Piše: Ammara Šabić
Nekoliko je dana do ramazana. Kako kome, ja ću o svome; gledam odjutros u moj prošlostoljetni orah. Mašallah, da je čovjek, bio bi ljudina bez premca. Tek izbija izdanak lišća na granama. Boli ga briga za glupe priče i zakidanja prava među ljudima. On – svoj pos’o. Koliko god se odupirao, ipak su ga jaki vjetrovi, ti stari Allahovi vojnici, potčini sebi. Allahu Svemilosni, Tebi hvala kad mi gledanje u tu bitku nanese misao:
وَهُوَ الَّذِي أَرْسَلَ الرِّيَاحَ بُشْرًا بَيْنَ يَدَيْ رَحْمَتِهِ ۚ وَأَنزَلْنَا مِنَ السَّمَاءِ مَاءً طَهُورًا
I On šalje vjetrove kao radosnu vijest, kao prethodnicu milosti Svoje; i Mi s neba čistu vodu spuštamo. (al-Furqan: 48)
Da! Subhanallah! Radosna vijest je zasigurno, jer nije „vjetar“, nego su vjetrovi. Uzvišeni spominje u Kur’anu množinu kad se tiče nagovještaja Milosti, a jedninu kad je u pitanju kazna koju je nekim narodima dao. Allahu ekber!
Jednom sam sanjala da pušu jaki vjetrovi. Zbog ovog i sličnih ajeta sam se probudila nasmijana, sjećam se! Ne znam šta sam tačno sanjala, ali hvala Allahu, izgleda da me čak i san podsjetio na ove lijepe znakove o kojima nas Plemeniti obavještava. Toliko je lijepo bilo u tom snu, sa takvom mišlju, da se i danas zorno sjećam radosti zbog tog osjećaja. Heh! Šta li nam sada vjetrovi donose? Svi su nešto kao u nekom halu „pod pritiskom“. A nikad manje „pritiska“ nije bilo. Niko ne žuri ni na namaz u džematu da stigne. Nema namaza u džamijskim džematima, pa zato. U vremenu kad nema žurbe ka Allahovoj Milosti i oprostu, ka spasu i uspjehu na oba svijeta, zar je može u čemu drugom biti? Zar treba?? Valjda to trebamo posložiti u glavama. Ili srcima, gdje već ko slaže.
Tako, obilje je mirisa oko nas. Miriše proljeće. Vrlo simpatično se u taj miris, koji ljudski rod nealergičan na polen voli, upleo snijeg. Što bi rekli, niodakle. Miriše domaći hljeb na sve strane. Valja potrošit SEDAM TONA brašna koje su pojedinci kupili za „lične potrebe“ kad je najavljena pandemija. Wallahi, nije hiperbola. Stvarnost je to koja ima imeNA i prezimeNA. Kažu, ljudi izgladnjeli u ratu pa da se „osiguraju“ za slučaj „smrtonosne bolesti“. Ne mogu udariti misli kao što se lopticu udara reketom. Smori me pitanje: Je li zaista neko misli da će mu brašno trebati ako umre, pošto intenzitet straha koji izražavaju pojedinci odaje čvrsto uvjerenje da će od „ovoga“ pomrijeti većina ljudi na Zemlji. A nije istina! Pomrijet će svi. Kada, gdje i kako, niko ne može znati. Sigurno je jedino da će svi umrijeti od smrti. Do tada bi trebali gomilati ono što će nam tamo jedino trebati. Dobra djela.
Pisala sam o mirisima. Bebe mirišu čak i kad se unerede. Nered smrdi, bebi ostaje miris kakav samo bebe imaju. Djeca mirišu na mir i kad su nemirna. Stariji ljudi mirišu na mudrost čak i ako fizički imaju neku smetnju kojom je malo gurnut ustranu; sve vrijedne stvari čuvaju se onim što ih zaklanja. Oprostila sam strašilima sa daidžinih njiva što su tako ružna kad sam shvatila da je bez te ružnoće ljepota ugrožena. Moji sinovi mirišu iako pubertet i ono što iza njega dolazi ponekad ne ostavlja baš takav dojam. Moja kćerka je mirisala na breskve i kad je bila dojenče. Moja mama miriše na dušu punu najživljeg života u njenoj osamdesetoj godini. Moj babo miriše na stijene, one morske, na kojima sam odrasla, iako je naspram njih, čini se oduvijek-ljetnim, mladić od tek osamdeset godina. Džamija u mom rodnom gradu miriše mi na one ljude koji su preselili prije nego je napravljena, koji su je željama i dovama zidali u srcima svojim i našim, dječijim, svoje i druge „imigrantske“ djece, od roditelja sa bosanskih, kosovskih, makedonskih, sandžačkih, crnogorskih livada i planina donesene na svijet tek kad im se dah potrage zaustavio kraj morskih valova Kvarnera. U sobama stanova pretvaranih u mesdžide tokom nekih četrdeset godina do izgradnje džamije, bar u mojim ušima, još odjekuju njihovi tekbiri. I smijeh nas, dječice u prvom mektebu grada koji teče – Rijeke. Hihotanje omladine koja se međusobno zagledala, begenisala i vjenčavala. Onih, koji danas u džamiju, a ne u stanove dobrih vakifa, odvode svoju djecu na teravije… Odvest će ih inšallah i ove godine, ako Allah rekne „budi“ i bude nam svima otvoren put do otvorenih vrata džamija. A ako Njegova pravedna Volja bude drugačija, neka se zna i zapamti: ramazan miriše ljepše i jače od svih mirisa ovog svijeta! Ništa, apsolutno ništa, ni vidljivo ni nevidljivo, ne može ga nadjačati! Ne, nije ramazan u teravijama, ma koliko ih mi voljeli i željeli svim srcem. Kao što ni islam nije sakupljan samo u džamijskim safovima, iako nam nema na ovom svijetu dražih i ljepših mjesta. Ne! Ramazan je tamo gje je islam i iman. I safovi su tamo. I zajednički iftari, makar sami za sofru sjeli. Ibadet je na istom mjestu. Sve to je u srcima. Djeca pamte mirise duže i intenzivnije i razumijevaju emocije prije nego govor daleko jasnije nego bilo šta drugo. Zato, neka zapamte i miris ovog ramazana jer ga IMA, i neka im se utisnu emocije radosti zbog njegova dolaska, neka im srce ispune doživotno, jer… ta radost zbog njegova dolaska je ibadet. Ibadet srca koji niko i nikada ne može zatvoriti iza rešetaka ili zidova. Duši ne trebaju stopala da bi tavafila oko Ka’be. Umra u ramazanu je kao hadždž sa Poslanikom alejhisselam. Hajmo sad’, pakujmo sve nijjete u kofere i krenimo mu u susret, jer – eto ga, samo što nije!