Piše: Hanka Vlahovljak
Na početku je facebook bio igra i razonoda, no godinama poslije, ispostavilo se da je važan faktor ljudskih života.
Ljudi na facebooku ima više vrsta.
Neki učestvuju perom, izmame nam uspavanu misao, neki objektivom i snimljenom riječju, neki materijalno i humanitarno, neki pošalju nekog na hadž, na umru, neki pomognu slabijem od sebe, neki uljepšaju okolinu kroz omladinske akcije pa i druge podstaknu na slične, neki bunar izgrade, neki vole kuhanje, neki šivenje i kupovanje, neki motivisanje, savjetovanje, neki rekreaciju, neki i stipendiju marljivima obezbijede, bude tu i školskih sendviča za mališane. Poneko se i zaposli. Neki se, vjerovali ili ne i udaju i ožene.
Neki sve to zajedno.
Neki ništa, onako su tu. Odu, pa se vrate. Obrišu te pa te ponovo dodaju, valjda se neće tako predomišljati za važnije stvari. Neki te ni ne dodaju, ali tačno znaju kad si ubacio zarez gdje mu je najmanje mjesto, prije nego iko drugi primijeti. Arhiviraju sve što treba. Jave kome treba. I kad treba. Doduše i kad ne treba. A nemaju ti oni vremena za facebook.
Neki, dok svjedoče armiji pozitivnih i vrijednih ljudi, sve to posmatraju i gledaju gdje da nađu grešku da mogu da kritikuju i napadaju. Radi većih ideala, mora se naglasiti. Da li ikad pomisle da je radi njih samih?
Neki su detektivi. Oni precizno po lajkovima znaju koji brakovi su na klimavim nogama, ko se s kim posvađao, ko kome prkosi, a kome se opasnost sprema. Pronicljivi i mudri su to ljudi.
Imamo i one što svašta i u korak s aktuelnostima objavljuju, samo zato što misle da moraju; da odrede koji dres nose, da se zna boja, da se zna u kojem su timu. Ne ide biti neutralan, tako su im rekli. Ne znaju ni oni zašto i kako, ali vidjeli i čuli negdje da mora, pa da se deklarišu. Jer ako se ne deklarišu, pričat će grad da su protiv, ili da su za, ili da nisu ni za ni protiv. A takvi su, rekli su im, najgori.
Mora se imati mišljenje o svemu. Takvi su eksperti za vjeru, za politiku, za kulturu i sport, za šta god treba. Ne smiju da se ne izjasne, jer ako se ne izjasne, misliće ljudi da nisu pametni. Ne znaju ni oni jesu li.
Imamo i lažne profile. Laž kao laž, ima rok trajanja. To su “multitasking” ličnosti. Moj Windows 10 zakoči kad mu za seminarski otvorim odjednom nekoliko word dokumenata, zbuni se. Kad hoću da konvertiram fajl u PDF, iskoči mi tačno sedam puta neko upozoronje da kliknem Ok. Meni i dalje mrsko da to popravim. A možda je rješenje bilo da kažem Cancel.
Ovi ne. Ne zbune se. Inteligencija je to. Valjda misle da tako imaju više života, pa da svaki iskoriste. Ja ne mogu u isto vrijeme da ukapiram dvije sopstvene misli, a da mi se ne pomrse, a takvi aposlutno upravljaju sa drugim, ovaj trećim Ja. Možda kontaju da je to kombinacija id/ego/superego, pa sve troje u svojoj ulozi mora imati zaseban profil. Frojdova je to škola. Mi obični smrtnici to ne razumijemo.
Imamo i one izumrle. To je jedna nacija igrača igrica. Ne znam kako ćemo dolazećim generacijama objasniti da nismo mogli disati od poziva u igrice. Stvarno ne volim igrice. Jedino sam kasnih devedesetih super Mario na Nitendu pođahkad igrala, moja djeca mi se smijala kad sam im nedavno pokazala tu igricu.
Njihovi nasljednici su nas pozivali i ubacivali u grupe, nema da nećeš. I to ukinuše. Dobro, lakše mi je kad se sjetim da smo imali i onih koji su nam pokazivali nadnaravnosti Allahovih imena u oblacima, paradajzu, uhu novorođenčeta. I to nekako istrijebismo. Te oni što su vjerovali u prokletstvo lančanih poruka. Još gore, takvi bi nam sužavali i ograničavali iman, ako ne proslijedimo ono što traže od nas.
Priča se da takvi vjeruju da nam je stanje u državi upravo takvo kakvo jeste, jer nismo htjeli poslušati i slati lančane poruke, eto nam! Njihovi istomišljenici su i sudbinu proricali preko facebooka. Govorili smo da ne smiju, ali nisu slušali.
Oni malo ozbiljniji, željni da budu potpuni i to ne zamjeramo, još uvijek ne razumiju da u bosanskom jeziku ne moramo i ne trebamo pisati in ša Allah, a kamoli da znaju da transliteracija nema veze sa originalnim glagolom ar. jezika koji govori o Allahovoj volji, samim tim prilagođava se pravopisu jezika kojim se piše, jer svakako nije arapski. Ne smije im se ni spomenuti da je sasvim uredu reći i ako Bog da. Polahko, to se sve da naučiti i kad zapnu, bude simpatično.
Svi oni na stranu, da su nam živi i zdravi.
Ali oni što vjeruju da se mora najmanje jednom, a poželjno tri puta, svejedno je li radost ili žalost, je li haos ili blagostanje, je li rat ili mir, je li u jeku kakva epidemija ili je teorija zavjere, kakva god elementarna nepogoda, ma šta god da je – SELFIE objaviti. E ti su unikat.
Samo pazi, ima i njih više pravaca i žanrova.
Pravilo kaže: “Nije isti efekat sa rejbankama i bez njih, pod broj jedan. Pod broj dva, ako ti iko, bilo ko prigovori što stavljaš slike, samo je ljubomoran!
Pod broj tri, ako staviš slučajno kakav citat, odlomak iz poezije ili proze, objavi SELFIE uz njega. Ko shvati po očima, shvatio je. Ko ne, zloba je teška bolest.” Ne daju spomenuti da su slike štetne po njihovo mentalno i vjersko zdravlje.
I zapamti, neka izgleda kao da je “slučajna”, iako svi znamo da nije.
Oni na stranu.
Izgleda su jedini oni upravu, ipak se ovo zove Facebook, treba da se vide face, bukvalisti su to jedni. Koji li su, oni su davno shvatili poentu. I zaista, jedino oni su dosljedni. Nikad svoju riječ, da će nas svakodnevno i zauvijek držati aktuelnima, ne pogaziše.
To se zove karakter. To se zove postojanost. Nema to svako!
Ne zamjerite, ovo svako prije ili kasnije shvati, i zapamtite uvijek: pravi i realni život je poslije presijecanja wifi žice. A to kako ćemo živjeti, “pravo” ili imaginarno, to je naš izbor.
Jer, ne zaboravimo,
Valja nam odgojiti narednu generaciju…