemlje. Preko njih mi smo u mogućnosti poslati određeni broj aktivista koji će se javno predstavljati kao muhadžiri, a zapravo, suštinski, to će biti “aktivisti” u poretku i njihove će se uloge precizno odrediti onda kada nastupi služba i poslanje.
Nemojte misliti da je pedeset godina dug životni period. Pa uspjeh naše revolucije trebao je plan koji je trajao dvadeset godina, a utjecaj našeg mezheba, koji se u određenoj mjeri upražnjava u mnogima od tih zemalja i u njihovim ustanovama, nije bio produkt plana jednog ili dva dana. Štaviše, mi ni u jednoj od tih država nismo imali nijednog službenika, a da ne govorimo o ministru, zastupniku ili vladaru.12
I ne samo to, vehabijske, šafijske, hanefijske, malikijske i hanbelijske sekte smatrale su nas murtedima (otpadnicima). Sljadbenici ovih mezheba su konstantno i više puta vršili masovna ubistva šiija. Tačno je, mi nismo tada živjeli, ali su tada živjeli naši djedovi, a naši životi danas plod su njihovih ideja, njihovog pogleda i truda.
Možda ni nas, lično, neće biti u toj budućnosti, ali naša revolucija i naš mezheb ostaju. Za izvršenje ove mezhebske obaveze nije dovoljno samo žrtvovanje životom i imetkom, skupocjenim i vrijednim… već se kao obaveza nameće postojanje dobro prostudiranog plana i programa. Obaveza je konstruirati precizne skice i planove pa makar bili realizirani i za narednih pet stotina godina, a da ne govorimo za narednih pedeset godina.
Mi smo nasljednici miliona šehida koji su ubijeni rukama šejtana koji sebe smatraju muslimanima (sunniti) i čija krv teče od vremena smrti Resula, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve kroz tok povijesti, a onda i do današnjih dana.
I ova se krv neće osušiti sve dok svaki onaj koji sebe naziva muslimanom ne bude povjerovao u Aliju ibn Ebu Taliba i ehlul-bejt Allahovog Resula i sve dok ne prizna greške svojih pradjedova te, ujedno, potvrdi šiizam kao jedan originalni nasljednik islama.13
Veoma bitne etape na ovom našem putu
Mi nemamo problem da proširimo naš mezheb u Afganistanu, Pakistanu, Turskoj, Iraku i Bahrejnu.
Plan druge desetine14 postavit ćemo kao prvi korak u ovih pet zemalja. Shodno tome, obaveza naših iseljenika – obavještajaca – koji su preuzeli zaduženja jeste da i u ostalim zemljama izvedu tri stvari:
1- Kupovina zemlje, kuća i stanova te pronalaženje posla, životnih potrepština i mogućnosti za sinove njihovog mezheba kako bi živjeli u tim kućama i povećali broj stanovnika.
2 – Veza i prijateljstvo sa posjednicima velikog imetka na tržištu, sa vladinim službenicima, a pogotovo sa vladarima i uglednicima, poznatim ličnostima i pojednicima koji uživaju veliki ugled u vladinim ustanovama.
3 – U nekima od tih država postoje raštrkana mjesta koja su u fazi izgradnje. A postoje i planovi za izgradnju desetinama varošica, predgrađa i drugih manjih gradova. Stoga je obaveza dotičnih iseljenika (aktivista) koji su poslani da pokupuju što veći mogući broj kuća u tim mjestima15 te da to, po odgovarajućoj cijeni, prodaju onim pojedincima i osobama koje su prodale svoja vlasništva u centrima dotičnih gradova. Ovim planom ti gradovi – gusto naseljeni – bit će oduzeti iz njihovih ruku.
Druga etapa:
Obaveza je bodriti ljude (šiije) na poštivanje zakona i pokornost izvršiteljima zakona kao i državnim službenicima te dobijanje oficijelnih dozvola radi održavanja – uz svu skromnost – mezhebskih svetkovina, izgradnju džamija i husejnijata. Jer te oficijelne dozvole će se u budućnosti smatrati kao zvanični dokumenti.
Kako bi se odradili slobodni poslovi moramo razmišljati o onim mjestima koja su gusto i visoko naseljena kako bismo ih pretvorili u prostor rasprave u osjetljivim područjima. Na pojedincima je obaveza da u te dvije etape rade na dobijanju državljanstava zemalja u kojima borave. To će postići iskorištavanjem prijatelja i pružanjem skupocjenih hedija. Na njima je obaveza da bodre omladinu na rad u vladinim ustanovama te, posebno, pristupanje u vojne službe.
U drugoj polovici ovog plana druge desetine obaveza je – tajnim putem i indirektno – tražiti savjete od sunnitske i vehabijske uleme protiv društvenog nemorala i djela koja su oprečna islamu, a koja su mnogo prisutna u tim zemljama. To će se odrađivati putem distribucija kritičkih brošura pod imenom nekih vjerskih vlasti i mezhebskih autoriteta iz drugih zemalja.
Nema sumnje da će to biti jak povod za pokretanje (na pobune) mnogih ljudi iz tih naroda te bi na kraju oni ili pohapsili ta vjerska vođstva i mezhebske pojedince ili bi smatrali nepouzdanim sve ono što bi se štampalo pod njihovim imenom.16
A građani će svom silom braniti te brošure i desit će se zbunjuća i sumnjiva djela17, što će dovesti do suspenzije, ili do smjene, brojnih ranijih službenika. Ta djela će biti razlog da vladari imaju loše mišljenje o svim vjernicima u njihovim zemljama. Stoga, oni neće raditi na širenju vjere, gradnji džamija i vjerskih objekata i smatrat će svaki vjerski govor i mezhebske proslave djelima protivnim njihovom poretku.
Čak štaviše, ovo će u tim zemljama povećati mržnju i odbojnost između uleme i vladara tako da će sunniti i vehabije izgubiti zaštitu svojih unutarnjih centara, a neće, svakako, imati ni vanjsku zaštitu.
Treća etapa:
U ovoj etapi, kada se već dobro ukorijenilo prijateljstvo naših radnika sa bogatašima i visoko pozicioniranim službenicima među kojima je veliki broj njih – dok mirno i neumorno rade i ne miješaju se u tim vjerskim aktivnostima – u vojnoj službi i izvršnoj vlasti, zadobit će se povjerenje vladara u njih, mnogo više nego je to bilo ranije.
U ovoj fazi, kada su se već desila razilaženja, rascjep i pomućenost između vjernika i vladara, nameće se obaveza nekim našim poznatim šejhovima među stanovnicima tih zemalja da obznane, posebno za vrijeme mezhebskih proslava, njihovu lojalnost i njihovo štićenje vladara tih zemalja te da istaknu šiizam kao mezheb od kojeg im ne prijeti opasnost. Ako uspiju da obznane to ljudima putem sredstava informiranja, onda je na njima obaveza da se ne dvoume u tome da skrenu pozornost vladara i da zadobiju njihovo zadovoljstvo te im tako, bez straha i bojazni od njih, predaju službe u vlasti.
U ovoj etapi, pored promjena koje će se dešavaju u lukama, ostrvima i drugim gradovima naše zemlje, a dodajući tome bankovne račune koje ćemo osmisliti, bit će i planovi za udar na ekonomiju u susjednim zemljama. Nema sumnje da će bogataši, pogotovo na putu sigurne zarade i ekonomske stabilnosti, sve svoje račune prebaciti u našu zemlju. A kada u njihovim državama druge oslobodimo, u svim tim trgovinskim poslovima i bankovnim računima, oni će rado poželjeti dobrodošlicu našim građanima i darovat će im razne ekonomske olakšice radi investiranja.
Četvrta etapa:
U četvrtoj etapi pred nama je već pripremljen ambijent stalne mržnje između njihove uleme i njihovih vladara. Trgovci će u tim zemljama već biti pred bankrotom i povlačenjem. Ljudi će biti rastreseni i spremni da sve svoje vlasništvo prodaju za upola njegove cijene kako bi mogli otputovati na sigurnija mjesta.
I usred ove vreve naši će se aktivisti i naši iseljenici smatrati jedinim zaštitnicima moći i vlasti. Ako ovi aktivisti budu radili budno, omogućit će im se da sebi pripreme velike vjerske i vojne službe i time suže razmak između sebe i vladanih i vladarskih ustanova. S pozicija kao što su ove, omogućava nam se da, s izrazito velikom lahkoćom, iskrene ljude kod vladara predstavimo kao prave izdajice. Ovo će dovesti do njihove suspenzije, protjerivanja ili zamjene našim kadrovima.
Samo ovo djelo donosi dva jako pozitivna ploda:
Prvi:
Naši će faktori zadobiti povjerenje vladara više nego je to bilo ranije.
Drugo:
Mržnja sunnita prema vlasti će se povećati iz razloga povećanja šiitske moći u vladinim ustanovama. Stoga će sunniti još više izvoditi neprijateljske operacije protiv vlasti. U tom periodu našim pojedincima nameće se kao stroga obaveza da stanu uz vlast, da pozivaju ljude na kompromis i mir i da, istovremeno, od ljudi kupuju kuće koje samo što nisu izmakle iz njihova vlasništva.
Peta etapa:
U petoj dekadi ambijent će već biti spreman za revoluciju jer mi smo od njih preoteli ona tri činioca koja obuhvataju: sigurnost, mir i rahatluk. A vladajuća ustanova će se pokazati poput lađe usred bure koja samo što je nije potopila, prihvatajući svaki prijedlog za spas svojih duša.
U ovom periodu putem pouzdanih i poznatih osoba predložit će se formiranje Nacionalnog parlamenta za smirivanje situacije.
Mi ćemo pomagati vladarima pri nadziranju ustanova i stabilnosti zemlje. Nema sumnje da će oni to prihvatiti, a naši će kandidati osvojiti apsolutnu većinu u većini mjesta parlamenta. Ovo je ono što će prouzročiti bježanje trgovaca i uleme, pa čak i onih najiskrenijih radnika.
Time ćemo, bez rata i prolijevanja krvi, moći izvesti našu islamsku revoluciju u mnogim zemljama.
Pod pretpostavkom da ovaj plan ne da svoje plodove u ovoj zadnjoj etapnoj dekadi, mi smo u mogućnosti da podignemo narodnu revoluciju i preotmemo vlast od vladara. Iako se samo čini da su naši šiitski aktivisti građani tih zemalja, njeni državljani i stanovnici, pa barem smo poradili na izvršenju obaveze pred Allahom i vjerom i pred našim mezhebom.
Nije od naših ciljeva da određenu osobu proturimo na prijestolje vlasti, već je naš jedini cilj izvoz revolucije. E, tada možemo podići zastavu ove božanske vjere i pokazati naše postojanje u svim zemljama.
Prema svijetu kufra ćemo napredovati sa mnogo većom snagom, a sam svijet uljepšati svjetlošću islama i šiizma sve do pojave obećanog Mehdije.”
Ovo je kraj teksta dotičnog tajnog plana.
Preveo i priredio:
Halil Makić
Bilješke:
1 Ovaj tajni plan je sa perzijskog na arapski jezik preveo šejh dr. Abdurrahim el-Baluši, a izdala ga je “Rabita ehlis-sunne” u Iranu.
2 Kompariraj ovo priznanje s onim što stalno opetuju neki papagaji da je Iran islamska država. O nemara li!
3 To bi trebalo značiti da ustrojstvo u svim susjednim zemljama preinačimo u šiizam. Pred kraj ove poslanice doći će pojašnjenje ove jasne izjave.
4 Zato su iranske obavještajne službe rekle šehidu alami Muhammedu Salihu Dijaijju, prije nego su ga na komade isjeckali: “Uistinu studenti koje si poslao da uče na Islamskom univerzitetu u Medini Munevveri su za nas veća opasnost od raketa Sadama Huseina!!”
5 “Vladavina fekiha / vilajetu el-fakih” je vlast za koju se tvrdi da je božanska jer zamjenjuje odsutnog imama Mehdija, a koja može da poništi i namaz i hadždž kao što može i da poništi Allahovu jednoću (et-tevhid), kao što to tvrdi Homeini i stalno, danonoćno, ponavljaju njegovi sljedbenici.
6 To je ono što je šejh Abdul-Aziz Mula Zade – predstavnik sunnita u Belušestanu – na Savjetu za formulisanje ustava rekao Homeiniju: “Uistinu islamska država nema zvanični mezheb u svom ustavu. Pa zašto onda vašim postavljanjem zvaničnog mezheba u ustavu, zauvijek, blagosiljate razdor i podjele. Zar nije dovoljno da vjera države bude islam…”, to je rekao te napustio Savjet.
7 Ovo je priča za lokalnu upotrebu. Jer oni dobro znaju da su oni ti koji prave podjele među mulsimanima, a nakon toga traže od tih istih muslimana da priznaju “imamet” i povratak, prema njihovim tvrdnjama, uzurpiranih prava ehlul-bejta.
8 “Husejnijat” su mjesta na kojima se šiije okupljaju, pogotovo u mjesecu muharremu kako bi se udarali po obrazima i cijepali svoju odjeću u znak sjećanja na pogibiju Husejna, radijallahu anhu. Tu se psuju i grde velikani islama i opsorava povijest muslimana. Šiije ovim “husejnijatima” pridaju mnogo veći značaj nego džamijama. Ovo je stanje u Iranu. A izvan Irana ta su mjesta postala centri špijunaže za Iran, kao što je to prošle godine, do u detalje, prenio časopis “Inqilab Islamijj” vlasnika Ebul-Hasana Benu Sadra – prvi iranski predsjednik nakon revolucije . Dotični časopis je obznanio iranske centre za špijunažu koji djeluju u zemljama Zaljeva – pogotovo u Emiratima – navodeći naziv, adresu i datum te to kako iranske obavještajne službe ubiru imetke od iranskih trgovaca u Emiratima bez da te ogromne svote prođu kroz Centralnu iransku banku i bez da o tome vlada išta zna. Pa imali onih koji, zaista, čitaju?!
9 Mnogi od ovih planova su već, praktično, i počeli.
10 Ovi iseljenici (muhadžiri) su, naravno, svi sunniti. Ovo od vremena kada su se pojavili ovi zavjerenički protokoli. A ovih godina desila su se mnogo iseljavanja, kao i što su planirali, u svim sunnitskim oblastima u Iranu.
11 Ovi su protokoli – kao što smo i ukazali ranije – nastali u vrijeme (iračko/iranskog rata) rata, ali nisu uspjeli svrgnuti Sadama Huseina te su promijenili taktiku. No, plan na poboljšanju tih odnosa je i dalje aktuelan. I, kao što znamo, zamjenik iračkog predsjednika Taha Jasin Ramadan se sastao sa iranskim predsjednikom Hatemijem i to u sjeni Islamskog kongresa koji je održan u Teheranu 11. 12. 1997. godine.
12 Mi sasvim jasno ovdje u Londonu vidimo njihove obavještajce – u perzijskim časopisima koji su oponenti poretku – među njihovim šejhovima koji su bili poznati vaizi za vrijeme vladavine Šaha, a sada ti isti pišu u perzijskim i arapskim časopisima. Vidimo laž i licemjerstvo pod parolom jedinstva koje želi Iran i koje praktično primjenjuje, ali pod imenom suprotstavljanja iranskom poretku. Neki od njih redovno posjećuju arapske zemlje pod parolom islamskog jedinstva, ali oni praktično primjenjuju ono što piše u ovim ajatolskim protokolima. Zato se jedan od njih žestoko obrušio na Sunnitsku ligu nakon što je Liga objavila vijesti o zlostavljanju sunnita u Iranu. Taj pokvarenjak je počeo grditi Osmana i muslimansku historiju. Te potvore i optužbe su bile bez i najmanjeg ljudskog, vjerskog, naučnog ili istraživačkog poticaja. I pored svega toga, sebe smatra jednim od heroja islamskog jedinstva.
13 Neka ovo dobro poslušaju i neka dobro shvate oni papagaji koji pozivaju zajedništvu sa njima.
14 Jer su prvu etapu plana (protokola) već prevazišli i sada idu na drugu etapu dotičnih protokola.
15 Ovaj su plan praktično već primijenili u varošicama Sirije te je određeni broj muslimanana prihvatio šiizam. Neke od tih koji su prihvatili šiizam, zatim spisatelja plaćenika iz arapskih zemalja koji potječu od ateista, licemjera i drugih, smo vidjeli kako već rade u Iranskom kulturnom centru na platou Meredždže u Damasku i tamo se mogu sresti.
16 A oboje koristi ovim sljedbenicima Ibn Sebe`e. Jer to, u oba slučaja, izaziva nerede i neminovno dovodi do razlaza između vladara i uleme. To je ono što oni žele. A onaj ko zaboravi ova njihova djela kroz povijest, na njemu je da pročita jednu veoma značajnu brošuru a to je “Protokoli ajatollaha Teheran i Kome”, dr. Nasira el-Gaffarija
17 Tj. šiije će biti ti koji će počiniti ta sumnjiva djela i nerede radi sukoba između vladara i uleme te izazivanja neprijateljstva od strane vlada prema vjeri i njenim daijama.
Nekoliko riječi o prevodiocu ove “Risale” sa perzijskog na arapski jezik.
Šejh dr. Abdurrahim Mula Zade el-Baluši, poznat kao Ebul-Muntesir el-Baluši, je znameniti sunnitski učenjak u Iranu.
Srednju školu je završio u Iranu, a onda se 1979. god. upisuje na Islamski univerzitet u Medini Munevveri, na Odsjeku “Ed-de’ava ve usulid-din”. Kada je bio druga godina fakulteta, tada, kao i ostali studenti porijeklom iz Irana, prinuđen je da prekine studije koje je nastavio i okončao na Univerzitetu u Damasku 1984. god.
Učio je pred poznatim šejhovima kao što je Abdul-Kadir Arnaut i drugi.
Nakon toga postdiplomske studije nastavlja na Univerzitetu ‘’Imam El-Evzaijj’’ u Bejrutu gdje će 1989. godine odbraniti magistarski rad na temu “Narod Baluš i Balušistan”.
Na istom Univerzitetu će 1995. god. odbraniti i doktorat na temu “Promjena islamske ideje u Iranu, za vrijeme Safevida, iz sunnizma u šiizam” koju je planirao da obradi još kao temu magistrate, ali mu je iz “bezbjednosnih” razloga odbijena.
Osnivač je Asocijacije sunnita u Iranu / Rabitatu ehlus-sunne fi Iran.
Bio je, zajedno sa sunnitima, aktivni učesnik iranske revolucije protiv šaha. No, nakon trijumfa vođe revolucije su primijenile strahovite represije protiv sunnita u Iranu, što je dovelo do toga da mnoga uleme prebjegne iz te zemlje. Oni koji su ostali uhapšeni su, mučeni i ubijani.