Piše: Adnan Fetić, prof.
Svaka hvala i zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove plemenite ashabe i ashabijke.
Sira – životopis našeg voljenog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, puna je poučnih i za nas korisnih događaja. Poslanikova sira sastavni je dio njegovog sunneta, uputa za nas i putokaz kako ispravno živjeti, međusobno se ophoditi i na putu ka Allahovu zadovoljstvu uspjeti. Uzvišeni Allah kaže: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji nadu polaže u Allaha i Posljednji dan, i koji često Allaha spominje.” (El-Ahzab, 21) Da bi nam Poslanik bio uzor, nužno je da poznajemo njegov životopis, da ga proučavamo i uzimamo iz njega pouke i poruke za nas. Također, i izvidnice ashaba koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slao radi ostvarivanja misionarskih, vojnih, političkih, ekonomskih i društvenih ciljeva, sastavni su dio njegovog životopisa jer su bile vođene i usmjeravane njegovim direktnim ili prešutnim odobrenjem.
Izvidnica Galiba b. Abdullaha el-Lejsija u mjesto El-Mifea
Jedna od tih izvidnica jeste izvidnica Galiba b. Abdullaha el-Lejsija El-Kelbija u mjesto El-Mifea, koje je bilo udaljeno oko 160 km istočno od Medine prema Nedždu. Galib, radijallahu anhu, zapovjedao je skupini od stotinu i trideset boraca, a bili su poslani ogranku plemena Džuhejna, El-Hureka (što je bilo ime Džuhejša b. Amira b. Sa’lebe, a nazvan je El-Hureka jer je uništavao ljude i prešao granice u ubijanju; vidi: Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 8/308), kao i Benu Uvalu i Benu Abd b. Sa’leba. Izvidnica je bila u mjesecu ramazanu 7. godine po Hidžri, vodič im je bio Jesar, štićenik Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Muslimani su izvršili napad u zoru i lako savladali one koji su im se suprotstavili, i uzeli su kao ratni plijen dosta deva i ovaca, nikoga nisu zarobili, te su se na kraju vratili u Medinu. (Vidi: Ibn Sa’d, Et-Tabekat, 2/309; Sahihul-Buhari, 4269, 6872; Sahihu Muslim, 96–97)
Ubistvo mušrika koji je rekao “la ilahe illallah”
Učesnik ove izvidnice bio je i Usama b. Zejd, radijallahu anhu, koji je učinio nešto o čemu je najbolje da čujemo od njega lično.
Usama b. Zejd, radijallahu anhuma, kazuje: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao nas je na pleme Hureka, i mi smo ujutro iznenada napali taj narod i porazili ih. Jedan ensarija i ja (hafiz Ibn Hadžer, rhm., rekao je: “Nisam našao ime ensarije koji se u ovom kazivanju spominje”; Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 14/176) sustigli smo jednog njihovog čovjeka i kad smo ga savladali, on je rekao: ‘La ilahe illallah! – Nema drugog boga koji se sa pravom obožava osim Allaha!’ Tada se ensarija povukao, a ja sam ga udario kopljem (u citatu u Sahihu-Muslim, 97: “Kada je podigao na njega sablju, rekao je: ‘La ilahe illallah’, pa ga je ubio”; hafiz Ibn Hadžer pomirio je između citata da je prvo podigao sablju, pa kad nije mogao sabljom da ga udari, probo ga je kopljem. Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 14/176) i ubio. Kad smo se vratili, za to je saznao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: ‘Usama, zar si ga ubio nakon što je rekao: ‘La ilahe illallah’?!’ ‘On je time htio da se zaštiti (od smrti izgovarajući te riječi, op. prir.)’, rekao sam ja, a on je toliko puta to pitanje ponovio da sam poželio da do toga dana nisam bio ni primio islam.”
U verziji koju bilježi Muslim, 97, kaže se: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao me: ‘Zašto si ga ubio?’, a ja sam odgovorio: ‘Allahov Poslaniče, napao je žestoko muslimane. Ubio je toga, ubio toga (nabrojao mu je skupinu muslimana). Doista sam onda krenuo na njega pa kad je vidio sablju, rekao je: La ilahe illallah.’ ‘Jesi ga ubio?’, upitao je Poslanik. ‘Da’, odgovorio sam. ‘Šta ćeš uraditi sa ‘la ilahe ilallah’ (koje je rekao) kad dođe s njim na Sudnjem danu?!’, rekao je Poslanik. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, moli da mi (Allah) oprosti.’ ‘Šta ćeš uraditi sa ‘la ilahe ilallah’ (koje je rekao) kad dođe s njim na Sudnjem danu?! Šta ćeš uraditi sa ‘la ilahe ilallah’ (koje je rekao) kad dođe s njim na Sudnjem danu?!’, rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”
U drugoj verziji koju bilježi Muslim, 96, navodi se: “‘On je to, Allahov Poslaniče, izgovorio iz straha od oružja!’ ‘A jesi li ti raspolutio njegovo srce i tako saznao je li on to iskreno rekao ili ne?!’, odgovorio je Poslanik i toliko mi je to ponavljao da sam poželio da prije toga dana nisam primio islam!” (tj. da sam toga dana primio islam, jer islam briše grijehe koji su počinjeni prije primanja islama; vidi: Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 14/177).
Sa’d b. Ebu Vekkas, radijallahu anhu, govorio je: “Ja, tako mi Allaha, ne ubijam muslimana sve dok ga ne ubije Zul-Butajn” (tj. Usama, a ovo je bio nadimak Usame jer je imao velik stomak; vidi: Nevevi, El-Minhadž, 2/104). Tada mu jedan čovjek prigovori (koji je učestvovao u fitnama, op. prir.): “Zar Uzvišeni Allah nije rekao: ‘I borite se protiv njih dok smutnja (fitna) ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane’ (El-Enfal, 39)?”, pa mu je Sa’d odgovorio: “Mi smo se, zacijelo, borili da fitne (smutnje) nestane, a ti i tvoji drugovi želite da se borite da fitna nastane!” (Sahihul-Buhari, 4269, 6872; Sahihu Muslim, 96, 97; Ahmed, Musned, 21745; Tahavi, Šerhu-muškilil-asar, 3227, 3228)
Ibn Sa’d u djelu Tabekatul-kubra, 2/309, dodao je: “Usama, radijallahu anhu, rekao je: ‘Allahov Poslaniče, ja se, doista, obavezujem Allahu da se ne borim ni protiv koga ko svjedoči la ilahe illallah.”
Pouke i poruke
Ovo je jako važan događaj koji govori o veličini riječi tevhida, svetosti ljudskog života, odgovornosti, ozbiljnosti i opreznosti spram i tevhida i ljudskog života, kao i fitne. Navedeni hadisi puni su pouka i poruka za nas, a od njih su i sljedeće:
- Veličina i odlikovanost riječi tevhida: La ilahe illallah. To su riječi istine, od njih ovisi uspjeh i spas na oba svijeta, izgovaranjem ovih riječi čovjek postaje musliman, sa svim pravima i obavezama koje ima bilo ko od muslimana.
- Obaveza nam je da sudimo ljudima po vanjštini, a ne da prosuđujemo šta im je u srcima, to nam niti je dozvoljeno niti je to uopšte moguće. Kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “A jesi li ti raspolutio njegovo srce i tako saznao je li on to iskreno rekao ili ne?!” U našem društvu postoji paradoksalno shvatanje i razmišljanje. S jedne strane tvrdi se da mi nikome ne sudimo, da samo Allah sudi ljudima kakav je ko, a s druge strane kad vidimo da neko čini nešto što, po nama nije ispravno, mnogi od nas spremni su osuditi i to bez ikakve mjere, odmjerenosti i pravila. Razjašnjenje ovog paradoksa i suprotstavljenosti ogleda se u tome da mi ne sudimo i presuđujemo šta je u čijem srcu, to samo Allah zna, ali sudimo po vanjštini, po postupcima kojima svjedočimo. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zar si ga ubio nakon što je rekao: ‘La ilahe illallah’?!” Tako ljudi sudimo po postupcima koje vidimo i svjedočimo im, i drugačije ljudski odnosi ne mogu ni funkcionisati na ispravan način. Samo kod suda ljudima nužno je da budemo oprezni, da budemo odmjereni, objektivni. A, to podrazumijeva da ne sudimo po našim emocijama, nego islamski validnim parametrima i onim što su nam Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik učinili mjerilom i parametrom, a to je prije svega koliko se pridržava Pravog puta i propisa islama, kao i da nekom sudimo po sveukupnosti jedne ličnosti, sa svim dobrim i lošim stranama. Sve ovo zahtijeva sopstvenu odgojenost, samokontrolu emocija, staloženost, poznavanje propisa, odmjerenost i dobro poznavanje osobe o kojoj želimo da imamo sud, a sve ovo nije lako postići i zato se treba dobro čuvati i ne požurivati.
- Praktična potvrda onoga što nam je Uzvišeni Allah naredio u Svojim riječima: “O vi koji vjerujete, kada u boj na Allahovom putu krenete, sve dobro provjerite i onome ko vam nazove selam nemojte reći: ‘Ti nisi vjernik!’, u želji za prolaznim dobrima dunjalučkog života, jer kod Allaha su mnoga dobra. Takvi ste ranije i vi bili, pa vam je Allah darovao milost Svoju. Zato, sve dobro provjerite, a Allah, doista, dobro zna ono što vi radite.” (En-Nisa, 94)
- Odnos prema licemjerima isti je kao i prema svakom muslimanu, jer u vanjštini ispoljavaju islam, pa po tome sudimo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako se odnosio prema munaficima – licemjerima u njegovo vrijeme, koji su ako ćemo mjeriti, bili najgori od svih licemjera jer su bili licemjeri pred samim Poslanikom, a on se opet prema njima odnosio kao prema muslimanima.
- Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iako je osudio njegov postupak, nije kaznio Usamu, radijallahu anhu, jer je pogrešno protumačio situaciju i postupak. Ovo nam dodatno govori kako je složeno nekoga osuđivati zbog nekog postupka, jer treba uzeti u obzir sve razloge i okolnosti koje su dovele do nekog postupka, mjerodavno ih ocijeniti i kvalifikovati taj dati postupak.
- Opasnost fitni (sumnji). Fitna – smutnja u osnovi označava ispit i iskušenje. (vidi: Ezheri, Tehzibul-lugati, 14/296; Ibn Esir, En-Nihaje, 3/410). Najkraća definicija fitne jeste definicija hafiza Ibn Hadžera, rahimehullah: “Sve što zaokupira nekog od Allaha, fitna je toj osobi.” (Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 6/700) Imam Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Dvije su vrste fitni: fitne šubuhata (sumnji u vjeri) i one su i najveće fitne i fitne šehevata (strasti i prohtjeva duše).” (Ibnul-Kajjim, Igasetul-lehfan, 2/165) Smutnja ima više vrsta, ali najopasnije su one u vjeri, koje najviše udaljavaju od Allaha, koje čovjeka udaljavaju od ispravnog vjerovanja i pokornosti Njemu praktikovanjem Njegove vjere. A nakon toga, i u osnovi čemu to vodi, je fitna među muslimanima, sukob između njih nastao na osnovu nekih različitih pogleda na neka vjerska, društvena pitanja ili pitanja vlasti i vođstva, tj. sukobi koji dovode do međumuslimanskog izbjegavanja, bojkota, odricanja i, da Allah sačuva, borbe, rata i oružanog sukoba. (Vidi: Ibnul-Kajjim, Zadul-mead, 3/170)
- Ispravan odnos prema fitnama: da ih izbjegavamo, udaljavamo se od njih i čuvamo se od njih. Hrabrost je, a ne kukavičluk, ne učestvovati u fitnama, a nije hrabrost učestvovati u fitnama. Tome nas najbolje uče primjeri odabranih ashaba, junaka i hrabrih boraca Sa’da i Usame, radijallahu anhuma. Ibn Bettal, rahimehullah, kako od njega prenosi hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, rekao je: “Ovaj događaj bio je povod da se Usama zakune da se neće boriti protiv muslimana nakon ovoga, zato nije učestvovao u prvim fitnama među muslimanima. I tako je i Sa’d b. Ebu Vekkas, radijallahu anhu, govorio: ‘Neću se boriti protiv muslimana sve dok se ne bude borio Usama.’” (Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 14/178) Iz ovoga, također, vidimo da nije velika vrlina da se bude bezgrešan, jer takvih nema, nego da uzmemo pouku iz naših pogrešnih postupaka, pokajemo se i popravimo.
- Iz primjera Usame i Sa’da vidimo kako su najbolji ljudi postupali pred fitnama, kad su se pojavile pred kraj vremena ashaba. Usama, radijallahu anhu, nikad nije učestvovao u njima, a o njegovoj hrabrosti i junaštvu dovoljno govori to što ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio za komandanta posljednje vojske koju je opremio i poslao, a Usama je tada imao samo osamnaest godina! Još upečatljiviji je primjer Sa’da, radijallahu anhu, koji je bio jedan od prvih muslimana, preteča, jedan od deseterice kojima je od Poslanika Džennet obećan za života, dakle jedan od najodabranijih ashaba. A kad je vidio ovaj dogođaj, uzeo je za sebe životnu pouku koje se držao do kraja života. Zato, kad su mu došli neki koji su podlegli fitnama, a znajući o njegovoj hrabrosti i junaštvu, jer je uz Poslanika učestvovao u svim bitakama, uključujući Bedr, Uhud, i druge bitke, da ga pozovu da ne samo da učestvuje s njima nego da ih predvodi, on ih je odbio i nije htio da učestvuje. I velike su njegove riječi, kada mu je jedan čovjek prigovorio (koji je učestvovao u fitnama, op. prir.): “Zar Uzvišeni Allah nije rekao: ‘I borite se protiv njih dok smutnja (fitna) ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane’ (El-Enfal, 39)?”, pa mu je Sa’d odgovorio: “Mi smo se, zacijelo, borili da fitna (smutnje) nestane, a ti i tvoji drugovi želite da se borite da fitna nastane!” Nije to sigurno rekao jer je bio kukavica, da je to bilo dobro, on bi bio u prvim redovima, a on je uradio suprotno, ovako upečatljivo odgovorio na njihovu šubhu, nije učestvovao, a i njih je odgovarao od toga. A na kraju, kad je vidio širenje fitne, otišao je u pustinju pored Medine i tu proveo gotovo dvadeset zadnjih godina svoga života, a onome ko bi mu došao da ga ponovo zove da učestvuje u fitni, govorio je: “Dajte mi sablju koja ima oči te jezik i usne, da zna ko je musliman, a ko nevjernik.” (Abdurrezzak, El-Musannef, 20736; Ibn Sa’d, Et-Tabekat, 3/143; Ebu Nuajm, Ma’rifetus-sahaba, 1/135)
Fitne mogu biti pojavne, vidljive, jasne, poput sukoba, podjela, razjedinjavanja. A, mogu biti i skrivene, a to su srčane, uzrok im budu šubhe – sumnje, vjerske zablude koje iz njih proizađu. Te strasti, prohtjevi duše, iz kojih proizađu oholost, samodopadanje, pohlepa, zavist, zloba. Srčane fitne su opasnije jer srce je osnova i pokretač cijelog tijela, zato su te fitne često podmukle i iz njih i proizađu pojavne i vidljive fitne. Važno je poznavati fitne, njihove uzročnike, te načine njihovog liječenja, da bismo tako sačuvali i sebe i svoju vjeru, svoje porodice, društvo i zajednicu. Danas nam je potrebna dova i utjecanje Allahu od fitni, uzdanje u Allaha Uzvišenog, a ne u nas same, da mislimo da se sami možemo sačuvati od fitni. Isto tako, potrebno je naučiti, pridržavati se i raditi po islamskim pravilima u pogledu fitni, te uzimati ibret – pouku iz sire, života dobrih prethodnika počevši sa najboljima, ashabima pa nadalje, a i iz stanja onih koji su iskušani fitnama, potrebno je da se zaštitimo od fitni, da ne bismo mi bili ibret drugima.
Molimo Allaha, Uzvišenog i Milostivog, da nas uputi na Pravi put, učini od onih koji se ugledaju na Poslanika i njegove ashabe i ashabijke, i da nas sačuva od zabluda i fitni, i vidljivih, jasnih i nevidljivih, podmuklih!
El-Asr, 126.