Priredio: Mithad R. Ćeman
Se‘īd b. El-Musejjib bio je ustrajan u pogledu istine: nije se dodvoravao vlastima niti je šutio na njihove propuste. Se‘īd se tako postavljao i prema emevijskim vladarima u situaciji kada se nisu postupali ispravno, što je dovelo do loših odnosa sa Emevijama. Se‘īd nikako nije uzimao novac koji mu je pripadao iz državne blagajne (bejtu-l-māl), tako da je iznos njegovog neisplaćenog novca prešao trideset hiljada. Kada je pozivan da ga preuzme, govorio je: “Nemam za njim potrebe sve dok Allah ne presudi između mene i Mervānovih potomaka.” (Sijeru ’e‘alāmi-n-nubelā’; Et-Tabekātu-l-kubrā)
Emevije su pokušavale da pridobiju Se‘īda b. El-Musejjiba na način da je aktuelni halifa Abdu-l-Melik b. Mervān (26–86. h. g.), zvani Otac kraljeva (Ebu-l-mulūk) jer su njegova četiri sina poslije njega bili kraljevi, zaprosio Se‘īdovu kćerku za svoga sina El-Velīda[1], koji će kasnije postati šesti emevijski halifa, ali je Se‘īd odbio i vjenčao je s Kesīrom b. Abdi-l-Muttalibom, mladićem iz plemena Kurejš, i to za vjenčani dar (mehr) u vrijednosti dva srebrenjaka.
Se‘īd b. El-Musejjib doživio je dva velika iskušenja ili dva velika ispita:
Prvi, kada je Abdullah b. Ez-Zubejr tokom svoje vladavine Hidžazom, za namjesnika Medine imenovao Džābira b. El-Esveda b. ‘Avfa ez-Zuhrija, on je pozvao ljude da priznaju Abdullaha b. Ez-Zubejra za svoga vladara. Se‘īd b. El-Musejjib odbio je to uraditi sve dok se stanovništvo ne usaglasi po tom pitanju. Džābir, namjesnik Medine, zbog toga ga je kaznio sa šezdeset udaraca bičem. Kada je za to saznao Abdullah b. Ez-Zubejr, napisao je Džābiru da oni nemaju ništa protiv Se‘īda i da ga ni na kakav način ne uznemirava. (Sijeru ’e‘alāmi-n-nubelā’; Et-Tabekātu-l-kubrā)
Drugi, kada je umro Abdu-l-Azīz b. Mervān (27–86. h. g.) prijestolonasljednik i emir Egipta, došlo je do promjene u imenovanju prijestolonasljednika. Abdu-l-Melik b. Mervān (26–86. h. g.) za prvog prijestolonasljednika imenovao je El-Velīda (50–96. h. g.), a za drugog Sulejmāna (54–99. h. g.) – sedmog emevijskog halifu. Hišām b. Ismā‘īl el-Mehzūmi, namjesnik Medine, koji je namjesničku dužnost obavljao od 82. do 86. h. g., pozvao je Se‘īda b. El-Musejjiba da prizna prijestolonasljednike, što je on odbio pa je naređeno da ga bičuju sa šezdeset ili čak stotinu udaraca bičem, poslije čega je ošišan i obrijan, a zatim mu je obučena gruba i neugledna košulja, i u takvom je stanju proveden Medinom, a zatim i zatvoren. Hišām je obavijestio halifu o Se‘īdovom odbijanju, pa mu je Abdu-l-Melik b. Mervān naredio da ga pusti, a Se‘īdu uputio pismo izvinjenja. Se‘īd je na to odgovorio: “Allah (će suditi) između mene i onih koji su mi učinili nepravdu.” (Sijeru ’e‘alāmi-n-nubelā’)
Ebu Jūsuf el-Kazzi kazuje da je ušao u mesdžid Medine gdje je zatekao Se‘īda kako sjedi sam. Upitao je šta se sa njim dešava, pa su mu odgovorili da je zabranjeno da bilo ko sa njim sjedi. (Ebu Nu‘ajm el-Isfehāni, Hil’jetu-l-evlijā’ ve tabekātu-l-esvijā’ i Et-Tabekātu-l-kubrā)
Kada je El-Velīd, kojem je ranije odbio dati kćerku za suprugu, postao halifa, došao je u posjetu Medini i zatražio da mu dovedu Se‘īda b. El-Musejjiba. Glasnik je otišao Se‘īdu i rekao da ga emiru-l-mu’minīn traži, a Se‘īd je odgovorio da je najvjerovatnije pogriješio u imenu i da halifa sigurno ne traži njega. El-Velīd se na ovo ponašanje jako naljutio, ali su mu prisutni ponavljali: “On je najveći pravnik Medine, najugledniji među svim Kurejšijama, prijatelj tvoga oca, nijednom kralju prije tebe nije pošlo za rukom da ga dovede sebi”, sve dok se nije smirio i odustao od njega. (Es-Sijer)
[1] On je osnovao Emevijsku džamiju u Damasku i uredio Poslanikovu džamiju u Medini. Tokom njegove vladavine počet će osvajanje Endelusa i islam dolazi do Turaka i do Indije. Hatmu je završavao svaka tri dana, a u ramazanu sedamnaest puta. Govorio je: “Da u Kur’anu nije spomenut događaj sa Lutovim narodom, nikada ne bih pomislio da je takva radnja moguća.”
Odlomak iz knjige:
Sedam pravnika Medine