Priredio: Ersan Grahovac
Bijaše to davne 463. godine po Hidžri ili 1071./1072. po gregorijanskom kalendaru, skoro trideset godina prije prvog krstaškog rata kojim je Jerusalem otet iz ruku muslimana. Te godine okupiše se vođe evropskih država, predvođeni papom i 25.000 svećenika i sa vojskom koja je brojala preko 600.000 ljudi, preko 1.000 katapulta i uz ogromne zalihe hrane i oružja, odlučni da unište Kabu i muslimane. Neki od katapulta bili su toliko teški da su ih morale vući desetine bikova. Objaviše sveti rat protiv muslimana i uputiše se ka muslimanskim zemljama kako bi ih istrijebili. Već su među sobom podijelili zamišljeni ratni plijen i odredili ko će uzeti koji dio islamskog hilafeta.
U tom vremenu Abbasijski hilafet bijaše u teškom stanju, podijeljen na mnoštvo državica, a svaka je u suštini bila neovisna od druge, a mnoge su se i zvanično osamostalile. Halifa skoro da nije imao nikakvih stvarnih ovlasti i služio je više kao maskota i ukras, da mu se ime spominje na hutbama radi dove za njega, nego kao stvarni vladar. Šiije su zaposjele mnoge dijelove islamskog hilafeta i širili su nered u zemlji. Hilafet je imao svojih svega dvije-tri hiljade vojnika koji su izlazili u sviti halife i cjelokupno političko-ekonomsko stanje u tadašnjoj islamskoj državi bilo je veoma loše. Međutim, u hilafetu je tada postojala jedna mala, ali rastuća sila – sila Seldžuka, jednog od turskih naroda koji su odavno primili islam i koji su bili veliki ratnici. Stajali su hrabro na određenim granicama islamskog hilafeta, čuvajući ih i odbijajući napade Bizantinaca i boreći se protiv drugih neprijatelja. Nekada bi pobijedili, a nekada izgubili, što je i priroda ratovanja. U to doba vođa Seldžuka bijaše mladić po imenu Alp Arslan, što u prijevodu znači hrabri lav. Ovaj junak tada se vraćao iz bitke koju je vodio u Horosanu sa oko 17.000 vojnika: neki su bili izranjavani, neki ostali bez oružja, izmoreni. Tada je čuo za dolazak krstaša, pa je pohitao da se vrati sa vojskom.
Bizantinski car Romanos Diogen rekao je Alp Arslanu da ništa ne može da ga odvrati od dovođenja ogromne vojske protiv muslimana i da ništa ne može da je zadovolji osim uništenja muslimana i njihovih svetinja. Alp Arslan posla pismo halifi u kojem zatraži pojačanje, ali se halifa izvini opravdavajući se time da je stanje teško i da ima malo vojnika. Alp Arslan je pokušao da probudi entuzijazam muslimana šaljući pisma na sve strane, ali mu se odazvao veoma mali broj. Otišao je kod svog šejha Ebu Nasra Muhammeda b. Abdulmelika el-Hanefija da se posavjetuje, pa ga je on podstakao na džihad za Allahovu vjeru koristeći onoliko snage koliko mu je Allah dao. Posavjetovao ga je da bitku počne u petak, kako bi muslimani širom svijeta na džumi dovili za njih.
Alp Arslan je krenuo sa svojom malom vojskom obavijestivši vojnike prije polaska da imaju izbor: ko želi u džihad – neka ostane, a ko želi da ode – neka spremi opravdanje pred Allahom i neka ode. On se okupa, obuče ćefine, namirisa se i izađe sa svojom vojskom. Tom prilikom obratio se vojnicima i upitao ih da li neko ima neku žalbu ili pritužbu, kako bi izmirili račune prije nego što krenu u bitku. Vojnici gromoglasno zaplakaše, zatim se i oni okupaše i obukoše ćefine, spremajući se za susret sa Allahom. Veliki šejh stade ispred njih i reče im: “Ovo je jedan od Allahovih dana u kojem nema mjesta za hvalisanje i obmanjivanje, i u ovom danu ispred časti i svetinja muslimana stojite vi sa svojim imanom!”, a zatim se obrati Alp Arslanu riječima: “Ti se boriš za Allahovu vjeru, a Allah je obećao Svoju pomoć i da će ovu vjeru uzdići nad ostalim vjerama, pa se nadam da će pobjeda pripasti tebi.”
Bitka se odigrala u mjestu zvanom Mancikert, na jugoistoku Turske. Alp Arslan je imao oko 20.000 izmorenih vojnika, a Romanos deset puta više daleko bolje opremljenih vojnika. Alp Arslan je poslao pismo Romanosu tražeći od njega primirje, što je on odbio. Alp Arslan je sišao sa svog konja, pao Allahu na sedždu, iz poniznosti pred Allahom umazao svoje lice prašinom i uputio Mu dovu, moleći Ga da im pomogne. Nakon što je bitka počela, muslimanski strijelci, koji su bili raspoređeni po brdima, sasuli su kišu strijela na bizantijsku vojsku ubivši ogroman broj njihovih vojnika, dok su ostali muslimanski vojnici ubili veliki dio bizantijske vojske. Allah je podario veliku pobjedu malobrojnoj muslimanskoj izmorenoj vojsci, okićenoj imanom, saburom i tevekkulom, nad mnogostruko superiornijom vojskom nevjernika sastavljenom od Bizantinaca, Rusa, Jermena, Bugara i raznih naroda srednje i zapadne Evrope, vojskom oholničkom i zločinačkom.
U toj bitki zarobljen je vojskovođa Romanos i seldžučki vojnici prepoznali su ga i doveli pred Alp Arslana.
“Šta bi učinio da sam ja zarobljen i doveden pred tebe?”, upitao je Alp Arslan.
“Vjerovatno bih te ubio ili bih te pokazivao u povorci dok bih trijumfalno ulazio u Istanbul”, odgovori Romanos.
Alp Arslan je odlučio ostaviti ga u životu, uzevši za njegov otkup milion i po zlatnika, i uz ugovor da mu pošalje njegove vojnike kad god mu to zatraži i da oslobodi sve zarobljenike u svom carstvu. Romanos upita u kojem je pravcu halifa, pa mu prisutni pokazaše. On se okrenu ka tom pravcu, otkri glavu i išaretom pokaza kako je na usluzi halifi. Alp Arslan mu dade deset hiljada zlatnika da se spremi za povratak, nakon čega je sklopljen mir na duže vrijeme. Ostaci njegove vojske sačekali su ga i pridružili mu se u pokušaju nasilnog ulaska u Istanbul gdje je za vrijeme njegovog odsustva izvršen državni prevrat. Suprotstavila mu se vojska mladog prevratnika Mihajla Duke, potpuno ga porazila i oslijepila usijanim gvožđem. Kratko vrijeme poslije toga, Romanos je umro od posljedica osljepljivanja.
Da li je iko mogao zamisliti da će 20.000 muslimana čvrsto stajati pred 200.000 krvi žednih neprijatelja?
Zapadni historičari tu su bitku nazvali “Katastrofa kod Mancikerta” i smatraju je presudnim događajem koji će direktno utjecati na kasniju propast Bizantije.
Vidjeti: Ibn Kesir, El-Bidajetu ven-nihaja, 12/123; Zehebi, Tarihul-islam, 32/11; Ibn Esir, El-Kamil fit-tarih, 8/110.