Priredio: Nermin Avdić
- Koristi iz hadisa
1. Kada dođe zabrana od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obaveza je da se čovjek zaustavi na tome zbog riječi: “Ono što sam vam zabranio klonite ga se”.
2. Ono što je zabranjeno podrazumijeva u većoj i u manjoj količini, jer ako se nečega želimo kloniti to znači kloniti ga se apsolutno.
Npr. Zabranjena nam je kamata, pa podrazumijeva i malo i mnogo.
3. Odustati od nekog djela je lakše nego ga raditi jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se u vezi zabrana klonemo apsolutno jer je to lahko.
Ako bi neko rekao: „Dozvoljeno je konzumirati leš i svinjsko meso u nuždi, pa ako je takva situacija onda nije obaveza se kloniti?“
Odgovor: Ukoliko se pojavi nužda otklonit će se zabrana, tako da više ne postoji zabrana jer pravilo u nauci usulul–fikh glasi: Ne postoji zabrana kada se pojavi nužda niti ima obaveznosti usljed nemogućnosti. Stoga, spomenuto nije osnovano.
Pitanje: Da li je dozvoljeno uraditi zabranjeno djelo (haram) u nuždi ili ne?
Odgovor: Da, dozvoljeno je jer kaže Allah Uzvišeni:
((وقد فصل لكم ما حرم عليكم إلا ما اضطررتم إليه
“Objasnio je šta vam je zabranio, osim kada ste prisiljeni.” (El–En’am, 119)
Stoga, ko bude prisiljen da pojede leš ili svinjsko meso tada mu je dozvoljeno.
A ukoliko čovjek bude prisiljen da popije alkohol biće mu dozvoljeno a to može biti samo u jednoj varijanti, kao npr. ako bi čovjek nešto jeo od hrane pa se počne daviti i ne bude imao ništa osim alkohola onda će se napiti kako bi protjerao tu hranu kroz grlo.
Međutim, pijenje alkohola zbog žeđi nije dozvoljeno jer kažu učenjaci da to samo povećava žeđ a ne smanjuje.
Pitanje: Ako osoba bude prisiljenja na zabranjeno djelo (haram) može li preći mjeru nužde, tj. da li je dozvoljeno npr. da ako u nuždi jede leš ili svinjsko meso da se najede i zadovolji time?
Odgovor: Neki učenjaci su rekli da je obaveza da se zadovolji osoba u tom slučaju nužde samo toliko da spasi svoj život.
Kaže šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, da je ispravno da ako osoba zna ili preovladava mišljenje da će nakon konzumiranja zabranjenog brzo doći u posjed dozvoljenog onda mu nije dozvoljeno da se najede i zadovolji time nego će pojesti samo koliko je nužda, a ukoliko nije tako onda mu je dozvoljeno da zadovolji potrebu time.
Pitanje: Šta je to nužda po pitanju zabranjenog djela?
Odgovor: To je da ne može naći ništa osim tog zabranjenog i da mu to može pomoći u nuždi.
Stoga, ako je u stanju naći nešto što nije zabranjeno i ako to ne otklanja nuždu, tada to nije nužda.
Npr. jedenje lešine kada se izgladni u nemogućnosti da se nađe nešto drugo otklonit će nuždu.
Ali liječenje zabranjenim neće biti nužda iz dva razloga:
Prvi: jer postoji mogućnost da bolesnik ozdravi bez liječenja pa zbog toga nije nužda,
Drugi: nekada se bolesnik liječi time a ne ozdravi od toga, pa se time ne otklanja nužda.
4. Nije obaveza da se radi naredba osim ako je čovjek u stanju zbog riječi: „ono što sam vam naredio uradite koliko možete.”
5. Čovjek posjeduje mogućnost zbog riječi: “ما استطعتم” (koliko možete), pa je to odgovor sekti el–džebrije koji smatraju da čovjek nema mogućnost jer je prisiljen da radi djela, pa čak kada bi čovjek pomjerao ruku prilikom govora kažu da to pomjeranje ruke nije zbog čovjekove mogućnosti nego je prisiljen da to uradi. Nema sumnje da je ovakav stav neispravan i da zbog njega slijede veoma negativne posljedice.
6. Ako čovjek nije u stanju da uradi naredbu u potpunosti treba da uradi koliko je u mogućnosti.
Npr. Obaveza je da čovjek klanja farz namaze stojeći, a ako nije u mogućnosti onda će klanjati sjedeći.
Šta da uradi čovjek ako je u stanju da klanja namaz stojeći ali ne može da upotpuni stojanje do kraja?
Ako je u pitanju dobrovoljni namaz (nafila) onda može čovjek klanjati sjedeći pa kada želi obaviti pregibanje na ruku’ onda će ustati i učiniti ruku’.
A ako je obavezni namaz (farz) osnova je da se klanja stojeći, pa će zato čovjek početi klanjati stojeći a kada ne mogne više onda će sjesti, jer ponekad čovjek misli da ne može izdržati da stoji pa kada pokuša ispostavi se da može stojati do kraja stajanja na namazu.
- Ne priliči čovjeku da kada čuje naredbu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: Da li je obavezno ili pohvalno? Nego, treba da se pokori a da ne ulazi detaljno.
Međutim, ako čovjek uradi neko djelo i bude u suprotnosti onda treba da pita detalje toga jer ako bude vadžib (obaveza), onda mu je obaveza tevba (pokajanje), a ako nije vadžib onda nije obavezna tevba.
- Ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio ili zabranio to je islamski propis, bez obzira da li se taj propis nalazio u Kur’anu ili ne.
Jer u sunnetu postoje propisi kojih nema u Kur’anu detaljno, međutim, postoje opći propisi o slijeđenju sunneta.
(من يطع الرسول فقد أطاع الله)
“Ko se pokori Poslaniku taj se pokorio Allahu.” (En–Nisa, 80)
Stoga, Kur’an ukazuje da je sunnet izvor islama i da je obavezno raditi po njemu, bez obzira da li je spomenut propis u Kur’anu ili ne.
- Mnogo zapitkivanja je uzrok za uništenje i propast, a posebno o činjenicama do kojih nije moguće doći, kao što su pitanja o gajbu (nevidljivom) npr. Allahova lijepa imena i savršena svojstva, događaji na Sudnjem danu i sl. pa ne treba mnogo o tome zapitkivati, pa da čovjek bude od propalih i uništenih.
A što se tiče fikhskih pitanja o kojima čovjek ima potrebe nema smetnje da pita. A ukoliko nema potrebe onda ukoliko je talibul–ilm (osoba koja se bavi izučavanjem islamskih nauka) može i treba da se bavi izučavanjem svih propisa jer će to koristiti drugim ljudima u budućnosti, a ako nije talibul–ilm ne treba mnogo zapitkivati.
- Ocjena hadisa
Hadis bilježe Buharija br. 7288, Muslim br. 1337, Ahmed 2/258, Nesai 5/110-111 i drugi.
Dakle, hadis je vjerodostojan (sahih).