Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah je objavio u Kur’anu: ‘’Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni – zato se bojet Allaha, da biste bili zahvalni.” (Ali Imran, 123.) Govoriti o ramazanu i njegovim blagodatima, a ne spomenuti bitku na Bedru, znači prešutiti jedno od glavnih značenja, pa ako hoćemo i simbola, tog mubarek mjeseca, bez kojeg njegova blagodat ne bi bila potpuna. Zašto je Bedr tako važan simbol ramazana? Zato što ramazan u sebi nosi značenje pobjede i trijumfa upute nad zabludom, svjetla nad mrakom, slobode nad ropstvom, pravde nad nepravdom, a pobjeda muslimana na Bedru, praktična je manifestacija i dokaz tog trijumfa. Bitka na Bedru je bila i ostala inspiracija svim potlačenim i obespravljenim muslimanima kroz njihovu burnu povijest, i praktični primjer kako se osloboditi tiranije, zuluma, nepravde, i kako srušiti jaram ropstva i potlačenosti. Ona je izvor optimizma i nade u bolje sutra, i nepobitan dokaz da u sukobu između Istine i laži nije presudan broj niti oružje (jesu oni značajni i važni, ali ne i presudni), već to na kojoj si strani i kojem taboru pripadaš. Međutim, bedranska pobjeda nije došla sama od sebe, njoj su prethodili uvjeti bez kojih bi takav trijumf bio nezamisliv. Zbog toga ćemo u ovoj hutbi, radi pouke i ibreta, govoriti o preduvjetima i uzrocima velike pobjede na Bedru.
Uvijeti pobjede
Pobjeda na Bedru, uostalom kao i sve druge pobjede i uspjesi muslimana, utemeljena je na nekoliko principa. Prvi i najvažniji princip, a samim tim i uzrok pobjede, jeste iskreno i čvrsto vjerovanje u Allaha dž.š.. Istinsko ubjeđenje u Njegovu svemoć, mudrost i sveznanje, te pokornost Njemu kroz ibadet i dobra djela. Zatim, vjerovanje da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov Poslanik, preko kojeg je On ljudima objavio Svoju posljednju bojavu, Kur’an, kao uputu svim svjetovima, i vjerovanje u Sudnji dan i susret sa Allahom pred kojim će ljudi polagati račun za ono što su radili na dunjaluku.
Sa riječju la ilahe illellah, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je živio od početka svog poslanstva do smrti, i tu riječ je usadio u srca svojih ashaba. Odmah na početku svoje misije u Mekki, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, svojim sugrađanima koji su bili ogrezli u bezboštvu, paganizmu i nemoralu, obećava Bedr, obećava trijumf, ovim riječima: ‘’Ljudi, reci te la ilahe illallah, uspjeće te! Reci te la ilahe illallah, zavladat će te nad Arapima i nearapima.’’ I stalno ih je upozoravao na smrt i susret sa Allahom na Sudnjem danu. Govorio im je: ‘’Tako mi Allaha umrijet će te kao što zaspete, i bićete proživljeni kao što se iz sna probudite, a onda slijedi, ili vječni džennet, ili vječna vatra.’’
Trinaest godina u Mekki, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usađivao je ove principe u srca ashaba, i na tim principima izgrađivao njihove ličnosti, oživljavao i jačao duh bratstva i jedinstva zasnovanog na vjeri u Allaha, odgajao ih na principima islamskog morala koji je u znaku poštenja, pravednosti, altruizma, solidarnosti, međusobnog praštanja, hrabrosti i spremnosti na žrtvu i odricanje. Sve dok nisu shvatili suštinu Šerijta i dok se to vjerovanje nije organski povezalo s njima. Dok nisu shvatili da filozofija islamskog šerijata nije utemeljena samo na preciznosti njegovih zakona i propisa, već na stalnom osjećaju da nas Allah vidi i čuje, u tajnosti i javnosti, da postoji Sudnji dan, i džennet i džehennem, kao nagrada, odnosno kazna, za ono što je čovjek uradio.
To vjerovanje im je pomoglo da se samo Allaha, Stvoritelja boje, a da se ne boje stvorenja, odnosno ljudi, ma kako im izgledali snažni i moćni. Potvrđuju to riječi Sa’d ibn Muaza r.a. koje je upravo na Bedru rekao Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: ‘’Mi smo povjerovali u tvoje poslanstvo i posvjedočili da je Istina ono s čime s nam došao. I dali smo ti prisegu na vjernost i pokornost. Zato, Allahov Poslaniče, idi kud god hoćeš mi smo s tobom. Tako mi Onoga koji te je poslao sa Istinom, kada bi se pred nas ispriječilo more, a ti krenuo preko mora i mi bismo s tobom, i nijedan od nas ne bi izostao. Mi se ne bojimo sutrašnjeg susreta s neprijateljem. Mi smo strpljivi i pouzdani u borbi. Pa povedi nas uz Allahov blagoslov.’’
To vjerovanje im je omogućilo da ostvare potpunu slobodu i otvorilo im je oči, vratilo ljudski ponos i dostojanstvo, tako da su svojim jučerašnjim gospodarima (mnogi ashabi su bukvalno bili roblje u rukama mekanske vlastele), odlučno i hrabro rekli: ‘’Ne! Nećemo više biti vaše roblje, nećemo trpiti zulum! Borit ćemo se protiv vas i vaše tiranije!’’
U tim riječima se krije odgovor na pitanje zašto su se mekanske glavešine tako žestoko suprostavili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, iako su znali da je on sušta čestitost, i zašto su napali na islam, kao i odgovor na pitanje, zašto današnji tirani, oni koji nose muslimanska imena, a pogotovo nemuslimani, napadaju na islam. A odgovor je, zato što im la ilahe illellah oduzima nepravedno prisvojene titule gospodara i bogova na zemlji kojima se ljudi slijepo pokoravaju i služe. Kur’an spominje da je osnovni uzrok faraonske tiranije, upravo prihvatanje i pristajanje ljudi da budu roblje drugim ljudima, kao i strah od njihove tiranije i šutnja na njihov zulum i nasilje. U suri Ez-Zuhruf, u pedeset i četvrtom ajetu, Allah dž.š. za faraona kaže: ‘’I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod grešni.’’ U tome se krije i odgovor na pitanje koje, nakon revolucija u arapsko-islamskom svijetu, postavljaju mnogi, a ono glasi: kako je moguće da osamdeset miliona muslimana u Egiptu, trideset godina trpi zulum i tiraniju diktatora Mubareka, ili kako je moguće da u Siriji u kojoj živi 90% muslimana sunija, dozvole da njima vlada i njihovim životima upravlja alevitsko-šiitski otpadnik Bašar, i prije njega, njegov otac Hafiz Esed? Šta je uzrok takvog stanja?
Uzrok je u samim muslimanima i njihovim milionskim masama koje su pristale da budu roblje takvim tiranima i koje su im omogućile da čine nad njima najgore vidove nasilja. A omogućili su im to onda kada su okrenuli leđa Allahovoj uputi i kada su dunjalučku sreću i progres pokušali nači u socijalizmu, komunizmu i raznim drugim izmima, pa su, umjesto progresa, demokratije i ljudskih prava, ostvarili samo ”pravo” na potlačenost i poniženje. Omogućili su im to onda kada su muslimani strah od Allaha, zamjenili strahom od različitih tirana kojih su se bojali kao što se Boga treba bojati, i koji su bili ubjeđeni da drugačije ne može, pa im je tiranija postala prirodno stanje s kojim su potpuno pomirili, ubjeđeni da su tirani svemoćni i da će vječno vladati. Omogućila im je to i šutnja uleme, posebno one oficijelne, koja je pokušala obmanuti vlastiti narod i ubjediti ih da se pobožnost krije u velikim ahmedijama, hodžinskim mantijama i diplomama, a ne slijeđenju Kur’ana i sunneta, pa su, prodavajući vjeru i zloupotrebljavajući vjerski položaj, izdavali fetve koje su od njih naručivali zulumčari i samozvani gospodari života i smrti, tako da su na osnovu tih fetvi i uz blagoslov zvanične uleme, na faraonskim stratištima stradali najveći intelektualci i dokazani vjernici i borci za slobodu, poput Sejida Kutba, Hasana El-Bena’a, šejha Kiška, Mervana Hadida i mnogih drugih.
Duh Bedra u arapsko-islamskom svijetu
Međutim, kad su shvatili da nema goreg poniženja od toga da se ljudi koje je Allah stvorio slobodnim, ponize i predaju volji ljudi koji nemaju nikakvih moralnih skrupula niti ljudskih vrijednosti, i da su napuštanjem islamskog puta i Šerijata postali mulj koji voda nosi bez obzira koliko ga ima, Allah je dao da progledaju kao što slijepac progleda nakon izlječenja, i dao je da se, sa ovogodišnjim ramazanom, vrati duh Bedra u Egipat, Tunis, ali i u Siriju, Libiju i Jemen također. Odavno se u ramazanu nije osjećao duh bedranske pobjede kao što se osjeća ove godine u skoro cijelom arapsko-islamskom svijetu.
U Egiptu se sada sudi tiraninu koji je trideset godina tlačio osamdeset miliona ljudi. On i njegovi sinovi se sada nalaze u kavezima. Onim istim kavezima koje je sam dao sagraditi i u koje je, kao stoku, zatvarao iskrene vjernike da bi ih nakon montiranih procesa zatvarao u tamnice, svirepo mučio i ubijao. Sada je diktator Mubarak u kavezu i čeka presudu od strane naroda koji se vratio na stazu islama, na stazu Bedra, i koji se uvjerio da je tiranin kojeg su se toliko bojali i od kojeg su strepili – ranjiv, ljigav, strahljiv i nemoćan. Dok u isto vrijeme, ujedinjene vjerske i političke vođe, ihvanije i selefije, na mnogobrojnim TV stanicama drže predavanja i podsjećaju egipatsku, ali i svjetsku javnost, da se na njih ozbiljno mora računati. Iako se u Siriji vrši stravičan pokolj nad golorukim narodom, njihova revolucija je ipak dokaz da su muslimani Sirije takođe izabrali put Bedra, koji jeste težak, ali je jedini put do konačnog oslobođenja od Bašarove tiranije koju podjedanko pomažu i Istok i Zapad. Ovogodišnji ramazan je uzdrmao zulumčarski tron i podigao zastavu Istine i pobjede, tako da teravije u Siriji ove godine imaju poseban okus i miris. Kao da su to oproštajne teravije, koje se klanjaju prije nego se postači svijetlih lica, goloruci suprostave okrutnom tiraninu, tražeći svoja prava na slobodu i dostojanstven život. Slična je situacija u Libiji i Jemenu. Čak ako diktatorske vlade i ne padnu u toku ramazana, sigurno je da ovogodišnji ramazan ima posebno značenje za muslimane širom svijeta, i da će on u njihova srca uliti dodatnu snagu i volju da nastave i uspješno okončaju borbu protiv zuluma i da skinu jaram i speru sramotu koju su decenijama trpili.
Bez uzornog vođe i islamskog bratstva nema ni pobjede
Da bi se ostvarila pobjeda na Bedru, osim spomenutih, morao je biti ispunjen još jedan bitan preduvjet, a taj preduvjet zove se istinsko i ispravno vođstvo i vođa koji je u svakom pogledu bio najljepši uzor onima koje je predvodio. A koliko su povjerenje ashabi imali u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolje svjedoče riječi Sa’da ibn Muaza: ”Allahov Poslaniče, idi kud god hoćeš mi smo uz tebe.’’ To je jasan dokaz maksimalnog povjerenja vojnika u svog komandanta, građanina islamske države u svog vođu. On se potpuno sigurno osjeća uz njega, a ta sigurnost porađa ljubav, poštovanje i pokornost. A kako da ga ne vole i da ne budu sigurni u njega, kada je s njima dijelio dobro i zlo i na putu islama podnosio iskušenja veća od njih. Vidimo ga, dok su putovali prema Bedru, kako Aliji i Mikdadu r.a., s kojima je dijelio devu, na njihov prijedlog da on stalno jaše, a da oni idu pješice, odgovara: ‘’Vi niste izdržljiviji od mene niti ja imam manju potrebu za sevabima od vas.’’ Nepovjerenje i nezadovoljstvo s vođom dovodi do smutnje, nestabilnosti i nereda u državi i kad-tad će poroditi i pokrenuti narodni bunt. Narodne revolucije u arapsko-islamskom svijetu najbolja su potvrda za to. Tamo muslimani ne samo da nemaju povjerenja u svoje vođe, već su im oni najomraženiji ljudi protiv kojih neprestalno upućuju dove Allahu i ne odustaju od njihovog svrgavanja. I ako je suditi po današnjim muslimanskim vođama, onda će muslimani morat još čekati na svoju pobjedu.
Ništa manje važan preduvijet za pobjedu, a koji je posebno došao do izražaja na Bedru, jeste jedinstvo muslimanskog safa. Koliko su su se ashabi međusobno voljeli i pomagali, koliko su imali povjerenja i lijepo mišljenje jedni o drugima, potvrđuje izjava Sa’da ibn Muaza koju je također izrekao na dan Bedra. On se pred bitku obratio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ovim riječima: ”Allahov Poslaniče, smatram da bi mi trebali tebi napraviti nosiljku i staviti je na tvoju devu. Pa, ako nam Allah da pobjedu protiv neprijatelja, to je ono što očekujemo i čemu se nadamo. A ako bude drugačije, ti se onda možeš bezbjedno i brzo vratiti u Medinu, gdje te čekaju ljudi čija ljubav prema tebi nije ništa manja od naše. Da su znali da ćeš krenuti u borbu niko od njih ne bi izostao. Allah će te pomoći s njima, mogu ti biti savjetnici i mogu se boriti s tobom protiv neprijatelja islama.’’ Dakle, ukoliko mi kao muslimani želimo ostvariti istinsku pobjedu i dostojanstveno živjeti, onda moramo znati da to nećemo ostvariti bez mekanskog odgoja na principima tevhida, i vjerovanja u Sudnji dan, zatim odgoja na strpljivosti, postojanosti, hrabrosti, žrtvi i međusobnoj ljubavi i pomaganju u ime Allaha.
Saff br. 298.