Islamski hilafetu u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća (9)

Priredio: Ersan Grahovac

Hadiske znanosti u ovom periodu: Četvrto stoljeće po Hidrži je doba procvata hadiske nauke, kada se uglavnom bilježi ono što je bilo sakupljeno u prethodnim stoljećima, i kada se javljaju neki od najistaknutijih pregalaca na polju hadiske nauke. Medju njima su i slijedeći:

Ibn Ebī Dāwūd[1] (umro 316. h.g.), ’Abdullāh ibn Sulejmān ibnu-l-Eš’as El-Ezdī Es-Sidžistānī – veliki hafiz hadisa. Sin je hafiza Ebū Dāwūda, autora poznate hadiske zbirke Es-Sunena. S ocem je dugo putovao, a za očeve starosti je s ocem boravio u Egiptu i Siriji. U poznatija djela mu spadaju: El-Mesāhif, Et-Tefsīr i El-Musned.

Ibn ’Uqda[2] (umro 332. h.g.), Ahmed ibn Muhammed ibn Sa’id ibn ’Uqda El-Kūfī. Tvrdio je da napamet zna 100 000 hadisa, s lancem prenosilaca, a sjećao ih se čak 300 000.

Ibn Hibbān[3] (umro 354. h.g.), Muhammed ibn Ahmed ibn Mu’āz Et-Temīmī Ebū Hātim El-Bustī, zvani Ibn Hibbān, hafiz hadisa i hroničar. Proputovao je mnogimkrajevima. Jedno je vrijeme bio kadija u Semerkandu. Nakon toga se vratio u zavičaj i posvetio pisanju. Zaqut El-hamewi je za njega rekao: „Iz hadiske nauke je iscrpio sve što drugi nisu uspijevali“. Medju poznata djela mu spadaju: El-Musnedu-s-Sahīh, Es-Siqāt, Ma’rifetu-l-medžrūhīn we-l-muhaddisīn i dr.

Ebu-l-Qāsim Et-Taberānī[4] (umro 360. h.g.), Sulejmān ibn Ahmed ibn Ejjūb ibn Mutir El-Lahmī Eš-Šāmī, Ebu-l-Qāsim, od velikih muhadisa. Potiče iz Taberije u Šamu, rodjen u Akki, a putovao je u Hidžaz, Jemen, Misr, Irak, Perziju, arapski poluotok, a umro je u Asbehanu. Najvažnija tri djela iz hadisa su mu: El-Mu’džemu-l-Kebīr, El-Mu’džemu-l-Ewsat, El-Mu’džemu-s-sagīr. Takodjer ima djela iz tefsira i drugih nauka.

Ibn ’Adī[5] (umro 365. h.g.), ’Abdullāh ibn ’Adī ibn ’Abdullāh El-Qattān El-Džurdžāni – znalac hadisa i hadise nauke. Obrazovanje je sticao pred više od 1000 učitelja. Poznata djela su mu: El-Kāmil fi ma’rifeti-d-du’afā’ we-l-metraukīn mine-r-ruwāt, ’Ilelu-l-hadīs, El-Mu’džem, i mnogobrojna druga djela.

Ebu-l-Hasen Ed-Dārequtnī[6] (umro 385. h.g.), ’Alī ibn ’Umer ibn Ahmed Ed-Dārequtnī Eš-Šafi’ī, prvak svog vremena u hadiskoj nauci. Prvi je napisao djelo o kiraetima i razvrstao ih. Poznata djela su mu: Es-Sunen, El-Mu’telif we-l-muhtelif, Ed-Du’afā’ i dr.

El-Hattābī[7] (umro 388. h.g.), Hamd ibn Muhammed ibn Ibrahim ibnu-l-Hattāb Ebū Sulejmān, feqīh, muhaddis, potomak Zejda ibnu-l-Hattāba, brata Omera Ibnu-l-Hattāba. Djela su mu: Me’ālimu-s-sunen (komentar Ebu Dawudovog sunena), Islāhu hatā’i-l-muhaddisīn, Garību-l-hadīs, Šerhu-l-Buhārī i dr.

Ibn Ebī Hātim[8] (umro 327. h.g.), ’Abdurrahmān ibn Muhammed Ebū Hātim ibn Idrīs Er-Rāzī, hafiz hadisa. Prvi je postavio pravila o izvodjenju hadiskoga stručnog nazivlja, a drugi je napisao djelo koje se bavi kritikom prenosilaca hadisa (el-džerhu we-t-ta’dīlu), jedno od najstarijih izvora vezanih za ovu problematiku. Poznata djela su mu: El-Džerhu we-t-ta’dīlu, ’Ilelu-l-hadis, El-Musned, El-Merāsīl i dr.

El-Hākim En-Nejsābūrī[9] (umro 405. h.g.), Muhammed ibn ’Abdullāh ibn Hamdewejh ibn Nu’ajm Ed-Dabbī, En-Nejsāburī, znameniti hafiz hadisa i spisatelj u hadiskoj nauci. Autor je djela El-Mustedrek. Rodjen je i umro u Nejsaburu. U potrazi za hadisima putovao je po Iraku, Hidžazu, Horasanu i Transoksaniji. Nauku je sticao pred oko hiljadu učitelja. Bio je dobar poznavalac kiraeta. Godine 359. postao je kadija u Nejsaburu. Nakon toga je bio kadija u Džurdžanu. Po tome što je vršio navedene dužnosti, dobio je nadimak El-Hakim (Sudac). U raspravama je imao uticaja na Buvejhije. Imao je diplomatskog uspjeha u posredovanju izmedju njih i Samanija. Bio je ekspert u utvrdjivanju vjerodostojnih predaja i raspoznavanju slabih hadisa. Ibn Kesīr kaže: „Bio je veoma privržen vjeri, povjerljiv i bogobojazan. Bio je neporočan. Mnogo je vremena provodio u osami.“ Kaže Ibn Asākir: „Ljudi su po enciklopedijskim priručnicima naišli na približno 1500 njegovih radova.“ Najpoznatija su mu djela: El-Mustedrek, Tārīhu-n-Nejsābūr, El-Iklīl, Ma’rifetu ’ulūmi-l-hadis i druga.

 

Jezikoslovne i historijske znanosti

Takodjer su bili istaknuti mnogi učenjaci arapskog jezika, poput

Ebu ’Alija El-Fārisija[10] (umro 377. h.g.),

Ibn Džinnija[11] (umro 392. h.g.), Ebu-l-Feth Usman ibn Džinni El-Mewsili, veliki filolog i gramatičar, grčkog porijekla. Poznata djela su mu: Šerhu diwāni-l-Mutenebbī, El-Muhtesib, El-Hāsa’is, El-Muzekker we-l-mu’ennes, i mnogobrojna druga djela.

El-Džewherī[12] (umro 393. h.g.), Ebu Nasr Ismail ibn Hammad El-Džewheri, istaknuti jezikoslovac. Poznata djela su mu: Es-Sihāh, El-’Arūd, Muqaddima fi-n-nahwi i druga.

Ibn Fāris[13] (umro 395. h.g.), Ahmed ibn Faris ibn Zekerija El-Qazwini Er-Rāzi, istaknuti filolog. Pred njim su učili Bediuzzeman El-Hemedani, Es-Sahib ibn ’Imad i drugi arapski poete. Poznata djela su mu: Meqajīsu-l-luga, El-Fesīh, Mutehajjiru-l-elfāz, Es-Sāhibī i dr.

Zatim učenjaci koji su se istakli u književnosti, historiji, rodoslovlju i drugim srodnim naukama, medju kojima su

Ebu-l-Feredž El-Isfahānī[14] (umro 356. h.g.), ’Ali ibnu-l-Husejn ibn Muhammed El-Umewi El-Qureši, veliki spisatelj sa zaslugama u književnosti, historiji, rodoslovlju, životopisima, jeziku, enigmatici. Djelo El-Egani se sastoji iz 21. toma. Pisao ga je pedeset godina. Zato se kaže da u ovoj vrsti posla niko nije uradio nešto slično. Autor je je i brojnih drugih spisa, kao što su Ejjāmu-l-’areb, Džemheretu-n-neseb, Meqātilu-t-tālibīn i druga.

El-Qādi Et-Tenūhī[15] (umro 384. h.g.), El-Muhassin ibn ’Ali ibn Muhammed Et-Tenuhi El-Basri, po zanimanju kadija, a po sklonostima filolog i pjesnik. Poznata djela su mu: El-Feredž bažde-š-šidde, Džāmi’u-t-tewārih, El-Mustedžad min fi’lati-l-edžwād.

El-Mes’ūdī[16] (346. h.g.) ’Ali ibn El-Husejn ibn ’Ali El-Mes’udi, potomak Abdullāha ibn Mes’uda, historičar, putopisac i istraživač. Rodom je iz Bagdada, živio je u Egiptu. Poznata su mu djela: Ahbaru-z-zeman (historijsko djelo od 30 tomova), Ahbaru-l-umem i mnogobrojna druga djela.

Ibn En-Nedīm[17] (umro 438. h.g.), Muhammed ibn Ishaq ibn Muhammed El-Bagdādi, poznat kao Ibnu-n-Nedim. Autor je djela El-Fihrist, jednog od najstarijih i navrednijih biografijskih djela. U Uvodu ističe da ga je napisao 377. godine, a na drugom mjestu je zabilježeno da ga je završio 412. godine. Po svemu bi se reklo da ga je napisao za vrijeme mladosti, a da ga je doradjivao u zrelijim godinama. Autor je djela Et-Tešbihat.

 

Ovdje navedena literatura, čiji su autori živjeli u četvrtom stoljeću po Hidžri, je od tada postala nezaobilazna literatura za svakog istraživača na tom polju, i tako je ovo doba, pored teških ekonomskih prilika, iznjedrilo blistave svjetiljke koje nastavljaju svijetliti i danas, hiljadu godina kasnije, ni malo slabijim sjajem nego tad.

Zaljučak

Uporedjujući stanje iz perioda o kojem ovaj rad govori, sa stanjem iz perioda Omera ibn Abdulazīza i drugih pravednih halifa, poput El-Qādira Billāh, možemo vidjeti da poštivanje i praktikovanje uzvišenih principa, kojima je Stvoritelj protkao ovaj svemir, ljudi postižu blagostanje, red i mir, ali i obratno. Na pitanje jednog Semerkandjanina iz doba Omera Ibn Abdulazīza da li stvarno ona kuća od obične pečene gline i drveta može biti kuća vladara pravovjernih, vladara polovine tada poznatog svijeta, jedan čovjek koji je poznavao halifu mu odgovori:

„Da, tako mi Allaha, ovo je njegov dom… ovo je dom čovjeka kojeg je kur’anski šerijat učinio nasljednikom kruna četvorice kraljeva: Kisre[18], Qajsara[19], Faraona i Kana[20], pa je njegova glava bila iznad toga da je dostigne njihova kruna, i nije ka njegovoj glavi težilo išta osim turbana, krune Arapa… Ovo je kuća čovjeka za koga se skupljaju plodovi Zemlje, meri se zlato, koje on oberučke daje onome ko ga zaslužuje, i sirotinji daje dragulje, potrebnima dijeli bisere, a njemu i njegovoj porodici ne ostaje ništa… Jer, njegova je duša veća od toga da je ispuni sve što je na dunjaluku od zlata i dragulja, ona je veća od dunjaluka! Zato je njegova duša prezrela dunjaluk i teži ka nečemu što je veće od njega: ka Džennetu! Nije napustio život i njegove blagodati da bi otišao u pećinu na nekom brdu i odvojio se od ljudi, ili u džamiju gdje bi dozivao Allaha, to bi tada bio samo jedan pobožnjak više, o čemu ima i hadis koji se prenosi, niti na njega utiče oholost, već se on suzdržao od dunjaluka, a sam je svjetski čovjek[21] i jedinstven na svijetu, i njemu pripada komanda ovog svijeta, i u njegovoj ruci je moć da red uspostavi ili da nered posije. Nalazi se u centru mora a da se nije okvasio, i u plamenu a da nije izgorio, asketa je, ali u njegovoj glavi se nalazi mudar razum, u prsima junačko srce, a u ustima rječit jezik, pa razumom upravlja ovim velikim carstvom, njegovim sudstvom, i bogatstvom, i spoljašnjim i unutrašnjim poslovima, mirom i ratom, kao što je i vojskovodja, i muftija, i učitelj… Uredio je carstvo na najljepši i najpotpuniji način, pa se ustabili sigurnost, utihnuše revolti, sjedoše demostranti koji protiv vlasti ustaju, umiriše se pakosnici protiv Emevija, pomiri se Egipćanin sa Jemencem, crni sa crvenim, udružiše se vuk i jagnje…“[22]

Na nama je da radimo na sebi i da počnemo od svojih porodica graditi stubove budućeg pravednog i zdravog društva, izgradjujući svoje porodice osnovama znanja i pravde, a ne na osnovu neznanja i nepravde, nadajući se i težeći ka tome da zdrave ćelije našeg društva, uz Božiju pomoć, nadvladaju viruse i parazite, i izgrade društvo po ugledu na ono iz doba pravednih halifa.

 

Kraj

 

Bibliografija

1. Abdu-l-Qādir Bedrān, Tehzibu tārihi ibni Asākir, Damask, 1329-1351. h.g.;
2. Abdu-l-Qāhir El-Qureši, El-Džewāhiru-l-madijje, valorizator: Dr. Abdu-l-Fettāh Muhammed El-Halewi, izdavač Isa El-Babi El-Halebi, Misr, 1398. h.g.;
3. Ahmed ibn ’Alī Er-Rāzī El-Džessās El-Hanefi, Ahkāmu-l-Qur’ān, prvo izdanje, Dāru-l-kutubi-l-’ilmijje, Bejrut, 1994.;
4. Ahmed ibn Miskawejh, Tedžārubu-l-umem, Matbe’atu Feredžullāh El-Kurdi, Misr, 1915.;
5. Alī Et-Tantāvī, El-Qasas mine-t-tārīh, Dāru-l-mināre, Džidda, 1996. g.
6. Ebu-l-Fidā’, Ismā’īl, Tārīhu-l-melik El-Mu’ejjid Ismā’il, 1873.;
7. El-Hatīb El-Bagdādi, Tārīhu Bagdād, Mektebetu-s-selefijja, El-Medina El-Munewwera;
8. El-Hatīb El-Bagdādī, Tārīhu Bagdād, Dāru-l-kitābi-l-arebijji;
9. Es-Subkī, Tabeqātu-š-šāfi’īje el-kubrā, Misr, 1906.
10. En-Newewī, Tehzību-l-esmā’i we-l-lugāt, Dāru-l-kutubi-l-’ilmijjeh, Bejrut;
11. Ebū Hāmid El-Gazāli, El-Munqiz mine-d-dalāl, Dāru-l-kutubi-l-’ilmijje, Bejrut, Libān, 1988.;
12. El-Qādī Et-Tenūhī, El-Feredž ba’de šiddeti, priredio: Muhammed Hasen Abdullāh;
13. Es-Sujūtī, Tabeqātu-l-mufessirīn, Mektebetu-l-wehbeh, prvo izdanje, Kairo, 1396. h.g.;
14. Fejsal El-Džāsim, El-Ešā’ire fi mizāni ehli-s-sunneh, El-Meberatu-l-hajrijje li u’lumi-l-qur’ani we-s-sunneh, Kuvajt, 2007.g.;
15. Hajruddin Ez-Ziriklī, El-E’l ām., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājin, Bejrut, 1997.
16. Hajruddin Ez-Ziriklī, El-E’lām., petnaesto izdanje, Bejrut, 2002.;
17. Hādžī Halīfa, Kešfu-z-zunūn, Mektebetu-l-Musenna, Bagdad.
18. Hāwī ibn Ahmed Alī Kālibī, Ebu-l-Hasen El-Eš’ari bejne-l-mu’tezile we-s-selef, magistarski rad na Univerzitetu Abdulazīz, 1979.
19. Ibn Ebi-l-’Izz El-Hanefī, Šerhu-l-’aqīdeti-t-Tahāwijje: muqaddimetu-t-tahqīq, valorizacija: Šu’ajb Arnaut i Abdullāh ibn Abdulmuhsin Et-Turkī, Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1990.
20. Ibnu-l-Džewzī, El-Muntezam fī tārīhi-l-mulūki we-l-umem, valorizacija: Muhammed AbdulQādir ’Atā’, Mustafa AbdulQādir ’Atā’, Dāru-l-kutubi-l-’ilmijje, Bejrut, 1996.g.
21. Ibnu-l-Džewzī, Menāqibu-l-Imām Ahmed ibn Hanbel, Egipat, 1349. h.g.
22. Ibnu-l-Esīr, El-Kāmil fi-t-tārih, Misr, 1885., i izdanje kuće Dāru-l-kutubi-l-’ilmijje, Bejrut, 1987.
23. Ibn Kesīr, El-Bidāje we-n-nihāje, Dāru-l-kutubi-l-’ilmijje, Bejrut, 1988.;
24. Ibn Kesīr, El-Bidāje we-n-nihāje, valorizator: Abdullāh ibn Abdurrahman Et-Turki, izdavač Merkezu-l-buhūsi we-d-dirāsati-l-islāmijjeh we-l-arebijjeh, Dāru Hedžr, prvo izdanje, 1998.
25. Ibn Tejmijje, Medžmu’u-l-Fetāwā, treće izdanje, Dāru-l-wefa’, El-Mensura, 2005.;
26. Ibnu-s-Salāh, Fetāwā ibni Salāh, Dāru-l-Ma’rife, Bejrut.
27. Ibn Tagri Berdi, En-Nudžumu-z-zāhire fi muluki misre we-l-qāhire, Dāru-l-kutubi-l-misrije, 1348-1375. h.g.;
28. Ibn Hallikān, Wefejātu-l-e’jān., Egipat, 1310. h.g.;
29. Ibn Hallikān, Wefejātu-l-e’jān, valorizarija: Dr. Ihsān Abbās, Dāru Sādir;
30. Ibn Hadžer, Lisānu-l-mīzān, Bejrut.
31. Ibnu-l-Džezerī, Tabeqātu-l-qurrā’, El-Estāna, 1935.g.;
32. ’Isāmuddīn Abdu-r-Re’ūf  El-Feqqī, Ed-Duwelu-l-islāmijje-l-musteqille we  ’alāqatuha bi-l-hilāfeti-l-abbāsijjje, Dāru-l-fikri-l-’arebijji, Kairo, 1999.
33. Muhammed ibn Ali Ed-Dāwūdi, Tabeqātu-l-mufessirīn, Mektebetu-l-wehbeh, prvo izdanje, Kairo, 1396. h.g.;
34. Muhammed ibn Ebi Ja’lā Muhammed ibn El-Husejn Er-Ferrā’, Tabeqātu-l-hanābile, Dāru-l-ma’rife;
35. Muhammed ibn Muhammed El-Džezerī, Gājetu-n-nihāje, Dāru-l-kutubi-l-’ilmijjeh;
36. Omer Ferrūh, Tārīhu-l-edebi-l-’arebijji, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrūt, 1981.
37. Qāsim ibn Qatlebūga, Tādžu-t-terādžum, izdavač Seid Kembeni Karači, Pakistan;
38. Sa’īd Muhammed Bekdāš, Kritička redakcija drugog dijela El-Džessāsovog Komentara na Et-Tahāvijevo djelo El-Muhtesar, doktorska disertacija iz fiqha koju je odbranio 1991. g. na Univerzitetu Ummu-l-Qura, u Mekki, Centralna biblioteka univerziteta, br. 1924.
39. Safwet Halilović, El-Imām Ebu Bekr El-Džessās we menhedžuhu fi-t-tefsīr, doktorska disertacija iz tefsira, Univerzitet El-Ezher, prevod: Doc. Dr. Mehmed Kico, izdavač: Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, El-Kalem, izdavački centar Rijaseta IZ-e BiH.
40. Sa’d ibn Abdullāh El-Mādžid, Menhedžu Ibni Mendeh fī usūli-l-īmān we mesā’ilihi, 13-29. str., Džami’atu-l-imam.
41. Šemsuddīn ibn Muhammed El-Beštūni El-Afgāni, El-Māturidijje we mewqifuhum min tewhīdi-l-esmā’i we-s-sifāt, magistarski rad na Islamskom Univerzitetu u Medini, Mektebetu-s-Siddīq, drugo izdanje, Taif, 1998.;
42. Šewqī Dajf, Silsiletu tārīhi-l-edebi-l-’arebijji, ’asru-d-duwel we-l-imārāt, Dāru-l-me’ārif, Kairo, drugo izdanje, bez godine izdanja.
43. Yāqūt El-Hamewī, Iršādu-l-erīb, Margolius, Misr, 1907-1925.
44. Ez-Zehebī, Tezkiretu-l-huffāz, Dāru-l-kutubi-l-ilmijje, Bejrut;
45. Ez-Zehebī, Tezkiretu-l-huffāz, Dāru ’ihjā’i-t-turāsi-l-’arebijj, Bejrut;
46. Ez-Zehebī, Tārīhu-l-islām, Dāru-l-kitābi-l-’arebijji, Bejrut, 1999.;
47. Ez-Zehebī, Sijeru E’lāmi-n-nubelā’, Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983.;
48. Ez-Zehebī, Ma’rifetu-l-Qurrā’i-l-kibār, Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983., prvo izdanje, 1404. h.g.;
49. Ez-Zehebī, Mīzānu-l-i’tidāl fī naqdi-r-ridžāl, Dāru-l-Ma’rifa, Bejrut, 1983. g.;
50. Zuhejr El-Bekī, Mewsū’atu hulefā’i-l-muslimīn, Dāru-l-fikri-l-’arebijji, Bejrut, 1994.

 

---

[1] Vidjeti: Haitb El-Bagdādi, Tārīhu-l-Bagdad, 9/464., El-Mektebetu-s-selefijje, El-Medinetu-l-munewwera; El-E’lām, 4/91., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

[2] Vidjeti: Ez-Zehebī, Tezkiretu-l-huffāz, 3/839-842., Dāru ’ihjā’i-t-turāsi-l-’arebijj, Bejrut; Tārīhu Bagdād, 7/14., El-Mektebetu-s-selefijje, El-Medinetu-l-munewwera;

[3] Vidjeti: Ez-Zehebī, Tezkiretu-l-huffāz, 3/920-924., Dāru ’ihjā’i-t-turāsi-l-’arebijj, Bejrut; El-E’lām, 6/78., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

[4] Vidi: Hajruddin Ez-Ziriklī, El-E’lām, 3/121., Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, petnaesto izdanje, Bejrut, 2002.; Ibn Hallikān, Wefejātu-l-e’jān, 1/215., Egipat, 1310. h.g.; Ibn Tagri Berdi, En-Nudžumu-z-zāhire fi muluki misre we-l-qāhire, 4/59., Dāru-l-kutubi-l-misrije, 1348-1375. h.g.; Abdulqādir Bedrān, Tehzību tārīhi ibni Asākir, 6/240., Damask, 1329-1351. h.g.; Ibnu-l-Džewzi, Menāqibu-l-Imām Ahmed ibn Hanbel, 513., Egipat, 1349. h.g.

[5] Vidjeti: El-E’lām, 4/103., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

[6] Vidjeti: El-Hatīb El-Bagdādi, Tārīhu Bagdād, 12/34-40., El-Mektebetu-s-selefijje, El-Medinetu-l-Munewwera; Ez-Ziriklī, El-E’lām, 4/314., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

[7] Vidjeti: Ez-Ziriklī, El-E’lām, 2/273., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

[8] Vidjeti: Imām Ez-Zehebī, Tezkiretu-l-huffāz, 3/829., Dāru-l-kutubi-l-ilmijje, Bejrut; Ez-Ziriklī; El-E’lām, 3/324., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

[9] Vidjeti: Ibn Kesīr, El-Bidāje we-n-nihāje, 11/355., Bejrut, 1988.; Ez-Ziriklī, El-E’lām, 6/227., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.; Es-Subkī, Tabeqātu-š-šāfi’ije el-kubrā, 3/64., Misr, 1906.

[10] Već je spomenuta njegova biografija.

[11] Vidjeti: Yāqūt El-Hamewī, Iršādu-l-erīb, 5/15-32., Margolius, Misr, 1907-1925.; Ez-Ziriklī, El-E’lām, 4/204., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

[12] Vidjeti: Ez-Ziriklī, El-E’lām, 1/313., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.; Yāqūt El-Hamewī, Iršādu-l-erīb, 5/15-32., Margolius, Misr, 1907-1925.

[13] Vidjeti: Ez-Ziriklī, El-E’lām, 1/313., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

[14] Vidjeti: El-Hatīb El-Bagdādi, Tārīhu Bagdād 11/398-400., Mektebetu-s-selefijja, El-Medina El-Munewwera; Ez-Ziriklī, El-E’lām, 4/278., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

[15] Vidjeti: El-Hatīb El-Bagdādi, Tārīhu Bagdād 13/155., Mektebetu-s-selefijja, El-Medina El-Munewwera; Ez-Ziriklī, El-E’lām, 5/288., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

Vidjeti: Ez-Ziriklī, El-E’lām, 5/288., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

[17] Vidjeti: Ez-Ziriklī, El-E’lām, 6/29., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.

[18] Kserksa, perzijskog kralja.

[19] Cezara, vizantijskog cara.

[20] Vladara istočnih zemalja.

[21] Tj. dunjaluk mu je u ruci, ali ne i u srcu.

[22] Vidi: Ali Et-Tantāvī, El-Qasas mine-t-tārīh, str. 79. Dāru-l-mināre, 1996. g., Džidda.