Piše: Muhamed Ikanović
“Oni koji govore: ‘Naš Gospodar je Allah!’ – i istraju na pravom putu, neka se ničega ne boje, i ni za čim nek ne tuguju.” (El-Ahkaf, 13)
“Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan!’” (Fussilet, 30–32)
“Ti ustraj, kao što ti je naređeno, i oni koji su uz tebe, i ne prelazite mjeru, jer On vidi ono što radite.” (Hud, 112)
“Kur’an je samo pouka svjetovima, onome od vas koji hoće da je ustrajan.” (Et-Takvir, 27–28)
Sufjan b. Abdullah, radijallahu anhu, upitao je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu, za što nikoga drugog neću pitati.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Reci: ‘Vjerujem u Allaha, a zatim ustraj u tome!’” (Muslim)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ustrajte, blago li se vama ako ustrajete!” (Ibn Madža)
Upornost i ustrajnost jedan je od bitnijih faktora za uspjeh i ostvarivanje zacrtanih ciljeva. Kontinuitet je ono što vjera traži od nas. Pokornost Allahu ne traži se samo određeni period ljudskog života, nego je obaveza sve dok čovjek ne napusti ovaj svijet. Ukoliko čovjek jedan dio svog života provede u pokornosti, a potom sve to ostavi, time može da poništi sve što je do tada radio.
“…Tako mi Onoga osim kojeg drugog boga nema, čovjek čini djela koja vode u Džennet sve dok između njega i Dženneta ne bude koliko jedna podlaktica, pa ga pretekne ono što mu je zapisano i počne činiti djela koja vode u Vatru, pa u nju bude bačen. A drugi čovjek čini djela koja vode u Vatru sve dok između njega i Vatre ne bude koliko podlaktica, pa ga pretekne ono što je zapisano i počne činiti djela koja vode u Džennet, pa u Džennet i uđe.” (Buhari i Muslim)
I u drugim životnim situacijama i prilikama važi isto pravilo. Odustajanje od nekih stvari, projekata i aktivnosti može nas dovesti do toga da izgubimo sve ili jedan dio onoga što smo do tada uspjeli da ostvarimo.
U prethodnim tekstovima govorili smo o važnosti redanja prioriteta i samog načina organiziranja i usmjeravanja svojih životnih aktivnosti, posebice tokom samousavršavanja, pa je neophodno da se i napomenemo o samoj važnosti ustrajnosti i kontinuiteta u svemu spomenutom.
Obično se dešava da na početku nekih promjena ili novih životnih usmjerenja pojedinac spozna i definira svoje prioritete, pa počinje da se pridržava svega. Nakon određenog vremena uspije da realizira sve ili veći dio zacrtanog, pa se zatim prepusti stihiji života i postane dio opće društvene kolotečine.
Postoje neki osnovni životni postupci, neki veliki prioriteti koji nas prate tokom cijelog života, ali pored njih postoje i oni manji i sitniji, ali itekako bitni.
Obično se na spomen prioriteta misli na neke velike stvari, ali to ne znači uvijek tako. Trenutni ili privremeni prioriteti su detalji koji nas vode ka ostvarivanju i implementaciji onih trajnih ili dugoročnih prioriteta.
Život je jedan duži lanac koji se sastoji od niza manjih halki, ali bez obzira na to što je mala, svaka ta halka je jedan neizostavan detalj.
Ako bismo htjeli da to pojednostavimo, onda bismo rekli da je potrebno konstantno ažuriranje prioriteta, a samim time i naših aktivnost.
Pasivnost i stagnacija nepoznanice su za islamski način uređivanja života. Biti pasivan, znači biti manje odgovoran. Stagnirati znači nazadovati. Ukoliko čovjek ne iskorištava pružene mogućnosti, a i one dostupne potencijale, njegova odgovornost na Sudnjem danu bit će veća. Kada se pojedinac svjesno prepusti stagnaciji, time se automatski stavlja u poziciju nazadovanja, odabire neuspjeh i zaostaje za drugima, i na taj način nanosi štetu samom sebi, dok drugi pojedinci koji aktivno učestvuju u životu napreduju i individualno, ali time i unapređuju stanje u svojoj okolini.
Sva navedena stanja u suprotnosti su sa ambicijama kojima teži islam, a samim time to ne bi trebalo da bude dio vjerničke svakodnevnice.
Islam uvijek potencira takmičarski duh u činjenju dobra, kao i požurivanje ka zacrtanim ciljevima, pa nam savjetuje da žurimo ka Džennetu.
“Požurite ka oprostu Gospodara svoga, i Džennetu prostranom kao što su nebesa i Zemlja prostrani, pripremljenim za bogobojazne.” (Alu Imran, 133)
A onda mi u moru ovakvih savjeta i smjernica nailazimo na pojedince koji na sve to gledaju kao na nešto manje bitno ili nešto što se ne tiče njih samih. Dok se jedan postotak muslimanskog ummeta svakodnevno bori na polju hizmeta islamu i muslimanskoj zajednici, takvi pojedinci svoje ambicije svode na zadovoljavanje prolaznih ovosvjetskih strasti i želja. Na poziv da se priključe, nalaze se raznorazna opravdanja, od toga kako su “siti nečijih priči”, kako se muslimani opterećuju nebitnim stvarima dok drugi idu na Mjesec, a obično takvi cijeli život ne izađu iz svoje avlije.
Idealiziranje stvari je nerealno. Savršenstvo pripada Allahu, a na nama je da se maksimalno potrudimo da smanjimo procenat pogreški. Na nama ostaje da se popravljamo, da činimo dobro i da koristimo prilike za približavanje Uzvišenom Allahu. Prvaci ovog ummeta nikada nisu smatrali da je dovoljno ono što su uradili. Oni su se stalno preispitivali, radili evaluaciju svog stanja kako bi mogli pravilno planirati buduće korake.
Svjesni smo da naše stanje nije ni blizu stanja prvih generacija, ali to ne znači da čovjek treba da se preda ili odustane. Nismo ni svi milioneri, ali ne odustajemo od pokušaja da zaradimo koji dinar, i uvijek pokušavamo naći načina da zaradimo nešto više. Kao što nam je prvenstveno cilj da zaradimo za sebe koji dinar, neka nam i u dobrim djelima bude cilj da sebi priskrbimo što je moguće više dobra, da sebe unaprijedimo i postanemo bolji. Mi ne treba da gubimo vrijeme na okolinu zapostavljajući sebe. Vrijeme teče bez obzira na to da li vodili brigu o njemu ili ne. Prilike prolaze bez obzira na to da li ih iskorištavali ili ne. Ništa se ne ravna prema nama, mi smo ti koji sigurno pratimo ili zaostajemo za dešavanjima oko nas.
El-Asr