Piše: Mithad Ćeman
Od najranijih dana našeg kolektivnog pamćenja, sastavni dio našega identiteta bili su vjera i poštovanje Boga. Još u vremenu “dobrih Bošnjana”, kada smo se smatrali bogumilima, pa u vremenu Osmanlija, kada primamo islam i istinski ispovijedamo monoteizam, pokazali smo da je vjera neizostavna u našem životu. U tom periodu ostali smo zapamćeni kao narod koji je iznjedrio nemali broj vrhunskih vjerskih autoriteta, dobrotvora, intelektualaca, vojskovođa i boraca, a sve radi slave vjere i veličanja Allaha.
Uzvišeni Allah, Stvoritelj i Gospodar, jedini je koji zaslužuje da bude obožavan, da Mu se iskazuje zahvalnost, pokornost, predanost, poslušnost.
“A vaš Bog – jedan je Bog! Nema boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog! Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.” (El-Bekara, 163–164)
“Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?” (Ez-Zarijat, 20–21)
“Pa zašto oni ne pogledaju deve – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto, i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?!” (El-Gašija, 17–20)
Allahu je pokorna sva priroda, ali pokornost Allahu stavljena je u dužnost i čovjeku. Sve navedeno ukazuje na to da je jedna od najvećih obaveza, na koje upućuju i razum i šerijat, spoznaja veličine Stvoritelja, koji nas je sve stvorio i kojem jednoću i jedinstvenost (vahdanijjet) priznaje sve što postoji. U svakom stvorenju nalaze se jasni dokazi koji ukazuju na veličinu njegovog Stvoritelja, i na ljepotu Njegovog stvaranja. Uzvišeni Allah svakog čovjeka poziva da razmisli o sebi i svom stvaranju: “A i u vama samima – zar ne vidite?” (Ez-Zarijat, 21), jer će na taj način čovjek shvatiti veličinu Stvoritelja.
Nuh, alejhis-selam, govorio je svom narodu: “Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite, a On vas postepeno stvara?!” (Nuh, 13–14), i kao da kaže: “Šta vam je, zašto Allaha ne veličate pravim i istinskim veličanjem?”
Nuh, alejhis-selam, podsticao je svoje sunarodnjake da razmišljaju o sebi i stepenima stvaranja, kako bi spoznali da samo njihov istinski Stvoritelj ima pravo da Ga obožavaju. Razmišljanje o duši, razmišljanje o sebi, razmišljanje o stepenima stvaranja vodi čovjeka ka putu veličanja Allaha i spoznaje Njegove veličine i prava. Zamislite tek koliko bi tome doprinijelo razmišljanje o ostalim stvorenjima u Njegovom svemiru, na nebu i na Zemlji! Ljudima nije poznata Allahova uzvišenost i veličina zbog toga što ne posmatraju Allahove znakove (ajete) i ne razmišljaju pronicljivo (besiret), prolaze pored njih u žurbi i posvećeni dunjalučkim nasladama, ne sagledavajući suštinu svijeta koji ih okružuje: “A koliko ima znamenja na nebesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću!” (Jusuf, 105)
Razumu koji ne prihvata činjenice i nemarnom srcu znakovi ne koriste, niti na njih utjecaj ima nadnaravna pojava. Allaha veliča samo onaj koji je vidio Njegove znakove i koji je spoznao Njegova svojstva, i upravo zato nemarna i gruba srca i ne mogu spoznati veličinu Allaha. Zbog takvog stanja srca, ljudi griješe prema Allahu i ne vjeruju u Njega, a to može odvesti i do te mjere da Ga psuju i da se ismijavaju s Njim. Veličina griješenja prema Veličanstvenom srazmjerna je neznanju o Njegovoj veličini i veličanstvenosti. Srca koja nisu spoznala veličinu Allaha i Njegova prava ispunjena su nevjerstvom, i takva srca pokorna su slabašnim stvorenjima jer nisu svjesna slabosti stvorenja i Allahove moći i veličine. Ljudi obožavaju i pokoravaju se onome što zavole njihova srca.
Allaha obožavamo jer je u našu dušu usađena potreba za obožavanjem. Uvijek je čovjek u pokornosti nekome, a ta pokornost može dosegnuti stepen obožavanja. Jedan prijašnji ateista priznao je: “Odbio sam da vjerujem u Boga jer sam vjerovao u samoga sebe.”
Neke vrijednosti vjere u Allaha su:
- Vjera u Jedinoga Allaha predstavlja temelj islama, jer nemoguće je da čovjek postane musliman a da ne prizna Allaha i ne pokori Mu se.
- Vjerovanje u Jedinoga Allaha prva je i najznačajnija obaveza čovjeka.
- Nijedno djelo neće biti primljeno bez vjere u Jednoga Allaha.
- Vjera u Allaha razlog je upute i sigurnog života na ovom i budućem svijetu.
- Vjera u Allaha uzrok je ulaska u Džennet i spasa od Vatre.
- Zbog vjere u Allaha stvoreni su i ljudi i džini.
Kako veličati i obožavati Allaha
Veličati Allaha znači spoznati Ga, duboko razmišljati o Njegovim znakovima i Njegovim blagodatima. Onaj koji spozna Allaha, neminovno će Ga zavoljeti, a onaj ko Ga zavoli, mora Mu se pokoriti. Čovjek spoznaje svoga Gospodara čitajući ajete iz Allahove Knjige i poruke Njegovog Poslanika, alejhis-selam, zatim posmatrajući znakove Njegovog stvaranja, gledajući kompleksnost samih stvorenja. “Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite!?” (Ez-Zarijat, 20– 21)
Veličina djela ukazuje na veličinu onoga stoji iza tog djela, i tako savremena dostignuća i tehnološki napredak ukazuju na veličinu ljudskog razuma i inteligencije, kao što kompleksnost građe i biološki procesi ljudskog tijela ili veličina i uređenost kosmosa ukazuju na veličinu i moć Stvoritelja – Uzvišenog Allaha.
Funkcionalnost našeg tijela i našeg životnog ambijenta velika je blagodat koja nam je podarena. Dar vida i mogućnost da vidimo sve što nas okružuje, raznolikost boja koje raspoznajemo, mnoštvo okusa i mirisa, sve je to ukras i dar u našim životima. Prosječan čovjek danas posjeduje više nego vladar i kralj prije svega nekoliko stotina godina unazad. I sami svjedočimo da naši krajevi postaju svjetska destinacija za turiste koji dolaze da bi nakratko uživali u onome što je naša svakodnevnica, a što mi skoro i ne primjećujemo. Samo Sarajevo ima 1.380 vrela i izvora i oko 20 rijeka i stalnih vodotoka – potoka i to u vremenu kada dvije milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi u svojim domovima i kada polovica škola u svijetu nema pitku vodu. Neka ispitivanja kazuju da 260 miliona ljudi mora pješačiti više od pola sata da bi došli do pitke vode. Sve su to blagodati koje svakodnevno gledamo, a nismo ih ni svjesni. “A ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih mogli pobrojati.” (En-Nehl, 18)
U svim ovim mnogobrojnim blagodatima posebno se ističe blagodat islama. Dok mi često, kao i druge blagodati, ni ovu ne primjećujemo, mnogi oduševljeno hrle u islam: Leopold Weiss (Muhammed Asad); Murad Hofman – njemački diplomata; Malkom X (El-Hadždž Malik eš-Šabazz) – borac za ljudska prava i rasnu jednakost u Americi; Kasijus Klej (Muhammed Ali) – poznati bokser; Majk Tajson (Abdul-Aziz) – današnji bokser; Ket Stivens (Jusuf Islam) – poznati pjevač; Frank Riberi (Bilal Riberi) – poznati sportista; Šekil Onil (Shaquille Rashaun O’Neal) – poznati košarkaš; Lew Alcindor (Kareem Abdul-Jabbar) – poznati košarkaš; Andrej Ban – poznati ruski glumac… I ovo su samo neki za koje smo čuli da su prihvatili blagodat islama.
Veličati Allaha znači spoznati Njegov vjerozakon, Njegove naredbe i zabrane. Upravo ovom spoznajom upoznat ćemo ljepote islama, jer islam je od našega Stvoritelja i islam nas vodi ka postizanju zadovoljstva našega Stvoritelja. Islam je potpun i sveobuhvatan jer zadire i u najsitnije pore i pitanja, ali je i sveobuhvatan jer je namijenjen svim ljudima. Islam ima svoju umjerenost i središnjost – o čemu će više riječi biti u jednom od narednih poglavlja. Islam poziva ostvarenju koristi i uklanjanju štete i to se jasno uočava ako sagledamo sve propise, naredbe i zabrane. Islam poziva olakšavanju i otklanjanju teškoća, a to se vidi kroz mnoga pravila islama: Poteškoća zahtijeva olakšicu; Šteta se otklanja; Šteta se ne otklanja sličnom štetom; Veća šteta se otklanja manjom štetom…
Veličati Allaha znači postupati u skladu sa Njegovim naredbama i kloniti se Njegovih zabrana. Upravo je ovo suština islama, taj praktični dio koji se od nas traži. Poštovanje roditelja podrazumijeva poslušnost i pokornost njima, kao što poštovanje zakona podrazumijeva nekršenje propisa, pa tako i poštovanje i veličanje Allaha podrazumijeva pokornost Njemu, Uzvišenom.
Pokornost Allahu provjeren je modus uspješnog i plodonosnog života. Allah, kao naš Stvoritelj, najbolje zna koja nam djela štete, a koja vode prosperitetu, a to nam je preko Svoga Poslanika, alejhis-selam, i pojasnio. Te naredbe i zabrane najbolje afirmiraju našu prirodu jer sam grijeh je ono što tišti našu dušu i po čemu ne bismo voljeli da nas ljudi spominju i pamte. Poslušan sin ili poslušna kćerka, dobar muž ili dobra supruga, dobar rođak, poželjan komšija, vrijedan radnik, pouzdan drug, darežljiv prolaznik, kulturan sagovornik…, to su univerzalni primjeri vrlina, dok su pijanica, pokvarenjak, ljenjivac, prevarant, vulgarnog i prostog izražavanja…, univerzalni primjeri nepoželjnosti.
U veličanje Allaha ubraja se i zikr – spominjanje Allaha, upućivanje dove Njemu i traženje od Njega. Neki je mudrac lijepo kazao: “Nemoguće je da Ga spoznaš a da Ga ne zavoliš, nemoguće je da Ga zavoliš a da Ga ne spominješ, nemoguće je da Ga spominješ a da ne osjetiš slast zikra i nemoguće je da se, nakon što osjetiš slast spominjanja Njega, ne posvetiš zikru.”
Nikada ne možemo spominjati Allaha onoliko koliko to On zaslužuje niti srazmjerno blagodatima kojima nas je obasuo, a zamislite tek kako je kada zahvalu zamijenimo nevjerstvom, a spominjanje Njega psovkom!?
Uzvišeni Allah kaže: “Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati; a čitava Zemlja će na Sudnjem danu u šaci Njegovoj biti, a nebesa će u desnici Njegovoj smotana ostati. Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!” (Ez-Zumer, 67)
Veličati Allaha znači postupati ispravno i iskreno. Ispravno postupati znači postupati onako kako je On to naredio, a iskreno želeći time Njegovo zadovoljstvo, nadajući se nagradi, a strahujući od Njegove kazne.
Da li postoje pogrešni načini veličanja Allaha
Allaha ne možemo veličati i spominjati onoliko koliko to On zaslužuje, ali svakako da to možemo pogrešno raditi. Svako djelo za koje postoji opasnost da neće biti primljeno ubraja se u pogrešno veličanje Allaha. Jedna od glavnih odlika islama jeste njegova umjerenost i središnjost. Kada god se udaljimo od te umjerenosti i središnjosti, skloniji smo pogrešnom veličanju Allaha. O ovoj središnjosti govori se na početku Kur’ana, u El-Fatihi koju zna skoro svaki Bošnjak, a u kojoj tražimo da ne budemo jedna od dvije skupine koje su otišle u krajnost: da ne budemo od onih koji su srdžbu na sebe izazvali, jer su znali, a nisu htjeli da postupaju u skladu s tim, niti da budemo od onih koji su zalutali jer su postupali u skladu sa neistinom, ne želeći da saznaju istinu.
Muslimani su središnja skupina između drugih vjera. Ova središnjost ogleda se kroz mnoge aspekte: mi prihvatamo sve poslanike, a primjer je Isa, alejhis-selam, za kojeg kršćani smatraju da je Bog, dok ga židovi smatraju plodom nemorala; mi prihvatamo sve objave, i Tevrat (Stari zavjet) i Indžil (Novi zavjet); mi smo posvećeni i tijelu i duši, posvećeni smo i dunjaluku i ahiretu, između neutemeljenog asketizma, koji se može naći kod kršćana, i pretjeranog materijalizma, što je osobina židova.
Istinski muslimani jesu oni koji hode središnjim putem, a ne putevima raznih sekti. Središnji put jeste put između straha i nade, za razliku od islamskih sekti, od kojih je jedna nastala zbog pretjeranog straha od kazne ne uzimajući u obzir Allahovu milost i oprost, dok je druga nastala oslanjajući se samo na milost i nadu zanemarujući da Allah žestoko kažnjava. Istinski muslimani koračaju središnjim putem i kada je riječ o razumijevanju sudbine i određenja, za razliku od islamskih sekti, od kojih jedna smatra da ni Allah ne zna naša djela sve dok ih ne počinimo, dok druga sekta smatra da smo primorani da činimo djela poput otpalog lista kojim se poigrava vjetar…
Izvorni islam jedino predstavlja središnji put: “A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na drugom svijetu biti među gubitnicima” (Alu Imran, 85). Umjerenost i središnji put čuvaju nas i od idolatrije i novotarija.
Pored središnjosti, koja je produkt dosljednog slijeđenja kur’anskih principa i poruka Poslanika, alejhis-selam, neophodna je i iskrenost. Samo iskrena djela su ispravna djela, a sva djela koja su vjerskog karaktera, a nisu učinjena iskreno, predstavljaju pogrešan način veličanja Allaha. Uzvišeni Allah u Kur’anu nam kazuje: “…da bi iskušao koji će od vas bolje postupati” (El-Mulk, 2), tj. ko će u svojim postupcima biti iskren i čiji će postupci biti ispravni. Ako djelo bude iskreno učinjeno, a neispravno, tada neće biti prihvaćeno, kao što neće biti primljeno ni ako bude ispravno, a učinjeno neiskreno. Ranije su se muslimani trudili da bespotrebno ne iznose svoja djela u javnost, trudili su se da ne preuveličavaju svoja djela, trudili su se da ne uljepšavaju djela u prisustvu ljudi. Danas možemo sresti daleko otvorenije simptome neiskrenosti, kao što je insistiranje na veličanju čovjekove ličnosti zbog učinjenog djela, zbog udijeljene milostinje ili slično tome. Ko god želi svojim djelima, koja su vjerskog karaktera, društveno priznanje i ugled, taj je ugrozio ispravnost tih djela. Djela koja su produkt društvenih kriterija i očekivanja te podsticaja javnosti, ne mogu biti isključena iz našega života, ali suština i glavnica naših djela mora biti produkt naše unutrašnje vjere i želje da postignemo nagradu kod Allaha. Svako veličanje koje je suprotno ispravnom ili je suprotno iskrenom veličanju, pogrešno je veličanje Allaha.
Iz knjige “Veličanje Allaha i propis njegova psovača”