Piše: Adis Memić
Živimo u vremenu u kojem je uloga muškarca, muža i oca ozbiljno poljuljana. Mnogi muškarci zakoračili su u godine koje bi trebale podrazumijevati da se radi o ozbiljnom čovjeku, međutim nisu dovoljno sazreli kao osobe. Njihove godine govore nam da su fizički odrasli, ali da su mentalno, emotivno i duhovno ostali u pubertetu. Ovaj fenomen nazvao sam zakasnjeli pubertet iz razloga što se odrasla osoba ponaša poput tinejdžera, momčića koji je pušten s lanca, mladića koji je ubijeđen da se samo jednom živi i da taj život treba iskoristiti na što kvaliteniji način. Osoba se u ovom stanju zanima stvarima koje su svojstvene tinejdžeru, neiživljenom mladiću koji ne razmišlja o budućnosti kao ni o onima koje je obavezan odgajati, podučavati i o njima voditi brigu.
Ono što je bolno i što je ujedno i razlog ovog pisanja, odnosno osvrta, jeste to što ovo ne pogađa samo pojedinca nego i porodicu, zajednicu i buduće generacije. Uzvišeni Allah kaže: “I bojte se smutnje (fitne) koja neće pogoditi samo one koji su nepravdu učinili među vama…” (El-Enfal, 25)
Naš Gospodar upozorava nas da će posljedice smutnje (npr. društvene nepravde, moralne dekadencije, javnog grijeha) zahvatiti ne samo one koji su počinili ili čine zlo nego i širu zajednicu ako se ono ne suzbije. Zbog toga je mnogo veći problem onaj koji se tiče više ljudi, u ovom slučaju možda i porodica, od problema koji se tiče samo pojedinca.
Zakasnjeli pubertet
Radi se o muškarcu ili ženi koji su zakonski punoljetni, i ne samo to, nego su možda i zasnovali porodicu, ušli u godine u kojima se očekuje da preuzmu na sebe odgovornosti, da razmišljaju o susretu sa svojim Gospodarom, ali se ponašaju kao djeca: izbjegavaju odgovornost, traže zabavu, prepuštaju se satima igranja igrica ili gledanja filmova i serija, dok im porodica duhovno gladuje, dok njihov Gospodar njima nije zadovoljan.
Allahova Knjiga uči nas da je zrelost mnogo više od fizičkog sazrijevanja. Zrelost prije svega podrazumijeva naš odnos prema Allahu, na prvom mjestu, a zatim i prema dunjaluku i porodici. Uzvišeni Allah kaže: “Pa kad zrelost svoju dostigne i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: ‘Gospodaru moj, uputi me da Ti zahvalim na blagodati koju si darovao meni i mojim roditeljima, i da činim dobro kojim si Ti zadovoljan, i učini dobrim i moje potomstvo. Ja se Tebi, doista, kajem, i ja sam musliman – predan Tebi.’” (El-Ahkaf, 15)
Naš Gospodar ukazuje nam na to da je četrdeseta godina života označena kao trenutak kad bi čovjek trebao zastati i preispitati svoje postupke i obaveze prema Allahu, roditeljima i potomstvu. Ovo je trenutak kada bi čovjek trebao postati svjestan svojih odgovornosti i zauzeti zreo, odgovoran stav.
Zrelost naših očeva i dobrih prethodnika
Primjeri iz historije islama, ali i primjeri naših roditelja ili djedova koji su nam mnogo bliži, pokazuju nam kako su u tom vremenu i tim okolnostima muškarci ranije sazrijevali. Naši roditelji, da ne govorimo o djedovima, su sa 15 godina preuzimali na sebe vođenje porodice, radili i podizali svoju porodicu, školovali djecu. Danas mladić sa 25 ili 30 godina ovisi o svojim roditeljima. Bez posla luta po gradu, čekajući da mu roditelji daju nešto novca kako bi mogao ispijati kafe, igrati igrice i gledati filmove. Osman, radijallahu anhu, preuzeo je ozbiljne trgovačke poslove već u mladosti, prije njega i sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imam Šafija, rahimehullah, naučio je Kur’an napamet sa 7 godina, a već sa 15 izdavao fetve, odgovarao na kompleksna pitanja. Imam Buhari, rahimehullah, kao dječak je putovao kako bi naučio hadise i prikupio hiljade predaja koje danas učimo. Šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, rekao je: “Nikada nisam potrošio nijedan trenutak svog života a da nisam znao gdje mi je srce usmjereno.” Gdje su usmjerena srca današnje omladine? O čemu razmišljaju? Šta priželjkuju? Na koji način posmatraju svoje prijestupe i svoj život?
Danas, nažalost, mnogi muškarci ne znaju gdje su im prošle godine, a kamoli dani. Rijetko se zapitaju o svom životu, jer su previše zauzeti igricama i zabavom, besposličarenjem. Stvarna zrelost je postala stvar koja se odgađa, na koju se ne obraća pažnja, nešto sporedno što će možda doći samo od sebe, neočekivano pomoću čarobnog štapića.
Nažalost, ovakvo ponašanje dovodi do zanemarivanja porodice, odgoja djece na neispravan način kao i loše reputacije u društvu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Svaki od vas je pastir i svaki od vas je odgovoran za svoje stado. Muškarac je pastir u svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado…” (Buhari, br. 893; Muslim, br. 1829) Zakasnjeli pubertet čini nas odsutnima i nezainteresiranima. Suprug, otac, igra igrice, a dijete pokušava ispričati šta je danas naučilo u školi. Ovo nisu male greške, ovo su ozbiljne stvari koje se kasnije oslikavaju kroz bunt djece, otuđenost, depresiju, pa čak i razvod braka. Gdje je u našim životima Allahova Knjiga, gdje je izučavanje života Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem… Zar nije vrijeme za promjene?!
Igrice, filmovi i bijeg od ozbiljnosti
Islam ne zabranjuje rekreaciju, ali zabava koja traje satima, koja odvaja i udaljava čovjeka od ibadeta i porodice – prelazi granice dozvoljenog. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Od ljepote čovjekovog islama jeste da ostavi ono što ga se ne tiče.” (Tirmizi, br. 2317, sa dobrim lancem prenosilaca) Kada pretjerivanje nije dozvoljeno u dozvoljenim stvarima, ibadetu, poput namaza ili posta, ako će porodica ispaštati, šta onda reći za igru i razonodu, igrice, filmove i serije?! Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Onaj ko potroši mladost u igri, starost će dočekati u žaljenju.” (El-Fevaid) Ko nama garantuje da ćemo dočekati starost, da ćemo se pokajati i da ćemo postati ozbiljni? Da li nas možda čeka gorko kajanje?!
Naša porodica je poligon naše ozbiljnosti
Djeca su poput spužve, upijaju sve ono što čuju i vide, pamte da li smo ih slušali ili smo ih zanemarivali. Ono što čuju i vide od nas oblikuje njihovu ličnost, karakter. Svojim ponašanjem pravimo i odgajamo razborite muškarce ili razmažene klince koji će sutra biti problem društvu i svojoj porodici. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Najbolji među vama je onaj koji je najbolji prema svojoj porodici, a ja sam najbolji među vama prema svojoj porodici.” (Tirmizi, br. 3895, sahih)
Na ozbiljnost našeg života podsjeća nas i hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Na Sudnjem danu stopala sina Ademovog neće se pomaknuti sve dok ne bude upitan za: život – u šta ga je proveo…” (Tirmizi, br. 2417, sa dobrim lancem prenosilaca) Zreo, odrastao muškarac zna da za svaki dan valja račun položiti i da će biti pitan za svoj život, svoju mladost, vrijeme, kako ga je provodio, u igri i zabavi, zanemarujući one na koje je morao obraćati pažnju ili u pokornosti Allahu, odgajajući uzoritu generaciju na koju će ummet biti ponosan.
Za sve ima lijek
Naravno, ono što također moramo znati jeste i to da je Allah milostiv, da prašta, upućuje i okreće srca ljudi. Kada to znamo, onda bez sumnje znamo i da za ovakvo ponašanje postoji lijek, odnosno da postoje “vježbe” koje će nam pomoći, ako ih se budemo pridržavali, da postanemo ozbiljne vođe svojih porodica i društva. Bez sumnje, prva stepenica u rješavanju svakog problema jeste iskreno priznanje da imamo problem. Priznajmo sebi: “Ovo što radim ne dolikuje odrasloj osobi, muslimanu, suprugu, roditelju, propuštam trenutke sa svojom djecom, prolaze mi godine.” Zatim, preuzimanje odgovornosti. Mi smo pastiri u svojim kućama i od nas ovisi atmosfera u njoj. Zasigurno, jedan od najboljih i najdjelotvornijih lijekova jeste dova Uzvišenom Allahu popraćena radom na sebi. Reci: “Gospodaru moj, pomozi mi da budem odgovoran, mudar i pravedan. Pomozi me da odrastem i budem uzorit vođa u svojoj kući i svom društvu.”
Zatim, korisno iskorištavanje vremena. Nauči nešto korisno: čitaj, idi na predavanja, provodi vrijeme s djecom, uči i podučavaj djecu Allahovoj Knjizi. Također, možda i najdjelotvorniji lijek nakon dove, jeste druženje sa ozbiljnim ljudima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjek je na vjeri svoga prijatelja.” (Ebu Davud, br. 4833, sa ispravnim lancem prenosilaca) Ako se budemo družili sa neozbiljnim, neodgovornim, možemo očekivati da postanemo takvi. Mudar vjernik u moru prijatelja mora paziti koga da prihvati i kome da svoje vrijeme posveti. Malo je onih od kojih može imati koristi, pogotovo one ahiretske. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisujući ljude i njihovo stanje, rekao je: “Uistinu su ljudi poput deva. Od njih stotinu jedva da nađeš jednu jahaću.” (Buhari, br. 6498)
Zakasnjeli pubertet nije bezazlen. Što prije to shvatimo, prije ćemo pristupiti rješavanju problema i na koncu prije ćemo se izliječiti. Islamska omladina luta bolesna, lijek joj je u čvrstom pridržavanju Allahove Knjige, sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem ne nalazimo da se ni on sam, kao ni njegovi ashabi, ponašao kao što se mi ponašamao danas. Vratimo ozbiljnost u svoje riječi, prisutnost u naše domove, odgovornost u naše postupke. Neka nam uzor bude Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji se znao našaliti, potrkati sa svojom suprugom, nositi unučad na svojim leđima, našaliti sa djecom i starcima, međutim sve u granicama dozvoljenog i pohvalnog, ali nikada nešto što će narušiti njegovu muškost, ugled kod porodice, djece ili njegovih ashaba.
Molim Allaha da popravi naše stanje i da nas učini uzoritim predvodnicima našim podređenim.
El-Asr, br. 126.