Piše: Mithad R. Ćeman
Ono si što jedeš, poput onoga si sa kim se družiš, a promišljaš shodno onome što čitaš, neka su narodna zapažanja kojima želim dodati još jedno, a riječ je o tvrdnji da koračaš putem onoga s kim se identificiraš. Neko je rekao da su ljudi više sinovi svoga vremena nego svojih očeva, i razumijem ga, kao da kaže kako nas više definiraju postupci i naš odgovor na događaje našega vremena nego naše samo porijeklo.
Ova misao nekako mi je posebno izražena danas, kada se u jednom danu, u jednom gradu, veličaju dvije oprečnosti, dva događaja i dva različita završetka iz drevne prošlosti. Danas, dok se jedna populacija i kategorija prisjeća događaja sa Musaom, alejhis-selam, i trijumfalnog spasenja njegovog naroda i njihovog biološkog opstanka, i iz zahvalnosti danas i sutra provode u postu, dok drugi, neki potpuno drugi i drugačiji, veličaju i promoviraju (ne)djelo naroda Luta, alejhis-selam, koje je rezultiralo njihovim nestankom tada, a takva praksa vodi nestanku čovječanstva sada. Potomci onih koji su preživjeli, zahvalnost iskazuju na način da promoviraju djela onih koji su zbog tog djela uništeni. Jedni slave nastavak života, dok drugi slave njegov kraj, jedni slave nastavak čovječanstva, dok drugi vode u njegov nestanak.
Jednostavno, a tako komplicirano, jer neko traži pravo da uživa u životu po cijeni gašenja života. Jednostvano, a tako komplicirano, jer lakše je srušiti nego graditi.
Niti smo mi biološki potomci Musaova naroda niti su oni biološki potomci Lutovog, ali svako je sin onoga čije postupke veliča. Alija, r. a., nekada, u svom vaktu, govorio je da treba biti sin ahireta, a ne sin ovoga svijeta, a mi danas, u svom vaktu možemo vapiti: Budite sinovi života, a ne sinovi uništenja života!
Sarajevo,
9. 1. 1441., dan prije Ašure/ 8. 9. 2019., dan u kojem se otvara Pandorina kutija