Piše: Amela Halilović
Historija
Na nebu islamske povijesti
Čitaš životopise zvijezda
Onih što su bili i prošli
I s kojima se češće razumiješ
Nego sa suvremenim i bližnjim
Pa zagrljaj korica knjige
I prelazak prstima po tim imenima
Veću prisnost svjedoči.
Na nebu islamske povijesti
Ima dovoljno mjesta
Za sve one koji i danas žive
A već sutra prošlost jesu
Samo kad bi zajedno gradili
Sve što zajedno ruše
I kada prođu
Opet će se ista historija čitati
Jer naših suvremenika u njoj nema.
Kako postati svjestan da u svijetu ostvarenih ima dovoljno mjesta za sve, da nema potrebe nekog gurati s tog platna, niti osporavati nečiji rad koji u nekim minijaturnim nijansama odudara od naših vizija poboljšanja stanja i realizacije uspjeha? Kakav je to hrid na koji su se nasukale mnoge lađe, pa čak vješti moreplovci, i pored širine morskog prostranstva, ne uspijevaju da izbjegnu sav taj zbir izlomljenih brodova? Jesmo li izgubili kalem, tintu ili oboje, pa se ne ispisujemo po mapama uzora na koje bi se valjalo pozivati u slijeđenju do najvišeg cilja?
Odgovore bi trebalo potražiti u spoznaji svog trenutnog položaja, preciznom definiranju sopstvenog cilja i pronalasku najbolje metode ostvarenja svojih težnji. Uopćeno, status sviju nas jeste status robova Uzvišenog Allaha koji treba da nauče kako da Mu robuju, a da On bude zadovoljan njima. Da, da naučimo. Dakle, mi smo učenici koji uče od učitelja. Lijep položaj za onoga ko osjeća slast sticanja znanja i koji zna da će poštovanjem i nauke i učitelja istovremeno poštovati sebe i ono što mu je dato da stekne od znanja. No, još koliko dugo će se moći osjetiti ta slast? Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da znanje neće nestati tako što će ga Allah iščupati iz prsa ljudi, već da će znanje nestati smrću učenjaka sve dok na Zemlji ne bude nijednog (Vidjeti: Sahihu-l-Buhari, br. 100). Ne bi smrt učenih bila tolika tragedija po gubitak znanja da su oni koji uče dobro naučili gradivo, ali pošto učenici gube osjećaj za spoznaju svog položaja, kao i vrijednosti znanja i učitelja, te je jasno da se suočavamo s gubitkom znanja, hadis je još jedan dokaz da je izrečen od onoga ko ne govori po hiru svome, sallallahu alejhi ve sellem.
Primijetno je da se učenici često uzdižu iznad onih koji ih podučavaju, pa bi da zamijene uloge, “prenesu svoje znanje” koje je zapravo samo mišljenje koje nema potporu u validnim argumentima nego u nekim sopstvenim porivima. Isti učenici će reći da im je cilj islam, Istina, i onda pokazati da brane svoje mišljenje o islamu, a ne islam jer ga nisu naučili. Ovim se nikako ne želi reći da neko ne treba imati svoje mišljenje, već da se mišljenje vrednuje prema onome na čemu je zasnovano. Sasvim je normalno da se neko gradivo ne shvati najbolje i tu je još jedna mogućnost produbljenije spoznaje kolika je blagodat učenjak kome se možemo uz uvažavanje obratiti da bi nam nešto pojasnio. Svakako da je i za učitelja velika sreća da primeti plodove svog truda u znanju i ponašanju učenika.
Ako u historiji potražimo velika imena među učiteljima i učenicima, naići ćemo na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabe, na ashabe i tabiine, na imame ummeta (među kojima je Imam Šafija koji je govorio: Okretao sam nježno stranicu pred Malikom iz poštovanja prema njemu kako ne bi čuo njeno šuštanje.), na Ibn Tejmijju i Ibn Kesira, Ibn Kajjima el Dževzija… Oni su od učitelja s poštovanjem učili ono što su vrednovali – znanje, pa su i njihova imena i ono što su preneli ostali da svijetle kao nezaobilazni putokazi na mapi Pravog puta. Učitelji su imali dobre učenike, pa se za sve njih našlo mjesta među uglednicima. A sve dok naši učitelji imaju za učenike nas kojima bar pola od ukupnog govora u svakom predavanju treba posvetiti za objašnjenje šta se podrazumijeva pod onim što su kazali u prethodnom dersu, jer naša moć percepcije uvijek pohvata značenja iz najgoreg ugla, sve dok imaju nas čije ih ružno ponašanje uznemirava, nas koji smo spremni da svoj niskoprofilni karakter pokažemo u komentaru na njihovu poruku, govor, status, nas koji ćemo ovako žedni samo u nekoj njihovoj grešci vidjeti izvor kojim se treba okrijepiti, makar to bila fatamorgana, sve dok ne spoznamo koliko smo u nezavidnom položaju učenika koji odbijaju znanje, postoji mogućnost da budemo samo oni koji su spomenuti u hadisu kao oni koji ostaju nakon učenih da svojim neznanjem odvode u zabludu i sebe i druge (Vidjeti: Sahihu-l-Buhari, br. 100).
Lijek je u tome da učimo dok ne steknemo znanje. Ne zaustavljajmo se kod znanja iz prve faze koje će nas učiniti oholim, pa ni kod onog iz druge faze koje će nas učiniti poniznim, već nastojmo da steknemo znanje koje će nas dovesti do spoznaje da ništa ne znamo. Živimo po prvoj naredbi dosljedno, živjet ćemo i po ostalim. Želim nam uspjeh!
(Nastavit će se, inšallah)