Piše: Dr. Safet Kuduzović
Klanje kurbana propisano je druge godine po Hidžri, kada i bajram-namaz.[1] Prinošenje žrtve utemeljeno je Kur’anom, hadisom i konsenzusom islamskih učenjaka. Prema jednom tumačenju, Allahove riječi: ”فَصَلِ لِرَبِّكَ وَانْحَرْ” imaju značenje: ”…pa klanjaj se svome Gospodaru i kurban kolji…”[2] U najvjerodostojnijim hadiskim zbirkama zapisana su predanja u kojima stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kurban lično klao.[3] U jednom predanju stoji da je Abdullah b. Omer izjavio: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio je u Medini deset godina i (svake godine) klao kurban.”[4]
Među islamskim učenjacima ne postoji razilaženje u vezi sa legitimnošću klanja kurbana; svi su jednoglasni u mišljenju da je klanje kurbana propis utemeljen vjerom i da je, štaviše, veliki simbol islama[5], ali se podvajaju u mišljenju da li je to obaveza (vadžib) ili krajnje pohvalno (sunnet).
Prvo mišljenje zastupa nekoliko učenjaka, između ostalih: Ebu Hanife, imam Malik (po jednoj verziji), El-Lejs b. Sa‘d, Er-Rebia, El-Evzai, neki malikijski učenjaci i Ibn Tejmijje.[6]
Ovi učenjaci obaveznost prinošenja kurbana dokazuju sljedećim argumentima:
1. Riječima Uzvišenog Allaha: ”…pa klanjaj se svome Gospodaru i kurban kolji…”[7]
Komentar: Komentatori Kur’ana Allahove, dželle šanuhu, riječi: ”…i kurban kolji…” tumače na nekoliko načina, pa se, shodno tome, razlikuje značenje ajeta.[8] Prema tome, ovaj ajet nije jasan argument koji ukazuje na obaveznost klanja kurbana. Imam El-Kurtubi smatra da citirani ajet ima sljedeće značenje: “Klanjaj se svome Gospodaru i kurban kolji u ime svoga Gospodara.”[9]
2. Džundub el-Bedželi, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko je zaklao kurban prije bajram-namaza, neka zakolje drugi, a ko nije, neka sada zakolje.”[10]
Komentar: Iako je izrečen u imperativnoj formi, hadis ne objašnjava propis klanja kurbana, već vrijeme u kojem se kurban treba zaklati. Zapovijest za ponovno klanje nakon bajram-namaza ima status riječi: ”Ponovi namaz!”, upućenih onome ko je klanjao duha-namaz prije izlaska sunca.[11]
3. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sljedeće: ”Ko bude imao mogućnosti pa ne zakolje kurban, neka ne dolazi na musallu.”[12]
Komentar: Islamski se učenjaci razilaze u vezi s tim dopire li ovo predanje do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili su to Ebu Hurejrine riječi. Imam Et-Tirmizi, Ed-Darekutni, Ibn Abdul-Berr, Et-Tahavi, Ibn Abdul-Hadi i neki drugi smatraju da su ovo riječi ashaba (mevkuf).[13] Povrh svega, predanje nije jasan argument da je klanje kurbana obavezno.[14] Imam Ibn Hadžer el-Hejtemi smatra da spoljašnje značenje ovoga hadisa ukazuje da je sustazanje od klanja kurbana veliki grijeh, mada ne zna da je ijedan učenjak tako izjavio.[15]
4. Alija, radijallahu anhu, prenosi sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Klanje kurbana derogiralo je prinošenje svih drugih žrtava, a ramazanski post ostale vrste posta.”[16]
Komentar: Nakon što je naveo ovo predanje u svom Sunenu, imam Ed-Darekutni rekao je: ”Predanja El-Musejjiba b. Šerika su izrazito slaba.” Imam Ibn Hazm, El-Bejheki, Ibnul-Dževzi i Ibn Hadžer predanje su također ocijenili slabim.[17] Imam En-Nevevi i šejh Eš-Šinkiti pozivaju se na konsenzus hadiskih stručnjaka u vezi sa slabosti ovog predanja.[18]
5. Mihnef b. Sulejm, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dok je stajao na Arefatu, na Oprosnom hadžu, rekao: ”O ljudi, svako je domaćinstvo obavezno godišnje zaklati jedan kurban.”[19]
Komentar: Neki hadiski stručnjaci prigovorili su ovom predanju, dok ga drugi prihvataju.[20] Ebul-Abbas el-Kurtubi i Ibn Hadžer smatraju da kontekst ovog predanja nije jasan argument kada je riječ o obaveznosti klanja kurbana.[21] Ova tvrdnja dobija svoje pravo značenje kada ovo i druga predanja iz kojih se nazire obaveznost klanja kurbana uskladimo s razumijevanjem najbolje generacije muslimana.
Dakle, argumenti iz kojih se zaključuje obaveznost klanja kurbana onome ko je u mogućnosti, ili su nejasni, ili su slabi.
Druga skupina učenjaka klanje kurbana smatra pritvrđenim sunnetom. To je stav sljedećih islamskih autoriteta: Ebu Bekra, Omera, Ibn Mes’uda, Alkame, Malika (po odabranoj verziji), Ebu Jusufa i Muhammeda b. Hasana eš-Šejbanija (Ebu Hanifinih učenika), Eš-Šafija, Ahmeda, Ishaka, Ebu Sevra, El-Muzenija, El-Buharija, Ibnul-Munzira, Ibn Hazma, dakle, stav izrazite većine islamskih učenjaka.[22]
Oni se rukovode sljedećim argumentima:
1. Ummu Seleme, radijallahu anha, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko htjedne zaklati kurban, neka ne uklanja dlake s tijela niti išta s kože u prvih deset dana[23].” U drugom predanju stoji dodatak: ”…i neka ne krati nokte.”[24] A Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Ko htjedne zaklati kurban…”, ukazuju da klanje kurbana nije obavezno, već da je dobrovoljno djelo.[25]
Komentar: Iz izraza ”ko htjedne” ne mora nužno proisteći da je klanje kurbana dobrovoljno. To je slično izjavi: ”Ko bude namjeravao obaviti hadždž neka pripremi poputninu”, što ne ukazuje na to da obavljanje hadždža nije obavezno.[26]
2. Ibn Abbas prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kurban je meni obaveza, a vama sunnet.”[27] Kontekst navedenog hadisa jasno ukazuje da kurban nije obavezan.[28]
Komentar: Zbog slabog lanca prenosilaca, ovo predanje ne može se uzeti za argument.
3. Ebu Seriha (Huzejfa b. Usejd el-Giffari) izjavio je: ”Znam da Ebu Bekr i Omer (ponekad) nisu prinosili kurban.”[29]
4. Ebu Vail prenosi da je ashab Ebu Mes’ud el-Bedri izjavio sljedeće: ”Ja ponekad ne zakoljem kurban iako sam u mogućnosti, iz razloga da moje komšije ne pomisle da mi je to obaveza.”[30]
5. Prenosi se da Ibn Omer klanje kurbana nije smatrao obaveznim.[31] U drugom predanju stoji da je Ibn Omer rekao: ”Klanje kurbana je sunnet i oblik poslušnosti.”[32] Imam El-Buhari u svome Sahihu naslovio je poglavlje: Klanje kurbana je sunnet.[33]
Pošto je naveo neka od spomenutih predanja, imam Eš-Šatibi rekao je: ”Ovaj se stav prenosi od velikog broja ispravnih prethodnika.”[34]
Ibn Hazm tvrdi: ”Nije potvrđeno da je ijedan ashab klanje kurbana smatrao obavezom.”[35]
Imam El-Maverdi kaže: ”Navedena predanja ukazuju na konsenzus ashaba o tome da klanje kurbana nije obaveza.”[36]
Prve su generacije ponekad izbjegavale klanje kurbana iz bojazni da ljudi tu praksu ne prihvate kao strogu obavezu.[37]
Poslije navedenih obostranih dokaza, možemo konstatirati da je mišljenje većine učenjaka zasnovano na jačim argumentima i da je klanje kurbana sunnet. Pa ipak, ne bi trebalo da imućni muslimani izostavljaju ovaj ibadet, jer je klanje kurbana veliki simbol islama i praksa muslimana kroz generacije.
Imam Malik govorio je: ”Klanje kurbana je sunnet, i ne predstavlja mi radost da imućni muslimani ostavljaju tu praksu.”[38]
Imam Ahmed (po jednoj verziji) rekao je: ”Ružno je da onaj ko ima mogućnosti izostavlja klanje kurbana.”[39]
Hanefijski učenjaci Ebu Jusuf, Muhammed i Et-Tahavi kažu: ”Klanje kurbana nije vadžib već je sunnet; nije dopušteno da ga imućni muslimani izbjegavaju.”[40]
Imam En-Nevevi konstatirao je: ”Klanje kurbana je pritvrđeni sunnet i veliki simbol islama, ko je u mogućnosti treba ga prakticirati.”[41]
Ibn Usejmin i Sejjid Sabik rekli su: ”Klanje kurbana je pritvrđeni sunnet i ružno je da ga imućan musliman izostavlja.”[42]
Neki malikijski učenjaci smatraju da će se povesti borba protiv stanovnika onog mjesta čiji svi građani namjerno zapostave klanje kurbana.[43] A Allah najbolje zna.
Iz knjige “Kurban i akika, pravni propisi”
[1] Vidjeti: El-Fikhu alel–mezahibil–erbea, 1/715.
[2] El-Kevser, 2.
[3] El-Buhari, str. 359/1712, Muslim, 13/100/1966, i neki drugi muhaddisi.
[4] Et-Tirmizi, 5/61/1507, Ahmed, 4/426/4955. Imam Et-Tirmizi ovo predanje smatra dobrim, a šejh El-Albani slabim. Vidjeti: Daifus-sunen, str. 147.
[5] Vidjeti: El-Vesit, 4/228, El-Mugni, 9/345, Ihkamul-ahkam, str. 695, Šerhuz-Zerkeši, 3/273, Rahmetul-umma, str. 109, Keššaful-kina, 3/24, Merkatul-mefatih, 3/504, Es-Sejlul-džerrar, 4/73, El–Fikhu alel–mezahibil–erbea, 1/715, Advaul-bejan, 5/416, Eš-Šerhul-mumtia, 7/452, Fetavel-ledžnetid-daima, 11/417, i Tejsirul-Allam, 2/561.
[6] Vidjeti: El-Mebsut, 12/8, i El-Minhadž, 13/93, imama En-Nevevija, Medžmuul-fetava, 23/162, Umdetul-kari, 6/277 i 305, Hil’jetul-ulema, 3/369, Ialaus-sunen, 17/235, i Eš-Šerhul-mumtia, 7/454.
[7] El-Kevser, 2.
[8] Vidjeti: Zadul-mesir, 4/498, El-Mufhim, 5/350, i Ed-Durrul-mensur, 6/689.
[9] Vidjeti: Zadul-mesir, 4/498, i Sahihu fikhis-sunna, 2/367.
[10] El-Buhari, str. 1214/5562, i Muslim, 13/92/1960.
[11] Vidjeti: Fethul-Bari, 10/6.
[12] Ibn Madže, 2/1044/3123, El-Hakim, 4/258/7565, i Ed-Darekutni, 4/189/4717, s lancem prenosilaca oko čije vjerodostojnosti postoji razilaženje. Vidjeti: El-Medžmu, 8/354, Misbahuz-zudžadža, 3/222, i Sahihul-džamia, 2/1106.
[13] Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 9/437, Et-Temhid, 7/17 (Fethul-Malik), Tenkihut-tahkik, 2/62, imama Ez-Zehebija, Tenkihut-tahkik, 2/498, imama Ibn Abdul-Hadija, Fethul-Bari, 10/6, Bulugul-meram, str. 291, Sahihu fikhis-sunna, 2/368, i Fikhul-udhija, str. 22.
[14] Vidjeti: Nasbur-raja, 4/207, i Fethul-Bari, 10/6.
[15] Vidjeti: Ez-Zevadžir, 1/457.
[16] El-Bejheki, 9/439/19019, i Ed-Darekutni, 4/186/4702.
[17] Vidjeti: Tenkihut-tahkik, 2/63, Nasbur-raja, 4/208, Umdetul-kari, 6/306, Ed-Diraja, 2/213, i Es-Silsiletud-daifa, 2/304-305.
[18] Vidjeti: El-Medžmu, 8/356, i Advaul-bejan, 5/420.
[19] Ebu Davud, 3/93/2788, Et-Tirmizi, 5/73/1518, i Ibn Madže, 2/1045/3125.
[20] Vidjeti: El-Medžmu, 8/355, i El-Minhadž, 13/115, imama En-Nevevija, El-Mufhim, 5/350, Fethul-Bari, 10/6, i Tuhfetul-ahvezi, 5/74.
[21] Vidjeti: El-Mufhim, 5/350, i Fethul-Bari, 10/6.
[22] Vidjeti: El-Istizkar, 5/426, El-Muhalla, 7/358, El-Havil-kebir, 15/71, Bidajetul-mudžtehid, 1/428, El-Mugni, 9/345, El-Ihtijar, 5/471, Ahkamul-Kur’an, 4/423, imama Ibnul-Arebija, El-Mufhim, 5/348-349, El-Medžmu, 6/354, El-Minhadž, 13/115, Šerhul-Buhari, 6/5, imama Ibn Bettala, Tarhut-tesrib, 5/192, Hil’jetul-ulema, 3/369, Umdetul-kari, 21/144, Fethul-Bari, 10/5, Avnul-mabud, 7/342, Er-Revdatun-nedijja, 2/468, El-Mevsuatul-fikhijja, 4/76, Mesailul-džumhur, 1/400, i Fetavel-ledžnetid-daima, 11/418.
[23] Tj. prvih deset dana zul-hidždže.
[24] Muslim, 13/115/1977.
[25] Vidjeti: Et-Temhid, 7/18-19 (Fethul-Malik), Bidajetul-mudžtehid, 1/429, i Fejdul-Kadir, 1/427.
[26] Uporediti: Medžmuul-fetava, 23/163, Fethul-Bari, 10/20, i Merkatul-mefatih, 3/510.
[27] Et-Taberani, 11/207/11674, Ed-Darekutni, 2/15/1615, sa slabim lancem prenosilaca. Vidjeti: Tenkihut-tahkik, 1/503, Ibn Abdulhadija, Šakirove opaske na El-Musned, 2/502, Es-Silsiletud-daifa, 6/493-494, i Daiful-džamia, str. 336 (2285).
[28] Uporediti: El-Havil-kebir, 15/71.
[29] Abdurrezzak, 4/381/8139, El-Bejheki, 9/444/19034, Ebu Bekr el-Bagdadi, u djelu Ed-Dahaja i Ibn Ebu Hajsema, u djelu Et-Tarih, 4/1496 (Et-Telhisul-habir), Et-Tahavi, u djelu Šerhul-meani, 4/147, Vekia, u djelu Ahbarul-kuda, 3/41-42, i Ibn Hazm, 7/358. Ovo predanje ispravnim smatraju sljedeći hadiski stručnjaci: Ibn Hazm, En-Nevevi, Ibn Hadžer i El-Albani. Vidjeti: El-Muhalla, 7/19, El-Medžmu, 8/356, Ed-Diraja, 2/215, i Irvaul-galil, 4/355.
[30] Abdurrezzak, 4/383/8148-8149, i El-Bejheki, 9/445/19037. Ibn Hazm, Ibn Hadžer i El-Albani ovo su predanje okarakterizirali ispravnim. Vidjeti: El-Muhalla, 7/358, Et-Telhisul-habir, 4/1496, i Irvaul-galil, 4/355.
[31] El-Bejheki, 9/445/19040. Ibn Hazm je ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: El-Muhalla, 7/358.
[32] El-Buhari, 21/144 (Umdetul-kari) muallekan. Ibn Hadžer je ovo predanje smatrao dobrim. Vidjeti: Fethul-Bari, 10/6.
[33] Vidjeti: Šerhul-Buhari, 6/5, imama Ibn Bettala.
[34] Vidjeti: El-Iatisam, 2/332.
[35] Vidjeti: El-Muhalla, 7/358.
[36] Vidjeti: El-Havil-kebir, 15/72.
[37] Vidjeti: El-Mufhim, 5/349, imama Ebul-Abbasa el-Kurtubija, i El-Iatisam, 2/476.
[38] Vidjeti: El-Munteka, 4/196. Slično tome izjavio je imam Eš-Šafi. Vidjeti: El-Umm, 3/151.
[39] Vidjeti: Fethul-Bari, 10/5, i Avnul-mabud, 7/344.
[40] Vidjeti: Et-Temhid, 23/189, El-Istizkar, 5/427, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 15/107, i Fethul-bari, 10/5.
[41] Vidjeti: Revdatut-talibin, 3/192.
[42] Vidjeti: Medžmuu fetava ve resail, 25/15, 19 i 22, i Fikhus-sunna, 2/195.
[43] Vidjeti: Mevahibul-Dželil, 4/362.