Priredio: mr. Miralem Š. Misini
Šejhovo puno ime
Njegovo puno ime je Seid b. Alij b. Vehf b. Muhammed ogranak Alu Džuhejš, pleme Alu Suejmana iz roda Abidet Kahtan.
Rođenje
Šejh je rođen 25.10.1372. u području doline Urejn, reon Asir, do tzv. Crnih planina, istočno, od poznatog grada na jugu Saudijske Arabije, Ebhe na nekih 150km.
Odrastanje
Šejh je odrastao u pustinjskom okruženju, čak je i čuvao je ovce, a poznato je u hadisu došlo da nije bilo vjerovjesnika a da nije čuvao ovce: “Allah nije izaslao niti jednog vjerovjesnika a da nije čuvao ovce.” Pa su ga ashabi upitali: “Zar i ti?” “Da, čuvao sam ovce uz naknadu stanovnicima Mekke.” – odgovori im poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Dok u drugom predanju stoji: “Zar si čuvao ovce?” “Pa zar je bilo vjerovjesnika a da ih nije čuvao?” – reče im poslanik. ( Buhari 2262, Muslim 2050.)
Obrazovanje
Sa učenjem u osnovnoj školi je krenuo u svojoj petnaestoj godini pri osnovnoj školi Urejn, to je bilo 1387., da bi potom nastavio sa daljim školovanjem dok nije dobio diplomu srednje obrazovanja pri srednjoj školi zvanoj Kralj Abdulaziz, u Rijadu, i to 11.7.1440.
Šejh se preselio u Rijad 1399. godine, gdje je
pri Islamskom univerzitetu imama Muhammeda b. Suuda, otpočeo sa studiranjem na fakultetu Osnove vjere – opći smjer, 1401. a diplomirao je na istom fakultetu 1404., godine.
Pripremnu godinu za postdipomske, magistarske studije pri fakultetu Osnova vjere, je otpočeo 1405, na odsjeku Hadisa i hadiskih znanosti.
Sa šejhom Abdulazizom b. Abdullahom b. Bazom susreo se 1400. godine, i od njega se puno okoristio sve do šejhovog preseljenja 1.27.1420. Za sve te godine na šejhovim dersovima se okoristio slušajući, prateći i izučavajući komentare različitih kapitalnih djela iz različitih islamskih znanosti.
Diplomirao je magistarske studije pri Islamskom univerzitetu imama Muhammeda b. Suuda, a naziv magistarske disertacije je bio: “Mudrost u pozivanju ka Allahu.”, koja je prihvaćena, a rad je ocijenjen odličnim, 25.1.1412.
Na istoimenom Univerzitetu je stekao i zvanje doktora islamskih nauka, a naziv doktorske disertacije glasi: “Fikh misionasrskog rada kroz Sahih imama Buharije”, koji je također stekao najvišom mogućom ocjenom, odličan uz počasnu titulu prve klase, i to 15.11.1419.
Također, šejh je nosioc tri idžazetname iz Časnoga Kur’ana, sledećim redosljedom:
Prva idžaza: Rivajer Hafsa od ‘Asima, uz srednje učenje munfesil i muttesil dužina, od šejha Ahmeda b. Ahmeda, Mustafe Ebu-l-Hasena, profesora Kur’ana i Kira’eta na Fakultetu temelja vjere, pri Islamskom univerzitetu imama Muhammeda b. Suuda, 10.1.1414., ovjerene od strane rektora Fakulteta temelja vjere.
Druga idžazetnama: Također rivajer Hafs od Asima od Šejha Hasena d. Ahmeda b. Hammada, profesora pri istoimenom Univerzitetu i Fakultetu, 3.11.1414., također ovjerene od strane rektora Fakulteta temelja vjere.
Treća idžazetnama: Isto rivajet Hafsa od Asima, ali ovoga puta sa skraćenim izgovorom munfesil dužine, a srednjim izgovaranjem muttesil dužine, putem kapitalnog djela “Tajjibetunnešr fi kiraati-l-‘ašr” od imama ibnu-l-Džezerija, od šejha Ahmeda b. Ahmeda Mustafe Ebu-l-Hasena, kod kojeg je šejh uzeo i prvu idžazu, 28.1.1416., isto i ovoga puta ovjerene od strane rektora Fakulteta temelja vjere.
Šejhov sabur na gubitku dva njegova sina
Šejh je u saobraćajnoj nesreći, koja se dogodila u Ramazanu 1422. godine, nakon teravije namaza, izgubio dva svoja sina, Abdurrahmana i Abdurrahima.
Naime stariji njegov sin, hafiz Kur’ana još od svoje 15. godine i autor nekoliko lijepih knjižica, tesktova i belješki, koje je njegov babo, šejh Seid el-Kahtani nakon njegove smrti sabrao u knjizi: “Životopis dobrog mladića Abdurrahmana b. Seida b. Alija b. Vehfa el-Kahtanija”, je nakon kanjanja teravija toga dana ramazana, zajedno sa svojim 12-to godišnjim bratom, automobilom krenuo na halku-kružioke učenja Kur’ana, na kojima je on podučavao, a njegov mlađi brat učio Kur’an.
No, na putu ka halkama tragično su izgubili život on – Abdurrahman i njegov mađi brat – Abdurrahim, i to u ramazanu, nakon klanjanja teravija, na putu traženja i podučavanja najčasnijeg znanja – Kur’ana…
Imajući u vidu da je onaj koji preseli usled udara kod Allaha, šehid, pa šta reći za ove dvije mlade duše koje su na taj način preselili na putu podučavanja i traženja znanja.
Šejh je duboko bio pogođen ovim slučajem, no kao postojani musliman, i pored gubitka dva svoja sina, saburao je na ovom iskušenju, a kasnije je sakupio znanje svojeg 19-to godišnjeg sina u knjigu usljed koje će obojici teći sevapi do sudnjega dana.
Šejh je govorio o svojem sinu Abdurrahmanu: “Ne poznajem nikoga od Allahovih robova vjernika da je upoznao Abdurrahmana a da ga nije zavolio u ime Allaha Uzvišenog. Svi stanovnici našeg naselja, kada bi čuli njegovo učenje ezana za Džumu namaz, a i ostale namaze, kao i njegovo učenje tokom namaza, duboko bi na njih to učenje ostavilo traga. Neki od njih bi mi znali govoriti: Šejh Seide, nemoj misliti da si samo ti izgubio Abdurrahmana, već smo ga svi mi izgubili!”
Primjer kako je šejh sačuvao zananje njegovog devetnaestogodišnjeg sina koje je je kasnije sačuvao u knjizi, čak je prenio, mimo nekih njegovih studija i njegove bilješke sa časova iz različitih islamskih znanosti koje je njegov sin bilježio tokom nastave i iste naveo u već pomenutoj knjizi.
Ovaj primjer treba svima nama biti uzor kako se voli evljad. Nemojmo, mi koji smo počašćeni evljadom i koji su tu sa nama, Allah nas nije iskušao njihovim gubitkom, da zanemarimo odgoj naše djece i da ih od malena naučimo da vole vjeru, znanje, učenjake i ono parče zemlje koje nam je ostalo na tim našim vjekovnim ognjištem.
Molim Allaha, Uzvišenog da se smiluje Šejhu, njegovoj umrloj djeci i da ih nastani u najuzvišenije džennetske perivoje sa najboljim društvom vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi, a divno li je to društvo!
Djela
Šejh je iza sebe ostavio brojna djela čija cifra prelazi 80 djela. Također su brojne i njegove hutbe u pisanom formatu, kao i njegova brojna audio-video predavanja. Šejh je također napisao preko 70-ak članaka. Njegove su knjige prevođene i na mnogobrojne jezike.
Svakako da je jedno od najpoznatijih njegovih djela i pored kratkoće sadržaja istog, njegovo djelo “Hisnu-l-Muslim” – Zaštita svakog muslimana.
Kada čovjek pogleda kakav je kabul-prihvatanje Allah dao ovoj knjizi, džepnog izdanja, uz postojanje mnogobrojnih kapitalnijih, starijih, obimnijih a sigurno i boljih štiva na ovoj temi, uviđa da zasigurno postoji nešto što ovu knjigu odvaja od svih ostalih. Zasigurno da niko ne može tvrditi poznavanja gajba, ali činjenica je da iskren nijet odvaja svako djelo, pa tako zasigurno i knjigu. Sjetimo se svih onih Muvetta napisanih od najvećih učenjaka u imam Malikovom vremenu, no i pored toga, sve te knjige su nestale, tragovi su im se zagubili, čak ni spomen na mnoge od njih nije sačuvan, no i pored svega toga Malikova Muvetta je i dan danas tu, nakon skoro više od 12 vijekova odoljeva vremenu, a sam imam Malik je kazao, onda kada su mu neki prigovarali to što piše na temi na kojoj ima toliko istih i sličnih knjiga, pa čak i sa istim nazivom, on bi kratko odgovorio: “Ono što je Allaha radi, ostaće!”
Molimo Allaha da i Hisnu-l-Muslim bude od tih takvih knjiga, koje će ostati, i svjedočiti i pribavljati sevapa autoru do sudnjega dana!
