Piše: Amela Halilović
Ako se pitamo šta se dešava, danima u glavi vrtimo najgore mogućnosti, tražimo krivce u drugima, osuđujemo one koji na trenutnu situaciju gledaju drugačije… Zar je u našim životima ovo prva situacija u kojoj ne dokučujemo sve sfere?! Znajmo, vjerniku se ne dešava osim dobro, bilo da zahvaljuje ili da sabura, pa zašto da sumnjamo u takav ishod i ovih dešavanja? Rastrzanih misli, s istim informacijama iz istih izvora, ni danas nećemo dokučiti sve segmente situacije, pa olakšajmo sebi, potražimo nove sadržaje u koricama one literature čija je ispravnost neupitna i koja u konačnici obećava lijepu budućnost onim pravovjernim. Znajmo da nas potraga za krivcima odvraća s glavnog fokusa, jer ako smo ih tražili u onima koje smo viđali kako nemoral čine po javnim mjestima, u onima koje smo sretali pijane, drogirane, istetovirane ili oskudno odjevene, u onima koje smo čuli da izgovaraju neprimjerene riječi itd., svakako ih sad ne vidimo i ne znamo da li su njihova stanja takva da su pokajanjem osigurali položaj kakav mi ne možemo dostići nikada. Prilikom kopanja hendeka Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razbija ogromnu stijenu i u tim iskrama ne vidi varnice Džehennema za spaljivanje grešnika, već nagovještava velike uspjehe svojim sljedbenicima.
I znajmo da osudom nećemo promijeniti ničije mišljenje, jer mnogo je mišljenja a malo znanja, i da će svaka isključivost umanjiti autoritet naših izjava onda kada prošlost bude i ova situacija.
Ako smo u blagostanju citirali Ibn Tejmijju (Šta mi mogu uraditi moji neprijatelji? Moja cvijetna bašta i moj Džennet je u mojim grudima – gdje god idem nosim ih sa sobom. Ako me moji neprijatelji ubiju, bit ću šehid. Ako me iz moje domovine i moga mjesta protjeraju, posjetit ću neka druga mjesta i tamo naći svoj smiraj. Ako me bace u tamnicu, to će mi omogućiti da se osamim u ibadetu Allahu.), a sad vidimo da nemamo kud pobјeći u sebe, da nam ova samoizolacija teško pada jer tu nije bašta već pustoš, počnimo raditi na tom prostoru da bismo u tom skloništu osjećali rahatluk. Nije ni strašno ako u prsima trenutno nemamo baštu, strašno je da ne počnemo da je uređujemo.
Ako se pitamo koja je naša uloga u svemu ovome, budimo katanac zla, nek se o naš “imanosistem” odbiju sve neprovjerene i pesimistične vijesti. I sada, kao i uvijek, odgovorni smo za svoje postupke i samo one situacije čiji smo sebeb. Vodimo računa i o imunom sistemu. Ako je nekom “velika i zastrašujuća vijest” da mora voditi brigu o higijeni, piti vodu i hraniti se zdravo, onda je pravo vrijeme da se “suoči s tim strahovima” i u svakom slučaju bude uredniji i zdraviji stanovnik Zemlje.
Ako se pitamo kada će ovo proći, nek nas pouče riječi koje se pripisuju Ebu Hazimu: “Vidio sam da dunjaluk sačinjavaju dvije polutke: nešto od dunjaluka je moje i ne može me promašiti, a nešto pripada nekome drugom i ja to ne mogu imati. Ono što je moje ne može pripasti drugom i uskraćeno mu je, kao što je tuđe uskraćeno meni. U čemu od ovo dvoje da provedem svoj život?
Uvodio sam da mi je od dunjaluka dato dvoje: jedno će proći i nestati, prije nego što ja nestanem, i to mogu savladati, a drugo će ostati i poslije mene. Ja ću umrijeti, a to će ostati drugom. Koje od ovoga dvoga zaslužuje da zbog njega griješim svome Gospodaru?”
Ova situacija je bila uzrok da se otkriju veličine mnogih neprimjetnih ljudi, pa zar je to malo razloga za sreću onima koji žude za lijepim primjerima i uzorima među suvremenicima? I da, možda ta tuga koju osjećamo zbog zatvorenih džamija, zbog plača naših mujezina dok uče ezan, bude teža od nekih djela koja smatramo velikim a u kojima smo promašili nijet.
Mi imamo obećanje da nismo opterećeni preko svojih mogućnosti, ali nemamo obećanje da ćemo izdržati ono što sami sebi nametnemo.
Želim nam smirenost!