Piše: Muhamed Ikanović
Veoma je teško ostati imun na sve što se dešava u jeku predizborne kampanje, koja se ovih dana zahuktava u našoj zemlji. Koliko god se čovjek trudi da ostane postrani, nemoguće je da ne primjetimo verbalne sukobe koji se vode po medijima, naročito društvenim mrežama. Na predizbornim skupovima se pljuje po časti stranačkih neistomišljenika, padaju optužbe, a gotovo je nemoguće čuti riječi pohvale na račun neistomišljenika. U poglavljima o islamskom bontonu, u djelima koja govore o ljudskim resursima i menadžmentu svi govore da je prije kritike potrebno spomenuti pozitivne strane onoga koga želimo da kritikujemo. Čak neki govore o tzv. sendvič metodi, gdje govor počinjemo pohvalom, pa kritika, pa na kraju pohvala. Zbog toga da bi razbili tu gorčinu u ustima osobe na čiji račun su upućene naše kritike. A to ništa ne vidimo u predizbornim kampanjama. Nažalost, to ne vidimo čak ni kod ljudi koji tvrde za sebe da sprovode islamske norme u svome životu.
Kao nikada do sada došlo je do podjele među ljudima iz džamijskih safova. Toliko mržnje i uvreda se malo gdje može vidjeti. A ako pitate jedne i druge, reći će vam da to rade zbog dobra naroda i države, i da im namjere nisu usmjerene ka stjecanju ličnih interesa.
Sredstvo i metod dovoljno govore o namjerama. Musliman se koncentriše na ono što želi da popravi i radi, a ne na ljude. Bavi se konkretnim stvarima, a ne omalovažavanjem ljudi. Pa i ako se desi u jednoj manjoj količini, to je nešto što možemo kazati da se može razumjeti i tolerisati, sa strane nas ljudi, a svakako odgovornost ostaje.
Onaj ko se koristi prljavim igrama, blaćenjima i omalovažavanjima braće i sestara u islamu neka ne očekuje hajra i bereketa u svome radu, koliko god za sebe tvrdio da je sposoban i dobar.
Ili to radi kako priliči muslimanu, ili ne ruši svoj ahiret…