Piše: Muhamed Ikanović
Mediji nas zatrpavaju vjestima o činu nasilnog promovisanja homoseksualizma u vidu parade koja treba da se održi u Sarajevu. Svakako da takva vijest nije njimalo za čuđenja jer je to i bilo očekivati nakon dolaska novog američkog ambasadora, za kojeg su mediji na sav glas pisali da je jedna od njegovih „ambasadorskih referenci“ to što je homosekusalac. Odavno već vidimo da se stvari oko nas ne dešavaju slučajno.
Nakon najave ove vijesti zdrav razum je počeo da osuđuje nasilnu promociju homoseksualizma, iako oni ovdje uživaju punu slobodu i ovdje se uopšte ne promoviše bilo kakav vid nasilja nad homoseksualcima, ali to nije dovoljno bolesnim umovima, nego to silom treba prezentovati društvu, koje pokušava da očuva moralne vrijednosti, i silom natjerati društvo da to prihvati ne dajući mu pravo na izbor o održavanju promocije jedne od pošasti savremenog društva.
Razmišljajući već duže vrijeme o tome šta nam je činiti želio sam da podijelim i stavim javnosti na razmatranje nekoliko prijedloga. U mnogim gradovima širom svijeta većina protivnika te ideje i boraca za pravo porodice su ustali i javno izrazili svoje negodovanje u vidu protesta na dan održavanje parade srama i nemorala, a negdje je to čak i završavalo fizičkim obračunima. Naravno, ti pokušaji nisu uspjeli, ili su privremeno dali rezultat, ali na duže staze nisu spriječili javno promovisanje te bolesti. Čak su učesnici predstavljeni javnosti kao mučenici koji su napadnuti na putu borbe za svoja prava.
Mislim da je put borbe protiv homoseksualizma mnogo teži i duži. Koliko god neki ulagali trud u promovisanju te bolesti, oni koji su protivnici toga moraju mnogo više uložiti truda u sputavanju iste. Moja pretpostavka je ta se tom paradom želi publicitet i želi publika, makar i ona negodovala, bitno je da je tu i da posmatra šta rade promotori Iblisovih ideja. Zbog toga možda je i jedna od stvari koje bi se mogle uraditi na taj dan je skloniti se sa rute kojom prolazi parada, zatvoriti prozore, navući zavjese, skloniti djecu i ne naći se u to vrijeme u tom dijelu grada. Ostaviti ih da samo skandiraju sebi i završe tako. Pored toga doviti Allahu da ih On omete u toj namjeri onako kako to On najbolje zna, a da šeteti ne osjete oni koji nisu dio te povorke.
Ono što nam predstoji na duže staze je organizovanje javnih šetnji u cilju promociju porodičnih vrijednosti gdje bi se akcenat stavljao na to da je brak zajednica muškarca i žene, a da je sve ostalo neprirodna stvar koja nema veze sa zdravim razumom. Organizovati radionice u školama i vrtićima gdje bi se djeci usadilo u njihove glave da je prirodna veza veza muškarca i žene a sve ostalo je neprirodno stanje. Mi nemamo problem s ubjeđivanjem starijih i odraslih osoba da je homoseksualizama neprirodno stanje, jer su oni odgojeni u učeni tome dok su bili mali. Tako i mi radom sa djecom rješavamo ovaj problem homoseksualizma dolazećih generacija.
Kao što su pokrenute akcije s mladima u cilju borbe protiv pošasti kockanja, isto tako, i mnogo intenzivnije bi trebalo raditi na suzbijanju pojave homoseksualizma. Ako uspijemo kod mladih formirati zdrav način razmišljanja mi smo time preventivno djelovali protiv promocije homoseksualizma.
Svjesni, moralni i odgovorni novinari bi mogli da konstantno prave emisije u vidu promovisanja porodičnih vrijednosti. Praviti crtane filmove koji promovišu porodične vrijednosti. Izdavati dječiju literaturu i bojanke koje promovišu porodične vrijednosti. U mektebskoj nastavi uvijek napraviti mjesta za promovisanje porodičnih vrijednosti. Mreža mladih može oformiti odjel za pormovisanje braka među mladima, porodičnih vrijednosti i suzbijanje homoseksualizma.
Na kraju, važno je da u tome svi uzmemo učešća i ne čekamo da taj problem riješi neko drugi. Oni koji promovišu tu bolest ne staju i stalno rade na tome.
Naša vjerska i moralna obaveza je da suzbijamo tu pojavu i odgajamo našu omladinu na moralnim principa i zdravom razumu.