Piše: Amela Halilović
Promocija mjera opreza u novonastaloj situaciji nikako nije predstavljanje islamskog načina življenja, pa je pogrešno i nepravedno dovoditi u vezu ove dvije radnje. Svjedoci smo da se to povezivanje ipak dešava i to od osoba s različitim, čak potpuno suprotnim motivima. I dok jedni iz svijesti isključuju faktore specifične psihološke klime u kojoj govore o tome kako se sad “živi po islamskim normama”, od drugih se može očekivati da upravo na te faktore računaju.
Da se podsjetimo: u islamu postoji razlika između suštine i forme, a kod djela vjernika su prisutna oba segmenta; da bi djelo bilo ispravno potrebno je da se učini iskreno i u skladu sa Sunnetom; u ispravnom djelovanju se objedinjuju ljubav, nada i strah; djelo ne koristi bez islama (ruke se mogu prati 4 sata dnevno, ali to nevjernika ne čini muslimanom). Ako u navedenom potražimo ono što se može dovesti u vezu s promovisanim mjerama opreza, naći ćemo ga u “strahu”, i to samo terminološki. Razumljivo je da ljudi budu uplašeni za svoje zdravlje, za svoj život, pa da iz straha više vode računa o higijeni i ishrani, paze kuda i koliko se kreću, nose maske i rukavice itd. Pitanje je kome uopšte koristi da se nečiji strah i radnje poduzete iz straha nazovu islamskim načelima.
U atmosferi ispunjenoj panikom, strahom, frustracijom, grčem, poduzimaju se mjere koje uzrokuju da neko kaže: “Eto, sad živite kao muslimani.” Ko tu zaboravlja činjenicu da ti koji nisu muslimani i misle da sad žive kao muslimani jedva čekaju da se riješe tih radnji i nastave da žive po starom, a ko na tu činjenicu uveliko računa? Ako se u svijesti nemuslimana takav “islamski” način života čvrsto veže za situaciju kroz koju trenutno prolaze, naravno da se može očekivati da budu posebno neprijateljski nastrojeni prema onome što će im buditi sjećanje na traumu. Nema nikakve koristi po muslimane da se islamski način života prepozna u tome što su ljudi izolovani, hidžab i nikab u maskama, abdest u pranju ruku, propis nerukovanja u trenutnim mjerama opreza u kontaktima, porodična povezanost u zatvorenosti u kućama, uzdržanost od bespotrebnog hodanja u policijskom času itd., jer, ma koliko u formi sličila, ova djela niti imaju istu suštinu niti su propraćena svim onim što podrazumijeva islamski ispravno djelo.
Naprimjer, svaki musliman svjestan položaja i prava porodice ulaže trud u izgradnju porodične harmonije, pa se nikako boravak u takvoj atmosferi ne može porediti s kojekakvom zatvorenošću s osobama koje povezuju samo geni te im je nepodnošljivo opstati tu. Ili, ono što je naročito uzelo maha, poistovjećivanje hidžaba i nikaba s maskama i drugom opremom. Ne, ona osoba koja nosi masku iz straha po život nije ponikla u veličinu razloga one koja je pod velom, jer bi željela da se što prije otarasi te maske koju mrzi a nosi je iz straha da neće dočekati vrijeme kada će nesmetano moći da se kreće bez nje, dok muslimanka voli svoju mahramu i nema namjeru da je se odriče dok je živa. Nikako se ne može očekivati da oni koji nose masku razumiju što muslimanke nose hidžabe i nikabe, ali se može očekivati da makar razumiju da se ne moraju vidjeti kosa i zubi osobe koja ima dušu.
Istina, u islamskim propisima našla su se rješenja za mnoga pitanja koje je donijela trenutna situacija, ali tu se valja zaustaviti i ne tražiti identifikaciju tamo gdje je nema, jer kod ovog zaustavljanja se nalazi priznanje, a svaka vještačka identifikacija proizvodi krivicu. Shvatljivo je nastojanje da se i sada naiđe na pozitivne aspekte onoga što je zadesilo svijet, ali se oni ne nalaze u neistini i prividima. Nastojmo da ljudima omilimo islam, a ne govorimo im da su sad “prinuđeni” da žive kao muslimani.
Dakle, svi se pridržavamo mjera opreza u novonastaloj situaciji iz želje da što prije prođe ovo stanje, a muslimani se pridržavaju islamskih načela sa željom da provedu cijeli život u islamu.
Želim nam pronicljivost!