Piše: Abdulvaris Ribo
Poznato je da je čovjek kompleksno i višedimenzionalno biće, pa ga kao takvog treba i posmatrati i na temelju toga se prema njemu i odnositi. Čovjek je biće duha i tijela. Potrebe tijela su hrana, piće, dom, rad i odmor, a potrebe duše su vjera, vjerovanje, molitva, dobročinstvo i obraćanje Stvoritelju. Međutim, čovjek je i psihološko biće, kojim upravlja emotivni centar – srce, i zato je čovjeku potrebno da voli, da bude voljen, da bude uvažavan i poštovan, da bude primijećen i saslušan. Čovjek u sebi ima i ono božansko – ruh, dušu, glas savjesti koji duboko leži u njegovom biću.
Ono po čemu se čovjek posebno odlikuje među Allahovim stvorenjima jeste razum, sposobnost i moć da razmišlja, rezonuje, promišlja i zaključuje. U mnogim kur’anskim ajetima spominje se razum, što jasno ukazuju na njegov značaj i mjesto u životu čovjeka općenito, a pogotovo u životu jednog vjernika. Počesto kur’anski ajeti završavaju riječima: “u ovome su dokazi za one koji razmišljaju…”, “za one koji pameti i razuma imaju”.
Emocije su čovjekove reakcije na neki događaj, osjećanja, doživljaj našeg vrednovanja i subjektivnog odnosa prema stvarima, događajima i sopstvenim postupcima. Emocionalna stanja su: radost, žalost, ljubav, simpatija, ponos, zluradost, oholost, stid, zahvalnost, briga, strah, nada… Postoje pozitivne emocije, kao što su ljubav, sreća, nada, zadovoljstvo…, a postoje i one negativne, poput srdžbe, zavisti, ljubomore, mržnje, straha, žalosti…
Razum je sposobnost razboritog i kritičkog razmišljanja, rasuđivanja, poimanja i mišljenja. Razumno je ono što je racionalno, dok iracionalnom pripadaju nagoni, osjećanja i težnje.
Sukob između razuma i emocija (srca)
Vrlo često u našem životu dolazi do sukoba između razuma i emocija. Često smo u situaciji da ne znamo šta poslušati: razum ili emocije.
Činjenica je da počesto u životu slijedimo čisto emocije, kao što je slučaj prilikom izbora bračnog druga, prilikom odbrane časti i ponosa. Šta je sve čovjek spreman založiti za svoj ponos, čast i dostojanstvo? Za odbranu svoje časti, časti svoje porodice i naroda, čovjek je spreman žrtvovati i vlastiti život. Hajdemo da ovo propitamo čisto razumom, bez imalo emocija. Je li razumno izgubiti život, ostaviti porodicu, imetak i položaj i to sve radi odbrane časti? To razum odbija i ne prihvata. Međutim, činjenica je da je čovjek spreman radi časti i ponosa žrtvovati i ono najvrednije što posjeduje – svoj život, što jasno govori da u ovom slučaju slijedi emocije, a ne razum. Mnogi su nerijetko sretni kada slijede svoje emocije, pa makar zbog toga bili i na gubitku. Dominacija emocija nad razumom vrlo je često bila uzrokom velikih nesreća i tragedija u životu pojedinca i zajednice. Mnogo češće se kajemo zbog toga što slušamo emocije nego što se kajemo zbog toga što slušamo razum.
Čemu dati prednost, razumu ili emocijama?
Da bi se ispravno i uravnoteženo razvijao, da bi pronašao životnu sreću, živio skladan i uravnotežen život, da bi bio od koristi kako sebi i svojoj porodici, tako i društvu i zajednici u kojoj živi, te da bi donosio ispravne odluke u životu, čovjek mora dati razumu i emocijama mjesto koje im i pripada. Ovo je značajno za svako polje našeg života: porodicu, prijatelje, društvo, posao, vjeru, misionarstvo komunikaciju i odnose sa drugim ljudima.
Sada se s pravom pitamo: Šta trebamo slijediti i slušati: glas razuma ili glas emocija?
Poznato nam je da se Kur’an vrlo često obraća onima koji razuma imaju, onima koji razmišljaju. U svom životu musliman se prije svega treba rukovoditi kur’anskim i sunnetskim principima i načelima, koja su, naravno, u skladu sa zdravim ljudskim razumom. U međuljudskim odnosima neophodno je da vodimo brigu o ravnoteži između razuma i emocija, međutim, kada je u pitanju naš odnos prema našem Stvoritelju i Gospodaru, u tom slučaju trebamo Ga moliti da se prema nama ophodi na temelju dobročinstva, a ne na temelju pravde. Pravda je mjerilo i vaga, a dobročinstvo je samilost i praštanje, i posljedica je Njegove milosti. Alahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prema ljudima se ophodio povodeći se i za razumom i za emocijama, u zavisnosti od situacije i okolnosti u kojima se nalazio, kao i od same potrebe.
Uzvišeni Stvoritelj je čovjeku podario i razum i srce. Razum mu pomaže da opstaje, da živi i da se uspješno nosi sa izazovima života, dok mu srce pomaže da ispoljava samilost, saosjećajnost, blagost i druge emocije koje su u njemu nastanjene. Islam je donio samilost, blagost, saosjećajnost; emocije koje izviru iz ljudskog srca, ali istovremeno nalaže i pravdu, snagu, logičku analizu i razumno prosuđivanje i ne razdvaja razum od srca, kako bi čovjek u sebi i oko sebe uspostavio ravnotežu i upotpunio svoju ličnost. Zato je Uzvišeni rekao: “Uzvišeni Allah, doista, naređuje pravičnost i dobročintsvo” (En-Nahl, 90). Šta poslušati, razum ili srce, ponekad je vrlo teško odlučiti, a naročito ako situacija zahtijeva brzu odluku. Nije tačno da je ispravno sve ono u čemu presudi razum, niti da je pogrešno sve ono čemu nas pozivaju naše emocije. Jedino ispravno mjerilo u tome jeste Allahov zakon. Davno je rečeno: “Spašen je onaj kod koga razum sudi, a kajat će se onaj kod koga sude emocije.” Ovo pravilo važi samo onda ako se radi o zdravom razumu, koji je prosvijetljen Allahovim nurom. Ako želimo da donosimo ispravne odluke u životu i da se ne kajemo često zbog tih odluka, potrebno je da se pridržavamo određenih pravila:
- Ojačati moć razuma, tako da bude u stanju nadvladati emocije. Razum se jača putem uvježbavanja i kroz sopstvena i tuđa iskustva.
- Ne žuriti sa donošenjem odluka. Naše emocije sve vole nabrzinu i žele da do cilja stignu na najbrži i najkraći mogući način, dok je naš zdrav razum naučio kroz životna iskustva da žurba donosi kajanje, a da izostanak žurbe donosi spas.
- Razmišljati o konačnim posljedicama koje proizlaze iz brzopletih i prijevremenih odluka. Koliko su puta emocije čovjeka dovele do kajanja i neželjenih posljedica.
- Tražiti pomoć i podršku od Sveznajućeg Allaha, što je često činio i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojim dovama, a jedna od tih dova jeste i sljedeća: “Allahumme rahmeteke erdžu fela tekilni ila nefsi tarfete ajnin! – Allahu moj, Tvojoj milosti se nadam, pa me zato ne prepuštaj samom sebi ni koliko je treptaj oka!”
Ova će pravila biti od koristi samo onda ako se radi o dozvoljenim stvarima za koje ne postoji nikakva vjerska naredba ili zabrana. Međutim, ako postoji jasan i nedvosmislen šerijatski propis o tome, tada nam ne preostaje ništa drugo nego da slijedimo Allahove propise.