Jednom prilikom Ibn Velid el-Badži i Ibn Hazm vodili su polemiku, pa je Ibn Velid rekao Ibn Hazmu: “Ja sam uporniji u učenju, ti imaš pomoć i kada navečer učiš, svijetli ti zlatna lampa, dok sam ja u noći učio pod svjetlom kandilja čuvara pijace.”
Ibn Hazm mu reče: “To što si rekao zapravo je argument protiv tebe! Ti si učio u takvom jadnom stanju da bi ga zamijenio stanjem u kakvom se nalazim ja, dok sam ja izučavao nauku u tom blagostanju kako bih naukom povećao svoj stepen i na dunjaluku i na ahiretu.”
Dokaz Ibn Hazma je jači i pobjednički.
Obično stručnjaci govori o dvije stvari koje utječu na formiranje čovjekove ličnosti: nasljedni faktor i društveno okruženje.
Nasljedni faktor određuje gen koji u sebi nosi mnogo tajni i šifri koje, uz Allahovu dozvolu, formiraju zjenicu oka, boju kože i kose, visinu i ostale tjelesne osobine. Stručnjaci kažu da je između 40 i 50 % inteligencije nasljedno, što znači da genetika ima veliki utjecaj na prirodu ličnosti, ponašanje i osobine, kao što su tolerancija, žestina, srdžba, kao i skupina osobina karakterističnih za određenu ličnost.
Nekada čovjek naslijedi neke osobine svoga oca ili majke, naslijedi jednu ili drugu osobinu, i postane nova “mješavina” svojih roditelja, tako da u isto vrijeme i jedno i drugo ostavljaju trag na njega: “…to je Allahovo djelo koji je sve savršeno stvorio…” (En-Neml, 88)
Ostaje pitanje o prvom čovjeku prije ove historijske lančane reakcije čovječanstva: Da li je on, svojim genetskim ustrojstvom, bio oslobođen donošenja bilo kakvih odluka u pogledu pitanja koja su podložna promjenama, tj. nisu fiksna i nepromjenjiva?
Pojedini na ovaj podatak o nasljednim genima gledaju kao na nešto obavezujuće čega se nije moguće riješiti i u čemu se nalazi izgovor za osobine, posebnosti i nedostatke koje čovjek posjeduje!
A, njegova situacija govori nam ono što je rekao Ebu El-A‘la:
Otac moj je krivac za sve što sam uradio
Nikom ništa lično ja nisam učinio.
Pravdanje genetskim naslijeđem zapravo je slijepi fatalizam kojem vodi neznanje, opravdava ga nesposobnost, a uljepšavaju ga teorije koje čovjeku omogućavaju da krene putem raznovrsnih stranputica i nepravilnosti, pravdajući takvo ponašanje nasljednim faktorom.
Na višem stepenu od slijepog fatalizma nalazi se Freudova teorija čije su osnovne misli sažete u nečemu što se zove “Edipov kompleks”, nesvjesni seksualni nagon, o čemu se sredinom dvadesetog vijeka raspravljalo širom svijeta.
Ova teorija našla je svoje mjesto u referencama doktora, naučnika i stručnih osoba. Međutim, na kraju se ispostavilo da je opčinjenost ovom teorijom nastala kao posljedica inferiornosti njenih pobornika u istraživanju, tako da to istraživanje nije bilo pokrenuto s ciljem dolaska do pravih činjenica, nego više s namjerom potvrđivanja vlastitih pretpostavki.
Drugi faktor je društveno okruženje koje čine sljedeći elementi: porodica, ulica, prijatelji, škola, mediji i sredstva komuniciranja.
Zaista je i više nego čudno što navedeni naučnici nisu u stanju da razluče šta spada u utjecaj nasljednog, a šta u utjecaj društvenog faktora, ali vjeruju da su međusobno jako isprepleteni, tako da bi njihovo raščlanjivanje predstavljalo jednu vrstu krivotvorenja ili gotovo nemogućeg postupka.
Čak i pitanje: Koji od ta dva faktora, nasljedni i društveni, imaju veći utjecaj?, nije moguće s preciznošću pojasniti. A, dobar zemljoradnik bira kvalitetno sjeme i sije ga u plodnu zemlju.
Naučnici ne pridaju veliku pažnju trećem faktoru, a to je utjecaj čovjeka na samog sebe. Čovjek je svjesno stvorenje, od malih nogu on ubire riječ “ja” i počinje da shvata da je on nešto zasebno u odnosu na roditelje, braću i sestre. Ovo svjesnost karakteristična je samo za čovjeka, dok životinje i ptice nisu u stanju da pojme ove stvari.
Razvijanje ovog dijela čovjekove svijesti, kako bi bio u stanju da razumije svoje biće, da spozna svoje pokretačke faktore, da uvidi svoje greške i suštinske nedostatke, da nauči kvalitetno i kontinuirano izvršavati svoje obaveze, bez izvinjavanja i prevara, to je veoma plemenita misija.
“Sam čovjek će protiv sebe svjedočiti, uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi.” (El-Kijama, 14–15)
Seid b. Džubejr kaže: “Svjedok sam protiv sebe, makar i nalazio opravdanja.”
Saznanje o nasljednim nedostacima roditelja ili porodice, ili nedostacima koji su uzrokovani odgojem, utjecajem škole, prijatelja ili nekim događajima u djetinjstvu, da li se sve to može tretirati kao odgojni faktor?
Da, može! Jedan od pozitivnih elemenata odgoja ogleda se u stimuliranju čovjeka na samospoznaju, da radi na popravljanju sebe i uvećanju svog utjecaja na svoju ličnost i život, kao što arheolog u nalazištima pronalazi pećine i podrume i uporno, strpljivo i dosljedno restaurira fosile.
Kada je u pitanju samopopravljanje i samokorigiranje, jedina razlika među ljudima ogleda se u tome ko je spreman i otvoren da ovu ideju – na koju ga može podsticati ili otac, ili učitelj, ili o tome može pročitati u nekoj knjizi – prihvati, usvoji i primijeni u svim segmentima svoga života, kako u postupcima tako i u emocijama.
Srce i mozak su organi kojima čovjek može upravljati u određenoj mjeri, stoga je on i odgovoran za njih.
Ukoliko čovjek bude redovno radio na svom samopopravljanju, te aktivnosti će, nakon određenog perioda ustrajnosti i fokusiranosti, postati jedan od većih faktora koji će utjecati na njegovo formiranje kao usmjerene i stabilne ličnosti.
Kada postigneš uspjeh, na putu dolaska do njega treba da vidiš razne otiske koje su ostavili tvoji saučesnici u njegovom ostvarenju: otac, supruga, prijatelji, pretpostavljeni, rođak koji je podržao projekat i investirao u njega, i tako do kraja dužeg ili kraćeg spiska. Naravno, ovo priznanje zavisi od tvog psihičkog stanja i sposobnosti da se odrekneš egoizma i podariš drugima ono mjesto koje zaslužuju i zahvališ im na svemu.
U kontekstu kritike, Allah je spomenuo Karunove riječi: “Ovo što imam, stekao sam znanjem svojim…” (El-Kasas, 78)
Čak su ti i tvoji neistomišljenici pomogli, a ti nisi bio svjestan toga.
Da li je pravedno da čovjek uspjeh pripiše samo sebi, svom talentu i uloženom trudu, a da, govoreći o preprekama na koje je nailazio na početku svog života, ustvrdi kako su mu zajednica i okruženje stvarali samo dodatne poteškoće na tom putu?
Postoji ogromna razlika između svjesne i zaostale osobe. Svjesna osoba shvata da uspjeh nije stalna i konstantna osobina nekoga: onaj ko je uspio u kopanju Sueckog kanal, nije uspio u kopanju Panamskog. Uspjeh je i znati se nositi s neuspjehom. Kada doživimo neuspjeh, tada trebamo smoći snage i kazati da je to “neuspjeli uspjeh”, tj. neuspjeh iz kojeg čovjek može nešto da nauči, stekne novo iskustvo i povećava svoje strpljenje i upornost, uoči i sagleda svoje nedostatke, kako bi ponovio pokušaj i uspio da ostvari cilj.
Uspjeh nije ni obavezni čovjekov pratilac, ni trajna osobenost, nego je to rezultat, pa je zato na čovjeku da bude podjednako spreman da neuspjeh i propast percipira kao i uspjeh.
U nekim situacijama možda neuspjeh dovede do uspjeha, kao što možda i uspjeh nekada bude razlogom neuspjeha.
Osviještenost pojedinca, radnika, srž je uspjeha u bračnim odnosima, s prijateljima, u trgovini, u kulturnom ili reformatorskom projektu, a to je vjera u pojedinca koji je u stanju da pravi promjene “makar bio sam” (En-Nisa, 84).
Zajednica i okruženje su gnijezdo ovog uspjeha, oni su jezgro podrške i motivacije, svejedno da li je to u pozitivnom smislu kao stvaranje povoljne klime za kreativnost, isticanje, istraživanje i razvoj, ili u negativinom smislu koji stvara izazove koji potiču i pokreću skrivene kapacitete i kreativnosti.
Nije pravedno ni da se o društvenom okruženju govori s omalovažavanjem i prezirom ili da se cjelokupno okruženje svrstava i deklarira među zaostale, kao ni da se generalizira u smislu da su svi munafici, glupi, džahili, materijalisti itd.
Ili ponavljati riječi Haririja:
Ne daj da te obmanu ljudi tvoga vremena
I ne reci: “Imam mnogo braće, prijatelja!”
Isprobah ih sviju redom, jalova im snaga
Nit’ rodbini nit’ imetku nigdje slova traga.
____________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović
_______________________