Piše: Enesa Hotić
Prvi dodir sa stanovnicima nebesa, naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kada su mu se objavili prvi ajeti sure Ikre.
“Čitaj!”
Ovaj glagol, izrečen u vidu naredbe, bi trebao da nas zaintrigira i okupira. Zašto baš čitanje? Da li shvatamo njegovu vrijednost? Koliko je zastupljen u našim životima?
Gospodar nebesa i zemlje, Stvoritelj svemira veličanstvenog je odabrao da se sa tim riječima započne posljednja poslanica ljudskom rodu.
Ima razlog sigurno.
Pitam se da li bi nas nešto trebalo protresti i stisnuti kako bi shvatili vrijednost čitanja kao što je plemeniti melek učinio sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem? Učinio je to kako bi mu skrenuo pažnju i dozvao ga jer je bio u šoku zbog prvog susreta sa svjetlosnim bićem. Ali, zar nas ova trenutna, pandemijska, situacija nije dovoljno potresla da shvatimo gdje smo (ne)stali sa čitanjem i naukom?
Čitanje se ranije smatralo lijepim ponašanjem i dobrim ukusom. To je bio dio stila i karakternosti. Kao što su brinuli o svojoj odjeći i parfemu kojim će se namirisati velikani ovog Ummeta su pažljivo birali i knjige koje će čitati.
Prenosi se da su velikog vezira Ebul-Velida upitali zašto ga stalno viđaju sa sa knjigama u rukama. “Visokog si položaja. Zaposli nekoga da ti nosi knjige. Ne priliči ti.”, rekoše.
Ebul-Velid to odbi, nije želio da se odvaja od svojih knjiga. Koristio je svaki momenat u čitanju.
Svoju odjeću su krojili tako da im je jedan džep uvijek bio veći od drugog kako bi u njemu mogli držati knjigu. Treba li napomenuti kolike su knjige bile u to vrijeme? I opet, uprkos svemu, one su bile vjerni prijatelji onih koji su u potpunosti shvatili vrijednost Prve Objave.
Upitan je Imam Buhari, kako da se poveća moć pamćenja, pa je odgovorio: “Konstantno gledanje u knjige (čitanje).”
Jedne prilike je jedan vladar razgovarao sa svojim prijateljima o inspirativnim mjestima koja su posjetili, opisivali su ljepote Semarkanda, Bagdada, Damaska… Među njima je bio i Ibn Durejd, pjesnik i filolog. Obratio im se poznatim riječima: “Sve što ste naveli, to su odmarališta za oči. Gdje su vam odmarališta za srca?” Prisutni su se zbunili pa ga upitaše da im objasni. Tada Ibn Durejd poče da nabraja poznata književna djela poput Ujunul-ahbar i sl.
Doista su učenjaci našeg Ummeta otkrili gdje se nalaze ova izletišta. Kada ih jednom posjetiše uvijek im se vraćaše.
Ibn Ukdah je imao svoju zbirku knjiga koja je potraživala 600 deva prilikom transporta! Teško i za zamisliti.
Danas je čitanje lahko dostupno svima. U prenosnom telefonu možemo da skladištimo hiljade tomava knjiga bez ikakve potrebe za karavanom deva. Uopšte nije upitna mogućnost dolaska do korisnog štiva. Međutim, da li smo mi dovoljno zreli da shvatimo šta čitanje čini za naš dunjaluk i naš ahiret?
Čitanje, koje su ljudi naučili u vrijeme džahilijjeta (doba neznanja), načinilo je od njih ugledne ashabe koji su imali čast da bilježe Allahov govor. Objava je opstala na njihovim rukama. Dovoljno je ovo počasti pismenosti do Sudnjeg Dana!
Šta bi tek čitanje učinilo sa nama kada bi ga koristili u preporučenoj mjeri, a već smo u islamu?
Odgovor se krije u nekom od izletišta za srca.