Piše: Muhamed Ikanović
Kada se govori o društvenom aktivizmu, neizostavno je govoriti o aktivizmu žene muslimanke jer je to jedan od temeljnih faktora društvenog aktivizma, s obzirom na to da muškarac i žena čine dva stuba društvene zajednice. U pogledu nagrade islam nije zapostavio ni jedno ni drugo, niti je jednome dao prednost u odnosu na drugo:
“Ko uradi dobro – bio muškarac ili žena – a bude vjernik, pa sigurno ćemo dati da proživi lijep život, i sigurno ćemo ih nagraditi nagradom boljom nego što su zaslužili” (En-Nahl, 97);
“Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat, i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio” (El-Ahzab, 35).
Razlika je u tome što je islam u nekim stvarima odredio da put do nagrade bude različit.
Ibn Ebu Dun’ja zabilježio je predaju, čiji je lanac prenosilaca dobar, u kojoj se navodi da je jedna od žena došla do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pitajući ga o nagradi za žene, jer muškarci odlaze da se bore na Allahovom putu i zaslužuju velike nagrade, pa joj je on rekao: “Prenesi ženama od mene selam i reci im da pokornost mužu ima istu vrijednost kao i ta djela koja muškarci čine, a malo žena to izvršava.”
“Ženi koja redovno klanja pet vakata namaza, posti mjesec ramazan, čuva svoju čast i poštenje i bude pokorna svome mužu, bit će rečeno: ‘Uđi u Džennet na koja vrata želiš.’” (Ahmed i drugi)
Dakle, ženama nije uskraćena nagrada u odnosu na muškarca, samo što je ženin put do postizanja te nagrade različit, odnosno njoj odgovarajući. Sama uloga muškarca i žene jednim je dijelom različita, kao i njihova priroda. U mnogim stvarima ne postoji razlika, osim u onome što je specifično za muškarca i ženu. Njih dvoje sa svim tim svojim razlikama čine kompatibilnu cjelinu na kojoj opstoji društvo.
Sposobnosti i mogućnosti jednog i drugog su različite, pa su i na osnovu toga njihove uloge definirane. To ne znači da su zbog toga manjkavi, ili da ih islam želi sputati, naprotiv, dodijelio im je ono što upravo odgovara njihovoj prirodi i što najbolje znaju da rade.
Svi muškarci nisu u stanju da rade sve ono što je svojstveno muškarcima, kao i što sve žene nisu u stanju da rade ono što je svojstveno ženama. I opet ponavljamo, to ne znači da imaju neki nedostatak ili da je njihova vrijednost i uloga u drugim stvarima nebitna.
“O Ebu Zerre, zaista si ti slab (u pogledu poslova uprave, sudstva i vođstva). Zaista je vođstvo emanet (na dunjaluku), a kajanje i poniženje na Sudnjem danu, osim za onoga koji ga preuzme sa njegovim pravima i izvrši svoje obaveze naspram njega.” (Muslim)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije imao namjeru da omalovaži ovog čestitog ashaba, samo mu je otvoreno pojasnio da to nije za njega, jer ne posjeduje dovoljno vještine potrebne za takvu odgovornost.
Isti je slučaj kada je riječ o muškarcu i ženi. Mnogi shvataju da njihove uloge moraju biti identične i da jednakost znači da moraju obavljati zajedno iste poslove. Svjesni smo da muškarci, koliko god se trudili, ne mogu zamijeniti ulogu majke, i ne mogu raditi mnoge neke druge stvari koje su u stanju da urade žene, a to opet ne znači da je muškarac manje vrijedan zbog toga, i da je žena u nekom nadređenom položaju u odnosu na njega. Isto pravilo važi i kada govorimo o samom društvenom aktivizmu i ulozi žene u unapređenju zajednice.
Često u društvu primjećujemo dvije krajnosti: krajnost zanemarivanja uloge žene i krajnost forsiranja njene liderske pozicije, gdje se želi nametnuti feminističko shvatanje da je žena u svim životnim situacijama, bez izuzetka, slična muškarcu i da treba obavljati sve ono što obavlja muškarac. Takvo shvatanje dovelo je do mnogih devijacija u društvu gdje se itekako oslabila porodica, neutralizirala uloga majke i što je dovelo do potčinjenosti žene interesima nemoralnih muškaraca.
Od prvih dana islama žena je imala društveno odgovornu ulogu, ali u smislu podrške i potpore muškarcu, a ne u vidu nadređenosti nad njim. Žene su učestvovale u bitkama vodeći brigu o ranjenicima, bile su podrška muškarcima, učile su i širile nauku, savjetovale itd.
Danas kada se govori o društvenom aktivizmu žene, mnoge naše sestre razumiju da većinu svoga vremena treba da provode vani, odvojene od porodice i djece, da moraju imati visoke akademske titule, neke funkcije itd., a zaboravljamo šta je to pravo značenje biti društveno koristan.
“Najbolji ljudi su oni koji najviše koriste drugim ljudima.” (Darekutni, hasen)
Cilj društvenog aktivizma je biti koristan drugim ljudima, a biti koristan je širok pojam. Stoga, to ne znači da moramo biti nekakvi direktori, predsjednici, šefovi, politički aktivni… Društveno korisna je ona osoba koja je korisna ljudima, korisna svojoj zajednici. Mi ne možemo biti korisni za sve ljude, ali možemo za jedan dio. A biti društveno koristan danas je veoma olakšano postojanjem društvenih mreža i raznoraznih grupa na različitim aplikacijama. To nam omogućava da širimo korisno znanje, optimizam, da razmjenjujemo vještine i mnogo toga drugoga. Naročito se pruža prilika ženama muslimankama da kroz podršku svojim muževima, koji su istaknuti radnici na polju hizmeta islamu i muslimanima, daju svoj doprinos u društvenom aktivizmu. Nismo dobili ništa bolje ukoliko izgubimo majku i suprugu, a dobijemo ministricu ili nešto slično tome. Želimo ženu muslimanku koja će čuvati načela svoje vjere, svoju čestitost i čednost, koja će nastaviti da odgaja svoju djecu, koja će biti oaza smiraja za svoga supruga, pa tek onda ponuditi svojoj zajednici onoliko koliko je u stanju. A ako i ne bude nešto veliko, već je kao majka i supruga dala mnogo i dovoljno.