Piše: Muhamed Ikanović
Jedno od važnih životnih pravila jeste način definisanja našeg pristupa onome što se dešava oko nas. Na osnovu našeg pristupa životnim situacijama dolazi i naša reakcija na sve to. Tako, ukoliko imamo nelimitirano povjerenje koje bude iznevjereno, mi ćemo se duboko razočarati. Ako pristupamo situaciji svjesni da možemo očekivati određene neugodnosti, onda se spremimo na to, pa i ako se dese, mi smo već pripremljeni za takvu situaciju. Onda kada očekujemo provokaciju, mi držimo samokontrolu na nivou i ne reagujemo na to, jer znamo da ćemo samo zakomplikovati stanje svojim žustrim reagovanjem.
Ista je stvar i sa svim novim životnim situacijama u koje ulazimo, ukoliko smo kvalitetno pripremljeni i imamo realna očekivanja, malo šta nas može iznenaditi i izbaciti iz kolosijeka. Onaj ko brak zamišlja kao poljanu sa ružama gdje teku izvori meda i mlijeka, bojati se da se može lako razočarati kada shvati da brak nosi dosta odgovornosti i izazova s kojima se bračni partneri suočavaju skoro na dnevnoj bazi. Zato i želimo da spomenemo nešto o samim očekivanjima od braka koja mogu biti čiste utopije i suprotnosti od same realnosti.
Neka od nerealnih očekivanja od braka
- Brakom ću riješiti sve svoje probleme. Preciznije rečeno, sve moje potrebe rješavat će druga strana bez bilo kakvog žrtvovanja s moje strane. Sve češće možemo primijetiti da mladi, koji žele da stupe u brak, imaju očekivanja da će početi život sa osobom koja će sve da radi, a ja ću samo da uživam u plodovima tog rada. Ili, roditelji jednog od mladenaca su bogati ili utjecajni ljudi i oni će da vode brigu o nama, zato što vole da ugađaju svom djetetu, a mi ćemo da živimo neku bračnu romansu koja će da traje dugo godina. Na ovaj način teret bračnog života želi se prebaciti na drugu stranu, koja bi u ovoj situaciji nosila ne polovinu tereta nego cijeli teret. Naravno, i ako neko želi da bude približno takav, to je teško ostvarivo, što znači da će i druga strana morati da uloži određeni trud da bi brak bio funkcionalan, možda će u nekim situacijama morati ponijeti i većinu tereta. Jedan od supružnika zbog bolesti ili nekih drugih životnih izazova neće moći da nosi ni svoj teret, ili će biti u situaciji da se privremeno više posveti sebi i veći dio tereta prebaci na drugu stranu. Ako ta druga strana nije sebe pripremila za takvo nešto, onda će to najvjerovatnije biti okidač za remećenje bračne harmonije, što može biti izraženo u manjem obliku, a nekada može dovesti i do upitnosti opstojnosti same bračne zajednice. Realno je očekivati da ćemo imati nekoga ko će nam pomoći i olakšati nošenje životnih tereta, ili s kojim će to biti mnogo ugodnije i ljepše, kao i imati nekoga ko se neće žaliti da ponese i dio našeg tereta onda kada je potrebno.
- Brak će unaprijediti moje stanje. Nekako osjetimo da se povećava broj onih koji imaju velike životne ambicije koje žele da im ostvare drugi ljudi. Očekuju da u njihovom životu postoji neko ili više ljudi koji se stalno trude da unaprijede njihovo stanje. To očekuju od roditelja koji treba da lobiraju i vrbuju za njihovo školovanje, posao i poziciju u društvu. Nakon roditelja najpreče je da to nastavi bračni supružnik koji bi morao da stalno radi na poboljšavanju stanja druge strane i da bude okosnica ostvarivanja rezultata za drugu stranu. Svi bi trebali da ulažu maksimalan trud na tom putu osim osobe koja treba da napreduje u životu. Veliko razočarenje može da nastupi onda kada takav supružnik shvati da je upravo njegova uloga da bude kormilar na bračnom putovanju po pitanju nekih stvari koje se tiču bračnog života. A pored svega toga treba da dodatno radi na sebi i stalno pomiče granice svog znanja i svojih sposobnosti. Očekuje sa da druga strana brine i o imanskom stanju i da stalno vuče za sobom svog životnog saputnika, podstiče, napominje, uči za njega itd. Na dunjaluku ne možemo očekivati da budemo u nekom opuštenom i bezbrižnom stanju, ne radeći na sebi i ne jačajući svoju poziciju. Islam nas ne uči da budemo teret nekome, nego da se zajednički dopunjavamo i potpomažemo: “… one su odjeća vaša, a vi ste odjeća njihova…” (El-Bekara, 187).
- Moj bračni saputnik treba da voli kod mene one stvari koje ja kod sebe mrzim. Svi smo svjesni da imamo određena ponašanja koja i sami mrzimo. Te stvari bivaju jače od nas i nismo u stanju da se izborimo sa njima i da ih neutrališemo. To zna biti dug proces za onoga ko radi na tome, a ima i onih koji jednostavno sebi olakšaju čitavu stvar tvrdnjom da su takvi i da se ne žele mijenjati. Zaljubljenost zasljepljuje osobu i ona u toj fazi nije u stanju da prepozna mahane druge strane. To počinje da se dešava onda kada dvije osobe počnu da žive zajedno i kada zaljubljenost preraste u onu pravu ljubav zasnovanu na poštovanju. U toj fazi iz stanja idealiziranja druge strane mi prelazimo u mod realnosti i počinjemo da primjećujemo nešto što nismo ranije. Naravno, to za neke ljude biva bolno, i teško se pomiruju s tim da njihova idealna osoba nije više takva, nego je obično ljudsko biće sa svim svojim nedostacima. U toj fazi supružnici počinju jedan dug proces privikavanja i navikavanja na stvarno stanje svog životnog saputnika. Nije rijetkost da jedna strana očekuje da se privikavanje i navikavanje ostvari kod druge strane a da se ova prva nimalo ne zahmeti i ne pokušava da promijeni i prilagodi. To ponekad zna da ide do te mjere da se od druge strane očekuje da i ona mora zavoljeti ponašanja i navike koje i sama prva strana mrzi kod sebe. Znači, i ako primijetiš nedostatke, nemoj da na njih skrećeš pažnju i reaguješ, nego ih jednostavno zavoli jer sam to ja. Bračna zajednica jača time što obje strane ulažu podjednako, pa i u procesu prilagođavanja jedno na drugo i potpomaganju da se umanje mahane i nedostaci kod supružnika.
- Imamo ista očekivanja od braka. Ovo je faza zaljubljenosti ili bračne nezrelosti, da je tako nazovemo, jer ljudi koji prvi put stupaju u brak i nisu svjesni mnogih specifičnosti braka. Jedno je da čovjek sluša o braku, a drugo je da sam to i živi. Dobar brak zasniva se na dobroj komunikaciji, a dobra komunikacija znači da znamo saslušati i razumjeti jedno drugo. Naravno, to se uči kroz brak kada supružnici nauče jezik kojim govori njihov životni saputnik. Vremenom oni počinju da se razumiju iz pogleda i određene gestikulacije lica ili tijela. Oni koji tek žele da stupe u brak nisu u stanju da se baš dobro razumiju i ne znaju jezik kojim govori osoba s kojom pregovaraju da formiraju bračnu zajednicu. Između ostalog, nerijetko se dešava da se razilaze u razumijevanju određenih pitanja braka i da se stekne pogrešan dojam da obje strane imaju ista očekivanja od braka. Iznenađenje biva onda kada stupe u brak i kada jedna i druga strana počinju da iznose svoja očekivanja i kako oni shvataju politiku braka. Otuda je veoma važna uloga staratelja i roditelja, koji treba da se maksimalno uključe u proces pripreme braka kako bi se potencijalni mladenci što bolje upoznali, razumjeli i kvalitetnije pripremili za bračni život.
El-Asr, br. 126.