Piše: Ammara Šabić
Neko vrijeme sam imala problem sa zaključavanjem privatnog objekta. Mislim, zaključavanje je išlo, ali ostajanje zaključanim i ne baš… Katanac na vratima je nekome smetao, pa je taj neko odlučio da ga u više navrata razbije. Na to je jedan dedo rekao: „Katanac je samo za poštene ljude.“ U prvi mah, jer naši prvi mahovi su počesto ispunjeni ljutnjom i brzopletošću, to mi je izgledalo jako bezvezno. Nije li katanac izmišljen kao upozorenje ljudima da ne smiju dirati ono što nije njihovo i što ih se ne tiče, a i kao prepreka do toga? Vidjevši da mi nije jasno, nastavio je: „Onome ko je pošten, katanac predstavlja znak STOP. Onome ko je nepošten, svejedno je i kad bi vojska pred vratim bila; tražit će način da ostvari svoj naum.“ Dakle, granice su za ljude koji ih neće zanemariti. Granice ove vjere su Allahovi propisi.
„Halal je jasan i haram je jasan, a između njih su sumnjive stvari koje većina ljudi ne zna. Pa, ko se bude sačuvao sumnjivih stvari sačuvao je svoju vjeru i čast. A ko upadne u sumnjive stvari, upao je u haram. On je poput pastira koji čuva stado oko zaštićenog posjeda i postoji velika vjerovatnoća da stoka uđe u njega. Svaki vladar ima zabranjene posjede. Zaista, Allahovi zabranjeni posjedi su Njegove zabrane. U tijelu postoji gruda mesa. Ako ona bude zdrava, bit će zdravo cijelo tijelo, a ako ona bude pokvarena, bit će pokvareno cijelo tijelo. To je srce.“ (Buharija i Muslim od Nu’mana ibn Bešira radijallahu anhu)
Zaista, katanac je za poštene ljude! „Sačuvao je svoju vjeru i čast“, odzvanja mi u ušima… Vjera je stvar između roba i Rabba. Niko, ali baš niko mimo Gospodara to ne zna i ne može da vrednuje. A čast? Čast je ono što se stiče i vrednuje među ljudima. Nekada će ljudi ljude na osnovu njihovog ponašanja ocijeniti kao nečasne. Lažu, varaju, obmanjuju, iznevjeravaju… i time gube čast. Nekad je nečastan čovjek bio ruglo, a danas se baš onima sa takvim osobinama ljudi ‘sklanjaju s puta‘. Ustaju na noge pred njima. Zašto? Zato što i ostali imaju oraha u džepu, ili zato što je očuvanje vlastitih vrijednosti postalo zanemarivo u odnosu na dunjalučke parametre poželjnog? Ili možda misleći da će se tako sačuvati njihovog zla? Kao da će zlo kojemu se pusti da se širi imati obzira prema njima… Ono, od ‘dobrote i merhameta’… Uzmimo za primjer lažljivost; ne znam da je ikad kroz povijest lažljivac bio cijenjena osoba. Znate li vi? Da, danas ćemo počesto vidjeti da mu se (lažljivcu) iznalaze opravdanja u trenucima kada to nekom ide u prilog. Ili mislimo da ide u prilog (laž se kad-tad obije o glavu onome ko je za sredstvo do svog cilja uzme). Do plemenitih ciljeva ne stiže se neplemenitim sredstvima. Govori li nam upravo sredstvo o cilju? Oni koji se služe neplemenitim sredstvima (lažima, varanjem, potvaranjem…) imaju neplemenit cilj. Neetičan, nemoralan. Podržavanjem takvih sredstava i ciljeva, podržavamo neplemenitost kod sebe.
„O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite.“ (En-Nisa 135.)
Nas se nešto tiče ili ne tiče. Nema između! Ako te se tiče, budi pravedan rob Sveznajućeg. Ako te se ne tiče, budi dostojanstven rob Milostivog.
„A robovi Milostivoga su oni (… ) koji ne svjedoče lažno, i koji, prolazeći pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno.“ (El-Furqan 72.)
Sad bi neko možda upitao, šta ako smo mislili da je u pravu jer je to osoba koju volimo i želimo joj dobro, koja nama nije nešto nažao učinila… To jest, ravnamo se prema željama i subjektivno. To jest, prema strasti i, vrlo moguće, nepravedno.
Znaš ili ne znaš! Jasno ti je ili nije! Između je samo sumnja koju zovemo „ja mislim“. Ako ne znaš, onda NE ZNAŠ. Samim tim se tebe to ne tiče i nemaš pravo da svjedočiš ZA ili PROTIV. Ne znaš. A ako znaš, svojim očima vidiš, svojim ušima čuješ, pri tome ne promatraš i ne slušaš osjećajem ljubavi i pristrasnosti, nego osjećajem pravde, onda ti je obaveza da svjedočiš ono što i kako si vidio/la ili čuo/la. Zbog te obaveze („…Allaha radi…“), u takvom slučaju te se tiče. Postupanje po pravdi koje bi vjernicima trebalo biti konstanta se veže upravo – ni manje ni više – za vjeru. „O vjernici…“, poziva nas Gospodar. O, vjernici, pa kome je svejedno, neka zna da to ne mijenja istinu da Allah SVE zna, da je Njemu Uzvišenom poznata istina, da zna šta neko krije a šta pokazuje i zašto to čini. Ne mijenja ni Allahove granice koje su iscrtane Njegovim zabranama kojima su omeđena naša, ali i tuđa prava. I neka zna da ljubav i sklonost prema nekome (rodbinska, interesna, ili bilo kakva druga), ukoliko smo zbog toga nepravedni ili svjedočimo krivo, neće biti drugdje nego na tasu vage koji se zove „protiv nas“. I neka zna da time svjedoči svoju vjeru, koja je između njega i Gospodara. I svoju čast, koja je između njega i ljudi. Sumnje i pretpostavke su najlažniji govor, najbliže griješenju o tuđi hakk, a ni istini nimalo ne koriste. No, svakom je data sloboda izbora. Svime čega se klonimo jer ne znamo, svime što znamo pa to iskreno i pravedno potvrđujemo ili negiramo, u konačnici svjedočimo ZA sebe. Sumnje i pretpostavke su katanac. A on je za poštene ljude.
Znaš ili ne znaš! Jasno ti je ili nije! Između je samo sumnja koju zovemo „ja mislim“. Ako ne znaš, onda NE ZNAŠ. Samim tim se tebe to ne tiče i nemaš pravo da svjedočiš ZA ili PROTIV. Ne znaš. A ako znaš, svojim očima vidiš, svojim ušima čuješ, pri tome ne promatraš i ne slušaš osjećajem ljubavi i pristrasnosti, nego osjećajem pravde, onda ti je obaveza da svjedočiš ono što i kako si vidio/la ili čuo/la. Zbog te obaveze („…Allaha radi…“), u takvom slučaju te se tiče. Postupanje po pravdi koje bi vjernicima trebalo biti konstanta se veže upravo – ni manje ni više – za vjeru. „O vjernici…“, poziva nas Gospodar. O, vjernici, pa kome je svejedno, neka zna da to ne mijenja istinu da Allah SVE zna, da je Njemu Uzvišenom poznata istina, da zna šta neko krije a šta pokazuje i zašto to čini. Ne mijenja ni Allahove granice koje su iscrtane Njegovim zabranama kojima su omeđena naša, ali i tuđa prava. I neka zna da ljubav i sklonost prema nekome (rodbinska, interesna, ili bilo kakva druga), ukoliko smo zbog toga nepravedni ili svjedočimo krivo, neće biti drugdje nego na tasu vage koji se zove „protiv nas“. I neka zna da time svjedoči svoju vjeru, koja je između njega i Gospodara. I svoju čast, koja je između njega i ljudi. Sumnje i pretpostavke su najlažniji govor, najbliže griješenju o tuđi hakk, a ni istini nimalo ne koriste. No, svakom je data sloboda izbora. Svime čega se klonimo jer ne znamo, svime što znamo pa to iskreno i pravedno potvrđujemo ili negiramo, u konačnici svjedočimo ZA sebe. Sumnje i pretpostavke su katanac. A on je za poštene ljude.