Piše: Hfz. Hilmija-ef. Redžić
Mašta, kao sposobnost mentalne reprezentacije nepostojećih ili nevidljivih stvari, zauzima središnje mjesto u razvoju ljudske duše, inteligencije i duhovnosti. Često se potcjenjuje, kako u obrazovanju tako i u vjerskom govoru, iako je riječ o moćnom alatu introspektivne spoznaje, duhovnog uzdizanja i emocionalnog sazrijevanja. Dr. Selman el-Avde u svom djelu Stazama egoizma nudi duboku i nadahnutu analizu mašte, pozivajući čitatelja da je oživi i uključi u svoje vjerovanje, ibadet i svakodnevni život.
Mašta se događa dok gledamo, slušamo ili čitamo
U hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nalazimo brojne primjere gdje se kroz slike i poređenja podstiče aktivacija unutrašnjeg doživljaja. Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik rekao: “Šta mislite kada bi neko od vas imao rijeku ispred svojih vrata u kojoj bi se kupao pet puta dnevno, da li bi na njemu ostalo imalo prljavštine?” Ashabi su odgovorili: “Ne bi ostalo nimalo prljavštine.” Poslanik tada reče: “To je primjer pet dnevnih namaza. Allah njima briše grijehe.” (Buhari, br. 528; Muslim, br. 667) Ovaj hadis ne funkcionira samo kao intelektualna poruka, već kao vizualna scena: vjernik zamišlja rijeku, vodu koja odnosi nečistoću, i tako osjeća kako namaz pere njegove grijehe.
Sličnu snagu imaju i kur’anski opisi. Kada čujemo: “Zar nisi vidio šta je Gospodar tvoj uradio vlasnicima slona?” (El-Fil, 1), u mašti se pojavljuje vojska, slonovi, ptice koje bacaju kamenje od pečene gline. Ta scena nije običan narativ, ona u mašti vjernika proizvodi osjećaj Božije sile i pravde. Ili, kada Allah opisuje konje kako galopirajući jure u zoru: “Tako Mi onih koji dahću trčeći, pa vatru iz kopita varnice bacaju” (El-Adijat, 1–2), srce se ubrzava i čovjek postaje svjedok te scene.
U historijskim trenucima Poslanikove misije, vizija poslanstva imala je ulogu osnaživanja vjere i pružanja nade. Kada su ashabi kopali rov pred Bitku na hendeku i naišli na stijenu koju nisu mogli razbiti, Poslanik, alejhis-selam, uzeo je gvožđe, udario i rekao: “Allahu ekber! Dati su mi ključevi Šama! Tako mi Allaha, vidim crvene dvorce Damaska!” Zatim je rekao: “Dati su mi ključevi Perzije! Vidim bijeli zamak Medaina!” I naposljetku: “Dati su mi ključevi Jemena! Vidim kapije Sane!” (Ahmed, Musned, br. 18439) Iako je tada bio u ratu i u okruženju gladi, mašta osnažena objavom oblikovala je vjerovanje ashaba. Nisu se smijali Poslanikovim riječima, nego su ih prihvatili kao stvarnost koju će uskoro doživjeti.
Mašta ima i snažnu psihološku funkciju. U hadisi-kudsijju Allah kaže: “Ja sam prema Svome robu onakav kakvo mišljenje ima o Meni” (Buhari, br. 7405; Muslim, br. 2675). Ako rob zamišlja da mu Allah prašta, On će mu zaista oprostiti. Ako zamišlja da će ga Allah pomoći, On će mu dati izlaz. Mašta tako postaje temelj nade i optimizma.
Mašta koja preraste u praktičnu ambiciju ostavlja trag na ličnost i okruženje
Događaj koji su historičari zabilježili u Endelusu za vrijeme vladavine Emevija odslikava i suptilno dokazuje ovu tvrdnju. A, niti je jedini, niti posljednji. Naime, u to vrijeme živjela su trojica mladića koji su radili kao hamali tako što su terete prenosili od pijace do kuća svojih mušterija na svojim magarcima. Jedne noći nakon mukotrpnog rada završili su sa večerom i sjeli da se malo, uz neobaveznu priču, odmore. Jedan od njih, po imenu Muhammed, reče: “Zamislite da sam ja halifa, šta biste poželjeli da vam ja kao halifa dam?” Oni odgovoriše: “Ne, Muhammede, to je nemoguće!” On im tada reče: “Dobro, ali pretpostavite da sam ja halifa.” Jedan od njih reče: “To je nemoguće!”, a drugi reče: “O Muhammede, ti si dobar za hamala, a halifa se puno razlikuje od tebe!” Muhammed im reče: “Rekao sam vam: zamislite da sam halifa,” uozbiljivši se kao da je njegov san stvarnost. On je sebe već vidio na tronu hilafeta, te se jednom od njih obrati riječima: “Šta bi poželio, čovječe?!” On mu odgovori: “Ja bih volio imati prekrasne bašče!” “Šta još?”, reče mu on, a ovaj nastavi: “Ergelu čistokrvnih arapskih konja!” “Šta još?”, reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu robinja!” “Šta još?”, reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu hiljada zlatnih dinara!” “Šta još?”, reče mu on, a ovaj tada reče: “To je dovoljno, o vladaru pravovjernih!” Sve se to odigralo, a Muhammed b. Ebu Amir potpuno se predao svom preambicioznom snu, gledajući sebe kao stvarnog halifu. Slušao je sam sebe kako dijeli to neizmjerno bogatstvo osjećajući veliko zadovoljstvo što dijeli nakon što je tražio, što pomaže nakon što je i sam pomoć tražio, što naređuje, nakon što je samo izvršavao. U takvim osjećanjima on se okreće prema drugom kolegi i pita ga: “A šta ti, čovječe, želiš?” On mu reče: “O Muhammede, ti si obični hamal, a hamal ne može postati halifa!” On mu ponosno ponavlja: “Čovječe, zamisli da sam ja halifa, šta bi poželio?” On mu tada još arogantnije odgovori: “Prije će nebo na zemlju pasti nego što ćeš ti postati halifa!” Muhammed mu tada reče: “Pusti se toga, nego kaži šta bi poželio, čovječe!” On mu tada reče: “Dobro me poslušaj, o Muhammede, ako postaneš halifa, posadi me na magarca tako da moje lice bude okrenuto nazad i naredi telalu da ide sa mnom sokacima i viče: ‘O ljudi, o ljudi, o ljudi, ovaj čovjek je varalica, ko se sa njim bude družio, ili sa njim razgovarao, bacit ću ga u tamnicu!’” Tako se sijelo završilo i svi su zaspali. Muhammed se ujutru probudio, klanjao sabah-namaz i sjeo da razmišlja: “Tačno je, ko se bavi zanimanjem hamala ne može dokučiti stepen halife…” Muhammed je puno razmišljao o tome koji bi to bio prvi korak ka dostizanju njegovog cilja. Došao je do konkretnog zaključka i odredio je prvi korak – mora prodati magarca. I zaista, prodao je magarca. Ibn Ebu Amir je odlučno i čvrstim stopama krenuo da traga za načinom realizacije svog cilja. Odlučio je da postane odgovoran i vrijedan policajac. Njegovi pretpostavljeni, kolege i ostali bili su zadivljeni njegovim radom. Brzo je napredovao u svom poslu i postao vrhovni policijski zapovjednik emevijske države u Endelusu. Zatim je preselio halifa kojeg je naslijedio njegov sin Hišam el-Muejjed Billah koji je tada imao samo deset godina. Naravno, taj mali dječak nije mogao obavljati odgovorne državne poslove. Najutjecajniji ljudi na dvoru dogovoriše se da moraju imenovati opunomoćenika koji će upravljati državom u ime halife, ali su se pobojali da to bude neko od Umejevića ko bi mogao stvarno preuzeti hilafet, te se složiše da to bude tročlano predsjedništvo od ljudi koji nisu Umejevići. Izbor je pao na Ibn Ebu Galiba, Mushafija i Ibn Ebu Amira. Mushafija su zatvorili zbog pronevjere javnih sredstava, a Ibn Ebu Amir je uspio da se riješi Ibn Ebu Galiba, jer je bio blizak sa majkom halife, tako da je ostao jedini halifin opunomoćenik. Odmah nakon toga Muhammed je izdao nekoliko naredbi: naredio je da halifa ne može izaći bez njegove dozvole, da se sve državne službe presele u njegov dvorac, zatim je odlučio da ojača državu i uradio tri velike reforme iz oblasti na kojima počiva država: iman, znanje i snaga. Na polju imana i morala odredio je dobre plaće daijama i misionarima koji su se zbližili sa narodom i odigrali značajnu ulogu u poboljšanju morala. Zatim je uputio dopis emevijskoj državi na istoku i evropskim kraljevinama o tome kako poziva svakog učenjaka da se doseli u Kordobu i da će imati velika primanja od države, te je na takav način sakupio veliki broj učenjaka iz raznih oblasti. Zatim je potpisao sporazume o primirju sa svim vanjskim neprijateljima kako bi ojačao svoju državu. Za njegove vladavine država Emevija je ojačala i proširila svoje granice više nego i za jednog drugog halife u Endelusu. Tako je halifa Hadžib el-Mensur, Muhammed b. Ebu Amir, svojom ambicijom, upornošću i istinskim oslanjanjem na Allaha uspio da ostvari svoje ciljeve. Međutim, priča se ne završava ovdje. Jednoga dana, trideset godina nakon što je prodao svoga magarca, Hadžib el-Mensur, čuveni halifa okružen fakihima, emirima i drugim učenjacima, sjetio se svoje dvojice kolega hamala. Poslao je jednog vojnika kome je rekao: “Idi na to i to mjesto, ako nađeš dvojicu ljudi koji izgledaju tako i tako, dovedi ih ovamo.” Vojnik je otišao na opisano mjesto i našao spomenutu dvojicu na istom mjestu u istom stanju. Isti posao rade, u istoj trošnoj šupi žive, isti način razmišljanja sa istim načinom rada punih trideset godina. Vojnik im se obrati riječima: “Emirul-mu’minin vas traži!” Oni uplašeni odgovoriše: “Emirul-mu’minin! Mi nismo ništa zgriješili!” On im reče: “Halifa mi je naredio da vas dovedem.” Došli su do dvorca, ušli unutra i sa čuđenjem na mjestu halife ugledali čovjeka kojeg poznaju: “Ovo je naš ahbab Muhammed!” Hadžib el-Mensur reče: “Jeste li me prepoznali?” “Jesmo, o emirul-mu’minin, ali se bojimo da ti nisi prepoznao nas!”, rekoše oni. “Naprotiv, i ja sam vas poznao!” Zatim se okrenuo svojim saradnicima i kazao: “Ja sam prije trideset godina živio zajedno sa ovom dvojicom, bili smo hamali koji su prenosili terete drugima na svojim magarcima. Jedne noći smo sijelili, pa sam ih ja upitao: ‘Kada bi ja postao halifa, šta biste vi poželjeli da vam dam?’ Svaki od njih kazao je svoje želje.” Zatim se okrenuo jednom od njih i upitao ga: “Šta si ti poželio čovječe?” On mu odgovori: “Prekrasne bašče!” Halifa mu tada reče: “Dajem ti tu i tu bašču. Šta još?”, a ovaj nastavi: “Ergelu čistokrvnih arapskih konja!” “Dajte mu ergelu konja. Šta još?”, reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu robinja!” “Dajem ti stotinu robinja. Šta još?”, reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu hiljada zlatnih dinara!” “Dajem ti stotinu hiljada zlatnih dinara. Šta još?”, reče mu on, a ovaj tada reče: “To je dovoljno, o vladaru pravovjernih!” Tada mu halifa reče: “Imat ćeš i mjesečnu platu bez radne obaveze i moći ćeš ući kod mene kad god poželiš bez traženja dozvole.” Zatim se halifa okrenuo prema drugome i rekao: “A šta si ti tražio?” “Poštedi me, emirul-mu’minine!” “Ne, tako mi Allaha, moraš ih obavijestiti.” On tad reče: “Nemoj, emirel-mu’minin!” “Naprotiv!”, reče halifa. On tada reče: “Rekao sam, ako postaneš halifa, posadi me na magarca tako da moje lice bude okrenuto nazad i naredi telalu da ide sa mnom sokacima i viče: ‘O ljudi, o ljudi, o ljudi, ovaj čovjek je varalica, ko se sa njim bude družio, ili sa njim razgovarao bacit ću ga u tamnicu!’” Tada Hadžib el-Mensur reče: “Uradite to što je poželio, da zna da Allah sve može!” (Iz knjige: El-Endelus – historija u slikama, dr. Tarik Suvejdan)
Mašta je naša predstava o životu, zato je ne potcjenjuj
Dr. Selman el-Auda u svojoj knjizi Stazama egoizma, pišući o ovoj temi, navodi i praktične primjere: kada se prisjećamo neke stresne situacije, često je rekreiramo u različitim oblicima. Nekad zamišljamo da smo burno reagirali, drugi put da smo pokazali sabur, treći put zamišljamo drugačiji ishod. U svemu tome, mašta upravlja našim osjećanjima, priprema nas za buduće reakcije i liječi rane prošlosti. Uporna praksa pozitivnog maštanja može čak promijeniti naše ponašanje i navike. Zamisliti dobar brak, sretno dijete, mirnu zajednicu – prvi je korak ka ostvarenju toga. Mašta, kako kaže Auda, pretiče sadašnjost i otvara vrata budućnosti. I svi veliki izumi i ideje nekada su bili slika u mašti – avion, telefon, internet. U islamskoj duhovnosti, isto pravilo vrijedi: zamisliti Džennet i radovati mu se jeste duhovno oruđe koje snaži vjeru i moral. Zato vjernik nije zatvorenik stvarnosti. On koristi maštu kao putovanje kroz prošlost, sadašnjost i budućnost. Njome zamišlja meleke kako čine sedždu Ademu, zamišlja prizore na Sudnjem danu, zamišlja Džennet i susret s Allahom. Bez te snage, vjera postaje suhoparna, a ibadet mehanički. Islam nas poziva da maštu ne prepustimo samo umjetnicima i piscima, već da je obučimo da bude saveznik znanja, vjere i promjene. Kao što Allah ne stvara ništa uzaludno, tako ni sposobnost zamišljanja nije data da bi bila zaboravljena. Vjernik zamišlja – i zbog toga raste. (Stazama egoizma, str. 112–117)
Razvijati maštu nije djetinjasta razonoda, već ozbiljan duhovni zadatak. Ona nije bijeg iz stvarnosti, nego način da je dublje razumijemo i nadahnuto oblikujemo. Vjera nas uči da svijet ne posmatramo samo očima, već i srcem, dušom i umom, a mašta je most koji to povezuje. Kada čovjek zamišlja susret sa svojim Gospodarom, ili sliku boljeg sebe i svoje zajednice, tada on već pravi prvi korak ka toj stvarnosti. Vjernik nije samo rob sadašnjeg trenutka, nego putnik prema budućnosti koju mu oblikuje nada, dova i vizija. A mašta, ako je ukorijenjena u vjeri i znanju, može biti jedno od najmoćnijih sredstava tog putovanja.
El-Asr, br. 126.