Priredio: mr. Emir Demir
Poznati muslimanski historičar Jakut el-Hamevi u svojoj knjizi Mudžemul-buldan, 1/323, navodi sljedeće:
“Baškort ili Bašgort (danas autonomna, većinski muslimanska sunnitska, Republika Baškortostan ili Baškirija u Ruskoj Federaciji, ali je ovaj (ugarski) narod u prošlosti vjerovatno imao više ogranaka koji su se asimilirali, najčešće turcizirali, sa lokalnim stanovništvom, pa, stoga, neki porijeklo Mađara vežu za njih, čemu danas ide u prilog i evropski genotip ovog naroda, iako živi u Srednjoj Aziji, nap. a.) područje je između Konstantinopola i zemlje Bugara (Volška Bugarska od 7. do 13. stoljeća, a ne današnja, nap. a.).
Halifa Muktedirbillahi, rhm., poslao je Ahmeda b. Fadlana, slugu emirul-mu’minina, do jednog slavenskoga (ruskog) kralja, koji je zajedno sa stanovnicima svoje zemlje prešao na islam, da im dadne podršku i poduči ih propisima islama. On je ispričao sve što je vidio od polaska iz Bagdada do konačnog povratka, a na put je krenuo u mjesecu saferu 309. h. g. / 921. godine.
Prilikom spomena Baškorta (iz paganskog predislamskog vremena), rekao je: “Našli smo se na području jednog turkijskog naroda koji se naziva Baškortima (Baškiri). Jako smo ih se čuvali, a sve iz razloga što su bili najopasniji i najpoganiji turkijski narod, te su najlakše posezali za ubistvom. Kod njih čovjek sretne drugog čovjeka, odsiječe mu glavu, uzme je, a tijelo mu ostavi. Oni briju svoje brade i jedu buhe. Svaki od njih gleda u šavove svoje odjeće tražeći buhe, a onda ih svojim zubima zgnječi. Sa nama je bio jedan njihov pripadnik koji je prešao na islam, a bio nam je u službi. Jedan dan vidjeh ga kako uze buhu sa haljinke i zatim je noktom zgnječi, a potom je poliza. Kada me ugleda, reče mi: ‘Dobro!’
Svaki od njih izrezbario je drvo u vidu vijenca koji stavi na sebe, pa kada želi krenuti na put ili u rat protiv neprijatelja, poljubi ga i pokloni mu se govoreći: ‘Gospode moj, daj mi to i to…’ Rekoh prevodiocu: ‘Pitaj nekog od njih šta im je dokaz za ovo i zašto su to uzeli kao božanstvo?’ Odgovorio je: ‘Ja sam nastao iz toga, pa ne poznajem drugog tvorca osim njega.’ Neki od njih vjeruju da imaju trinaest bogova: boga zime, boga ljeta, boga kiše, boga vjetra, boga drveća, boga ljudi, boga životinja, boga vode, boga noći, boga dana, boga smrti, boga života, boga zemlje, a Bog koji je na nebu veći je od svih i slaže se sa ostalima, svi su zadovoljni sa postupcima drugih. Neka je visoko uzvišen Allah u odnosu na ono što govore nepravednici i poricatelji!
Vidjeli smo neke od njih da obožavaju zmije, neke da obožavaju ribe, a neki ždralove. Obavijestili su me da su se nekada borili sa nekim neprijateljskim narodom koji ih je umalo porazio, pa su tada ždralovi počeli vikati iza njih i tako su se neprijatelji povukli, a oni odnijeli pobjedu. Od tada obožavaju ždralove, govoreći: ‘Ovo su naši gospodari koji su porazili našeg neprijatelja.’
Ovo je Ibn Fadlan o njima ispričao, a ja sam u gradu Halepu (nakon obimnijeg prihvatanja islama) zatekao veću skupinu Baškorta, koji su bili izrazito svijetle kose i lica. Učili su fikh prema pravnoj školi Ebu Hanife, r.a. Jednog, kojeg sam smatrao razboritijim, upitao sam o njihovoj zemlji i situaciji, pa mi je rekao: ‘Naša se zemlja nalazi iza Konstantinopola u kraljevini jednog frankijskog naroda po imenu Hungri. Mi smo muslimani, podanici njihovog kralja u rubnom dijelu njegove zemlje. Ima nas oko trideset naselja (u drugim izvorima oko 100.000 duša, nap. a.), a svako od njih gotovo bi moglo biti manji utvrđeni gradić, ali ugarski kralj ne dopušta nam da izgrađujemo ikakve zidine bojeći se da ćemo mu postati nepokorni. Mi živimo u središtu kršćanstva, sjeverno od nas su Slaveni, ispred nas su papinske zemlje, tj. Rim.’ Papa je predvodnik Franaka koji kod njih ima status zamjenika Mesiha, kao što je emirul-mu’minin kod muslimana. Njegove se naredbe sprovode u svim pitanjima vezanim za vjeru i to kod svih njih. Rekao je: ‘Zapadno od nas je Andaluzija (Španija), a istočno Bizantija, Konstantinopol i njegove oblasti. Naš jezik je isti kao jezik Franaka, kao i naša odjeća. Zajedno sa njima služimo vojsku i idemo u boj protiv ostalih skupina, jer se isključivo bore protiv protivnika islama.”
Upitao sam ga šta je razlog njihovog prelaska na islam iako žive usred nevjerničkih zemalja, a on je odgovorio: ‘Čuo sam nekoliko naših prethodnika kako govore da su u naše zemlje davno nekada došla sedmerica muslimana iz zemlje Bugara. Nastanili su se kod nas i na lijep način nas upoznali sa našom zabludom i ukazali nam na ispravnu vjeru islam. Allah nas je uputio i Njemu zahvaljujemo. Svi smo prešli na islam, a Allah je naša prsa učinio širokim za iman. Mi dolazimo u ova područja kako bismo se podučili vjeri, a kada se vratimo u svoju zemlju, naše će nam familije ukazati počast i povjeriti nam pitanja vezana za vjeru islam.’ Upitao sam ga: ‘Zašto brijete brade kao Franci?’, a on odgovori: ‘Briju ih oni koji idu u vojsku i koji oblače vojne uniforme poput Franaka, ali ostali to ne čine.’
Upitah: ‘Kolika je razdaljina između nas i vaše zemlje?’ On reče: ‘Odavde do Konstantinoopola dva i po mjeseca, a od Konstantinopola do naše zemlje još otprilike toliko.’ El-Istahri je u svojoj knjizi spomenuo: ‘Od Baškorta da Bugara razdaljina je dvadeset i pet merhala (oko 1.000 km, nap. a.), a od Baškorta do Pečeneza, koji su također turkijskog porijekla, razdaljina je deset dana.’
Početkom 14. stoljeća ova skupina mađarskih muslimana u cijelosti je asimilirana, pokrštena, prognana ili ubijena. Između 10. i 14. stoljeća mađarski su vladari izdali više desetina dokumenata kojima zabranjuju prakticiranje islama u zemlji.
Druga skupina muslimana formirana je između 1526. i 1684. kao rezultat osmanskog osvajanja i njihove vladavine velikim dijelom mađarskih teritorija. U periodu osmanske vladavine u stotinjak gradova sagrađeno je oko sto pedeset džamija. Danas o ovom muslimanskom prisustvu na mađarskom tlu svjedoči nekoliko turskih kupatila i turbeta, kao što je Gul-babino turbe u Budimpešti, i pokoja džamija, kao što je ona u Pečuhu. Ova muslimanska zajednica dezintegrirala se povlačenjem Osmanlija, a islam iščezao iz javnoga života. Muslimani koji nisu sami otišli, doživjeli su sudbinu muslimana s kraja 13. stoljeća: bili su istrijebljeni, prodani u roblje ili pokršteni.