Piše: Adnan Nišić, prof.
Allahov poslanik Mustafa, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada se izgubi povjerenje među ljudima, onda očekuj Sudnji dan.” (Buhari)
Opisujući vrijeme kada se ljudi neće držati svojih obećanja, kada će zadata riječ biti poput magle – vidiš je, a ne možeš je ni sakupiti, ni uhvatiti, niti ima težinu, kada ljudi neće vjerovati jedni drugima (što je jedan od malih predznaka Sudnjega dana), Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao je i ljude koji će u to vrijeme biti “najpovjerljiviji”: “…pa će se pojaviti ljudi koji će jedni drugima obećavati tako da će davati zavjet (zakletve), a niko od njih neće ispunjavati obećano. Tada će se pričati: ‘U tom mjestu i tom plemenu ima povjerljiv čovjek’ i za njega će se govoriti: ‘Kako je samo pametan, rječit, i kako samo lijepo izgleda!’, a u njegovom srcu neće biti imana (vjere) osim koliko zrno gorušice.” (Buhari i Muslim)
Suvišno je govoriti o tome da li su ljudi danas počeli gubiti svijest o značenju riječi povjerenje (emanet) i obećanje, o težini ovih riječi na vagi Kur’ana i sunneta, o štetnosti gubitka povjerenja i neizvršavanju obećanja kako za pojedinca tako i za cjelokupno društvo, i na dunjaluku, ali i na ahiretu.
Allahova Knjiga i sunnet o emanetu
O težini riječi emanet i o važnosti ispunjavanja obećanja govore mnogobrojni kur’anski ajeti i hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
U nekim ajetima i hadisima strogo se naređuje ispunjavanje obećanog, poput riječi Uzvišenog: “I ispunjavajte obećanja, jer će se za obavezu, zaista odgovarati!” (El-Isra, 34)
Neki ajeti ukazuju na to da je ispunjavanje datih obećanja osobina svakog vjernika: “…i koji o povjerenim im emanetima i obavezama svojim brinu.” (El-Mu’minun, 8)
Također, nemali broj ajeta i hadisa ukazuje na to da će oni koji budu ispunjavali emanete i svoja obećanja biti od stanovnika Dženneta: “…i oni koji povjerene im emanete budu čuvali i obećanja svoja ispunjavali… oni će u džennetskim baščama biti počašćeni.” (El-Mearidž, 32 i 35)
Drugi kur’anski i hadiski tekstovi ukazuju na to da je neispunjavanje datih zavjeta i obećanja i potpisanih ugovora osobina onih koji će biti na samom dnu Džehennema, a to su munafici: “Ako se četvero nađe kod nekoga, on je pravi munafik: …i kada obeća, on prevari…” (Buhari i Muslim)
Također, šerijatski tekstovi ukazuju na to da će onaj ko bude nepovjerljiv, ko bude kršio data obećanja, ne bude vodio računa o riječima koje je dao nekome kao garanciju – na ahiretu biti u jako teškom položaju, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista će Allah na Sudnjem danu onome ko bude varao ljude svojim obećanjima dati zastavu na kojoj će pisati: ‘Prevario (iznevjerio) toga i toga’.” (Buhari i Muslim)
Svaki iskreni vjernik, koji drži do svoje vjere i svog imana, koji razmišlja o vagi na Sudnjem danu i svom stanju prilikom prelaska sirat-ćuprije, dobro će se zapitati i razmisliti prije nego što nešto obeća nekome, ali će i voditi računa o tome kako će postupati kada nešto obeća, a na ovakvo postupanje navest će ga sljedeća dva hadisa:
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko prevari muslimana (ne ispunjavajući obećano) na njega je Allahovo prokletstvo, prokletstvo meleka i svih ljudi zajedno.” (Buhari i Muslim)
Također je rekao: “Nema imana onaj koji nije povjerljiv, i nema dina onaj koji ne ispunjava obećanja.” (Bilježi imam Ahmed, a šejh Albani ga je ocjenio ispravnim u djelu Sahihul-džami) Radi preciznosti, treba napomenuti da se u hadisu ne negira osnova imana, već njegova potpunost.
Prve generacije muslimana i emanet
Prve generacije muslimana shvatile su težinu riječi emanet i važnost obećanja u islamu, ozbiljno su shvatali riječi date kao garanciju, makar te riječi davale garanciju i obećanje mušricima. Generacija ashaba, tabiina i tabi-tabiina i učenjaci koji su njih slijedili, svoja su obećanja smatrali poput stijene koju ne mogu pomjeriti ni jaki vjetrovi, niti je mogu slomiti munje i gromovi, niti joj mogu naškoditi kiše i snjegovi. Obećanja koja su oni davali i riječi koje su izgovarali bili su poput zdravog drveta sa dubokim korijenom, za razliku od obećanja današnjih muslimana, čije čuvanje obećanog nalikuje na poluosušeni list, koji u kasnu jesen samo čeka na manji povjetarac pa da spadne sa grane i odleti tamo kud ga vjetar nosi. Čitajući o životu prve generacije muslimana, možemo povući paralelu između ove najbolje i najuspješnije generacije vjernika na Zemlji i njihovog odnosa u pogledu obećanja i između nas i našeg odnosa prema sopstvenim riječima i obećanjima.
U predaji koju bilježi imam Buhari navodi se da je ashab Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, izgovorio obećanje pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obaviješten je da ovaj plemeniti ashab posti svaki dan i da svaku noć, po cijelu noć klanja i provodi u ibadetu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu da ne radi tako, već da ponekad posti, a ponekad ne, i da klanja noćni namaz, ali i da dio noći odmara i spava. Tada mu preporuči i post koji vrijedi kao da posti svaki dan, a to je post tri dana u svakom mjesecu. Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, reče Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da on može mnogo više od toga, a Resul, sallallahu alejhi ve sellem, onda mu preporuči Davudov post, tj. da posti svaki drugi dan, čime se Abdullah i zadovolji.
Međutim, kada je ostario, Abdullahu b. Amru, radijallahu anhu, Davudov post, koji je postio od svoje mladosti nakon što je to obećao pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, postade naporan. Ali, iako je Uzvišeni Allah starijim osobama dao olakšicu u pogledu ramazanskog posta i dozvolio im da izostave post ukoliko im postane težak i da to nadoknade hranom datom siromašnima, ovaj ashab nije htio odustati od Davudovog posta, koji nije obavezan, jer to je bilo obećanje dato pred Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga Abdullah b. Amr nije htio prekršiti, tako da je samo govorio: “Volio bih da sam prihvatio olakšicu koju mi je nudio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” Ashab Abdullah b. Amr držao je do obećanja iako mu je to donosilo zdravstvene poteškoće, a isto tako postupali su i ostali ashabi.
Sljedeći primjer jeste primjer ashaba koji nije htio iznevjeriti obećanje, a to ga je koštalo života, odnosno počašćen je time da ga je Allah uzeo kao šehida u Bitki na Uhudu. Radi se o Enesu b. Nadru, radijallahu anhu, koji nije učestvovao u Bitki na Bedru, što mu je jako teško palo. Tada je dao obećanje Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da će biti ustrajan borac u sljedećoj bitki protiv mušrika, ako ga Allah poživi do tada, i Uzvišeni Allah počastio ga je da uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, učestvuje u Bitki na Uhudu. U trenucima kada su mušrici preuzimali inicijativu u bitki i kada su ashabi masovno počeli da se povlače, ovaj plemeniti ashab reče: “Gospodaru moj, ja tražim utočište kod Tebe od onoga što su učinili ovi (misleći na povlačenje ashaba), a odričem se od onoga što rade ovi (misleći na mušrike). Džennet, tako mi Gospodara, osjećam miris Dženneta!” Potom ustraja u borbi ne povlačeći se. Enes b. Malik o tome kazuje: “Našli smo ga mrtvog među mrtvim mušricima, a tijelo mu je bilo iskasapljeno. Na tijelu smo mu izbrojali više od osamdeset rana od sablji, koplja i strijela. Poznala ga je njegova sestra po obliku njegovih prstiju.” (Buhari)
Sljedeći u nizu jeste primjer jednog islamskog učenjaka, koji je zbog obećanja datog majci rizikovao sav svoj imetak i majčinu ušteđevinu koju mu je dala kada ga je poslala na dalek put stjecanja islamskog znanja. Ovo je priča šejha Abdulkadira el-Džejlanija, rahimehullah, poznatog hanbelijskog učenjaka (kojeg sufije neosnovano i neopravdano uzimaju za svoga sveca):
“Kada sam napuštao Meku (kao dječak) odlazeći u Bagdad, kako bih tamo stjecao znanje, majka mi dade četrdeset dinara (zlatnika). Od mene je na rastanku tražila da joj se zakunem da ću biti uvijek iskren. Kada stigosmo u mjesto Hamdan, našu karavanu presretoše razbojnici. Jedan od njih prođe pored mene i upita me da li imam šta kod sebe, a ja mu rekoh za zlatnike. On pomisli da se šalim s njim (jer sam bio dječak) i ode. Kada me je drugi upitao da li imam išta kod sebe, ja i njega obavijestih o zlatnicima, a on me odvede kod njihovog vođe. On me upita da li imam išta kod sebe, a ja i njega obavijestih o zlatnicima. Vođa razbojnika, sav začuđen, tada me upita: ‘Zbog čega si ovako iskren?’ Ja mu rekoh da sam se na rastanku zakleo majci da ću uvijek govoriti istinu i da neću iznevjeriti to obećanje. Vođu razbojnika pogodi moj postupak i on poče da plače. Tada reče: ‘Ti se plašiš da ne prekršiš obećanje koje si dao majci, a ja se ne plašim da iznevjerim ugovor sa Allahom?!’ On zatim naredi da sve što je oteto karavani bude vraćeno, i obrati se meni: ‘Zbog tebe se ja kajem Allahu.’ Tada njegovi drugovi u razbojništvu rekoše svome vođi: ‘Bio si naš vođa u razbojništvu, a sada si postao naš vođa u pokajanju Allahu.’ Oni se tada svi pokajaše Allahu za svoje grijehe zbog iskrenosti jednog dječaka.” (Sefuri, Nuzhetul-medžalis ve muntehabun-Nefais, 1/131)
U navedenim primjerima možemo uočiti da su se ashabi krajnje ozbiljno i odgovorno postavljali prema obećanjima koja su davali muslimani, a kada tek pogledamo kako su se odnosili prema obećanjima data nevjernicima, poželjeli bismo danas da se muslimani odnose tako jedni prema drugima.
Ebu Sufjan, radijallahu anhu, sve dok nije primio islam prilikom osvajanja Meke, osme godine po Hidžri, smatrao je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za svog najvećeg neprijatelja i lično je predvodio sve bitke i ratove koji su mušrici Meke vodili protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ali, kada je prilikom trgovačkog putovanja u Šamu bio doveden pred bizantijskog cara Heraklija, koji se htio informisati o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i kada ga je ovaj, između ostalog, upitao da li Poslanik krši dato obećanje, Ebu Sufjan je odgovorio: “Ne!”
Na trenutak zastanimo i razmislimo o ovoj situaciji: Najveći Poslanikov neprijatelj svjedoči o povjerljivosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kako bi danas izgledalo svjedočenje naših supruga, djece i ljudi koji su nam najbliži o našem odnosu prema datim obećanjima?
Imam Muslim u svom Sahihu bilježi predaju od Huzejfe b. Jemana, radijallahu anhu, u kojoj Huzejfa pripovijeda kako su njega i Ebu Husejla zarobili kurejšijski mušrici na putu za Medinu sumnjajući da su pošli učiniti hidžru. Tada su ih njih dvojica ubijedili da su pošli na obično putovanje u Medinu, ali su pušteni tek kada su mušricima dali obećanje da neće ratovati protiv njih. Kada je trebalo odazvati se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i poći u Pohod na Bedr, Huzejfa, radijallahu anhu, spomenu svoje obećanje dato mušricima. Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tada je bio potreban svaki čovjek koji je bio sposoban nositi oružje, trebalo je boriti se protiv tri puta brojnije vojske, protiv onih koji ih istjeraše iz Meke, oduzeše im sav imetak i ubiše neke od muslimana. Ali, Allahov Poslanik znao je šta znači prekršiti dato obećanje, makar se radilo i o nevjernicima i on im tada reče: “Vas dvojica ste slobodni. Vaše obećanje njima sprečava vas da pođete s nama, a mi ćemo pomoć tražiti od Allaha.”
Suhejl b. Amr, radijallahu anhu, prije nego što je primio islam, bio je zastupnik mušrika Meke na Hudejbiji i on je diktirao većinu tačaka ugovora, koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio. Jedna od tačaka ugovora bila je i da svaki musliman koji učini hidžru iz Meke u Medinu nakon ugovora, mora biti vraćen u Meku, a da suprotno ne važi, to jest ako neko od stanovnika Medine pobjegne u Meku, u tom slučaju mušrici Meke nemaju obavezu da ga vrate Medinelijama. I samo što je dogovor sklopljen, na Hudejbiju pristiže Džendel, radijallahu anhu, Suhejlov sin, mladić koji je primio islam, htio se pridružiti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabima, radijallahu anhum. Njega je otac Suhejl, iz straha da mu sin ne učini hidžru, prije nego što je pošao na Hudejbiju da pregovara sa muslimanima, svezao u kući, ali on se uspio osloboditi i pobjeći iz Meke. Kada je stigao, molio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga ne vrati mušricima i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije želio da ga vrati, ali je ugovor već bio sklopljen i Suhejl se pozvao na obaveznost poštivanja dogovora. Suhejl je čak naredio da se njegov sin ponovo sveže i bičuje pred muslimanima, a cijeli taj prizor Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posmatrao je zajedno sa ashabima, ali ga je naredba Uzvišenog da se drži obećanja spriječila da bilo šta poduzme, iako je, vojno gledajući, bio u mogućnosti da spasi Džendela, radijallahu anhu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao je Džendela na sabur, uz dovu da mu Allah što prije dadne izlaz iz teške situacije. Izlaz je i došao vrlo brzo preko ashaba Ebu Basira, radijallahu anhu. I on je, kao i Džendel, uspio pobjeći mušricima Meke nakon ugovora na Hudejbiji i utočište je našao u Medini. Ali, nakon što mušrici poslaše dvojicu izaslanika u Medinu da vrate Ebu Basira, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, morao je opet da ispoštuje dogovor sa Hudejbije i da preda ovog ashaba izaslanicima da ga vrate u Meku. Na rastanku sa ovim ashabom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prouči dovu da i njemu Allah dadne izlaz iz teške situacije, i kroz poeziju dade išaret ovom ashabu šta treba da uradi, pa reče: “Blago se majci onoga ko započne rat, a uz sebe ima vojsku.” (Buhari, Sahih)
Ebu Basir je shvatio poruku koju mu je uputio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i na putu za Meku, uspije pobjeći, nastani se u mjestu na obali Crvenog mora, koje presijeca trgovački put između Meke i Šama, a koje bijaše van okvira teritorije na koju se odnosio ugovor sa Hudejbije. Ebu Basir je počeo napadati sve mušričke karavane, a ubrzo mu se počeše priključivati ashabi koji su bježali iz Meke, a zbog ugovora sa Hudejbije nisu mogli ići u Medinu. Među onima koji se pridružiše vojsci Ebu Basira bijaše i Džendel, radijallahu anhuma. Mušrici Meke nisu tada imali drugo rješenje nego da zamole Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da promijeni tačku ugovora koji se odnosio na zabranu doseljavanja muslimana iz Meke u Medinu. Tako Uzvišeni primi dovu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ovih ashaba i dade im izlaz iz teške situacije, a Allahov Poslanik ne prekrši svoju riječ i ugovor sa Hudejbije, koji je koristio muslimanima (napomenimo samo jednu činjenicu, da je do Hudejbije u roku od 19 godina poslanstva i dave islam primilo oko tri hiljade ljudi, a da je od Hudejbije do osvajanja Meke, dakle, u roku od dvije godine, zbog posljedica ugovora sa Hudejbije islam primilo oko sedam hiljada ljudi, dvostruko više nego za 19 godina prije toga). (Vidjeti: Ibn Hišam, Sira, 2/323)
Podsjetimo se da su se predislamski Arapi, mušrici, držali obećanog, i da je to bila jedna od njihovih plemenitih osobina.
Jedan od ashaba koji se istakao svojom hrabrošću i u džahilijetu, a kasnije i u islamu, Amr b. Ma’di, radijallahu anhu, u džahilijetu je, dok je putovao pustinjom, u daljini ugledao jednog čovjeka i njegovu jahalicu. Požurio je ka tom čovjeku želeći da ga ubije. Kada mu se približio, vidio je da se čovjek odmara, a da je konj svezan pored njega. Tada mu Amr viknu da ustane i da se bori sa njim, a ovaj čovjek reče Amru: “Zar ćeš me ubiti dok si na konju, a ja na svojim nogama?!” Tada Amr, kako bi borba bila poštena, obeća ovom čovjeku da ga neće napasti dok se ovaj ne popne na svoga konja. Ovaj čovjek iskoristi obećanje koje mu dade Amr, odveza svoga konja i ode pješke od Amra, znajući da ga ovaj neće napasti sve dok ne uzjaše konja.” (Ahmed Džad el-Mevla, Ejamul-Arab fil-džahilije)