Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić 
‘’A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade zulumčari! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene.’’ (Kur’an) Ebu Musa el-Eš’ari prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Allah dž.š. daje tiraninu vremena, pa kada odluči da ga kazni niko ga spasiti ne može.’’ (Buharija)
Tunisko događanje naroda
Događanje naroda u Tunisu, koje je obilježeno samospaljivanjem jednog mladića u znak protesta i bunta protiv tiranije, siromaštva i sveopće bijede u kojoj žive Tunižani, i svenarodne demonstracije koje su uslijedile nakon toga, a usljed kojih je svrgnut diktator Zejnu-l-Abidin Ben Ali, postale su ovih dana top-tema u svim svjetskim medijima. Na opće iznenađenje cjelokupne svjetske javnosti, Tunižani su ‘preko noći’ uspjeli svrgnuti okrutnog diktatora i tiranina koji je 23 godine vladao Tunisom, ali i životima Tunižana.
Za narod Tunisa ta vladavina je trajala čitavu vječnost, jer je bila u znaku tiranije, nasilja, brutalnog gušenja sloboda i svih ljudskih prava, pljačkanja narodne imovine, masovnih hapšenja i likvidacija nevinih ljudi samo zato što su željeli slobodu i život dostojan čovjeka. Diktator Ben Ali je posebno bio okrutan prema vjerskim pravima muslimana, pa je tako od početka svoje vladavine objavio rat islamu i svim islamskim vrijednostima, a svaki vid javnog ispoljavanja islama stavljan je u kontekst fudamentalizma i terorizma.
Tako naprimjer, Tunižani nisu smjeli paliti svijetlo u prvo sabahsko vrijeme, a ako bi se neko usudio da to uradi, odmah je hapšen pod sumnjom da je terorista. U Tunisu su mnoge džamije bile zatvorene, a u nekima, da bi se što više otežao vjerski život muslimana, podne namaz obavljao se samo deset minuta prije ikindije-namaza, tako da su ljudi u tim džamijama praktično spajali dva namaza i klanjali ih skoro u isto vrijeme.
Tuniski faraon posebno se borio protiv hidžaba. U tu svrhu on je, pored ostalih represija, angažirao ljude ”eksperte” koji su putem sredstava informisanja, posebno televizije, konstantno ubjeđivali Tunižane kako je hidžab samo puki običaj i kako nema nikakve veze sa vjerom i pobožnošću. I kad je riječ o represivnim mjerama protiv hidžaba, Tuniska vlada je bez sumnje bila gora od Francuske, jer Francuzi su donijeli zakon o zabrani hidžaba na fakultetima i ostalim obrazovnim ustanovama, a Ben Ali je u Tunisu bio zabranio hidžab u potpunosti.
Narode moj, sad vas razumijem!
Ali svemu dođe kraj, pa tako i diktaturi i faraonskoj vladavini. Bez obzira koliki stepen dostigla tiranija diktatora, kada Allah odredi njegovu propast niko je spriječiti ne može. To je Allahov zakon koji važi za sve zulumčare. Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Nema ni jednog grijeha zbog kojeg Allah ubrzava kaznu na dunjaluku, pored bolne kazne koja takve čeka na Ahiretu, kao što je tiranija i prekidanje rodbinskih veza.’’ (Ebu Davud, Tirmizi) To potvrđuje i predaja koju je zabilježio Ibn Kesir, a koja govori o veziru Harunu Er-Rešidu i njegovoj sudbini. Naime, halifa Harun Er-Rešid je, pošto je otkrio određene malverzacije od strane svog vezira Jahjaa el-Bermekija, naredio da se on i njegov sin bace u tamnicu. To je posebno teško palo vezirovom sinu, pa je rekao svom ocu: ‘’Oče, zar je moguće da smo poslije onakvog blagostanja i ugleda koji smo uživali na halifinom dvoru, došli u ovako bijedan položaj?!” Otac mu je odgovorio: ‘’Sinko, vjerovatno nas je stigla kletva i dova nekog kome smo nasilje učinili, a koju je on uputio Allahu u tišini noći žaleći se na naš zulum. Mi smo zaboravili one kojima smo nasilje činili, ali Allah ne zaboravlja.” (El-bidaje ven-nihaje, X/222). Ben Ali je 23 godine činio neopisiv zulum svom narodu, a zatim je u jednom trenu doživio poniženje i nisu mu mogli pomoći ni policija, ni vojska, ni sve bogatstvo kojim je suvereno upravljao i vladao.
Neposredno nakon svrgavanja, Ben Ali se pojavio na državnoj televiziji. Oni koji ga nisu poznavali i koji prije toga nisu imali priliku vidjeti njegovo faraonsko lice, nikada u njemu ne bi prepoznali dojučerašnjeg diktatora. Izgledao je poniženo, prestrašeno i izgubljeno. I u takvom bijednom izdanju, posljednji put se obratio svom narodu. Iz njegovog govora ljudi će vjerovatno najviše pamtiti jednu rečenicu: ‘’Narode moj, sad vas razumijem!’’
Uistinu nema većih kukavica i pokvarenjaka od diktatora i oholih silnika. Njegove posljednje riječi neodoljivo podsjećaju na riječi faraona kada se gušio u valovima Crvenog mora, a prije toga je bio poveo milionsku vojsku da pokolje Izraelčane na čelu sa Musaom, a.s. O tome Kur’an veli: ‘’A on, kad se poče daviti, uzviknu: ‘’Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!’’ Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?!’’ (Junus, 90.) Ben Ali za 23 godine nije razumio svoj narod, a kada mu je duša došla do grla, onda ih je razumio. Bio je to posljednji pokušaj da se obmanom i bezočnim lažima zadrži na vlasti. O tom bezbožničkom i licemjernom karakteru, Allah u Kur’anu kaže: ‘’Njima će očevidno postati ono što su prije krili; a kada bi i bili povraćeni, opet bi nastavili da rade ono što im je bilo zabranjeno, jer oni su doista lažljivci.’’ (El-En’am 28.).
Tako se ljubav prema vlasti, bogatstvu i ugledu, pretvorila u noćnu moru, neopisivi strah i poniženje. A nema goreg poniženja od onoga koje dođe nakon slave i ugleda. U tom trenutku, diktatora se svi odriču i on ostaje sam i napušten. Kad toliki strah i beznađe tirani osjete na dunjaluku, kakav će tek strah osjetiti na Sudnjem danu kada ne budu imali kuda pobjeći: ‘’I vidjet ćeš kako ih ponižene i klonule vatri izlažu, a oni je ispod oka gledaju.’’ (Eš-Šura, 45.)
Dušmanima sluge, a vlastitom narodu tirani
Ono što je također bitno naglasiti uz svrgnuće i odlazak tiranina Ben Alija, i iz čega treba uzeti pouku, jeste činjenica da arapsko-muslimanskim diktatorima, ukoliko dođe do njihovog svrgavanja, najprije leđa okrenu Zapadni mentori iz SAD, Engleske i Frnacuske koji su ih i doveli na vlast. Svima je poznato da arapski tirani rade po diktatu zapadno-kršćanskih režima koji ih koriste kao papirne maramice, koje nakon upotrebe bacaju u kantu za smeće. Tako je jučer bilo sa iranskim Šahom i iračkim diktatorom Sadamom Huseinom, danas sa Ben Alijem, a sutra će ista sudbina zadesiti i ostale arapske diktatore i faraone. Sviju njih čeka omča koju su im spremili njihovi mentori onda kada su ih pripremali da dođu na vlast. Samo što su ti diktatori, zaslijepljeni željom za vlašću i ugledom, u toj omči gledali uže spasa, a u dokazanim neprijateljima muslimana, prijatelje, pa su slušajući njihove naredbe od vlastitog naroda načinili sebi neprijatelja, i na kraju ostali bez ijednog prijatelja.
Iskrena vjera i slobodarski duh ruše tiraniju i nepravdu
Najvažnija stvar koja se dogodila i pokazala u Tunisu, a koja bi u budućnosti morala biti ideja vodilja arapsko-muslimanskim narodima, nije formalno svrgavanje diktatora Ben Alija, već potvrda kur’anske istine da iskrena vjera u Allaha dž.š. i slobodarski duh jednog naroda vrlo lahko ruše tiraniju i nepravdu, makoliko se njeni bastioni i vojske činili neosvojivim i nepobjedivim. Zato kažemo da, koliko god su krivi arapski diktatori, kao sluge i marionete Zapada, za teško stanje u arapsko-islamskim svijetu i svekoliku krizu, ogromnu krivicu snose i narodi tih država, jer su pristali da žive potlačeno i poniženo, i da robovski trpe najgori vid ugnjetavanja, izrabljivanja i tiranije.
Današnji muslimanski narodi najviše liče na Izraelčane iz vremena kada su bili potlačeni i kada su trpili tiraniju i nasilje od okrutnih Amaličana i njihovog divovskog vođe Golijata (Džaluta). I kada im je tortura dodijala zatražili su od Allahovog poslanika koji je tada djelovao među njima da im odredi nekoga za komandanta, da se bore protiv okrutnog neprijatelja. Nakon toga, Allah im je za komandanta odredio Taluta koji je poveo vojsku u oslobodilačku borbu protiv Amaličana. Međutim, ta vojska je bila stavljena na iskušenje na rijeci Jordan, a iskušenje se ogledalo u tome da nisu smijeli piti vodu osim onoliko koliko pregrštem mogu zahvatiti. Tako su mnogi pali na prvom ispitu prije nego su se sreli s neprijateljem, a većina ih je pala na drugom ispitu onda kada su vidjeli mnogobrojne i do zuba naoružane Amaličane i njihovog vođu Golijata. Na kraju je s Talutom ostalo, kako stoji u nekim predajama, samo 313 mudžahida i izgledalo je da će sigurno biti poraženi i pobijeni. No, nije uvjek sve onako kako izgleda. Nadmenog divovskog Golijata u međusobnom dvoboju ubio je dječak Davud preciznim hicem iz svoje pračke, a Amaličani su pobjegli sa bojnog polja.
U toj kur’anskoj priči i iskušenju sa rijekom Jordan ima svojevrsne simbolike. Naime, svaki narod ima svoju rijeku Jordan koju mora preći kako bi došao do svoje slobode. I čak ako mnogi ne pređu tu prepreku i iskušenje, dovoljno je da među njima ima skupina iskrenih vjernika koji se samo na Allaha oslanjaju i koji čvrsto vjeruju u konačnu pobjedu istine, pa da trijumfuju nad zabludom i tiranijom bjelosvjetskih Golijata.
Zar je onda moguće da u muslimanskim narodima nema skupine slične onoj koja se borila protiv Golijata, ili slične onoj skupini koju je predvodio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, na Bedru, i zar je moguće da se tolika količina nasilja i poniženja može trpiti toliki niz godina?! Razumljivo bi bilo da se radi samo o ekonomskoj krizi i neimaštini koja zadesi jedan narod, pa taj narod u ime Allaha i nagrade koju očekuje na Ahiretu, zajedno sa svojim vođama trpi glad i neimaštinu koja ih je zadesila. Ashabi su dolazili Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, da se žale na glad i svaki od njih je pokazivao kamen kojim je vezao stomak da umanji bol od gladi, ali kada bi im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao dva kamena na svom stomaku, oni bi se postidili i nastavili bi saburat u ime uzvišene ideje zbog koje sabura i zajedno s njima trpi i njihov vođa, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, današnjim arapsko-muslimanskim narodima, njihovi diktatori žele da zabrane i silom oduzmu i dunjaluk i Ahiret. Opljačkali su im imetke, pokrali i opustošili državu i doveli ih do potpunog siromaštva, a osim toga, oduzeli su im vjerska prava, zatvaraju ih i ubijaju zbog vjere i vjerskih ubjeđenja. Pa, šta još treba da im se desi i kakvo poniženje da dožive, pa da se dignu i bore protiv silnog zuluma i nepravde?!
Dakle, Tunis je najbolji dokaz da narod, kad hoće, može vrlo lahko svrgnuti svakog diktatora, jer, njihova snaga i moć su prividni, zato nema razloga da ih se boje. Krajnje je vrijeme da muslimanski narodi shvate da oni nisu igračke u rukama diktatora, niti njihovi robovi i miraz koji mogu nasljeđivati i upravljati s njim kako hoće. Allah je Tuniskom narodu, iz svoje neizmjerne milosti i dobrote, pokazao jasan znak Svoje svemoći, a nemoć i slabost tirana, i podario im pobjedu kada su se najmanje nadali i u koju oni nisu poseban trud uložili. A šta bi tek bilo da muslimanski narodi ulože stvarni trud, da se politički organiziraju na principima islama, da ujedine i zbiju svoj vjerničke safove i da svojski, u ime Allaha, organizirano i planski rade na razbijanju robovskih okova u kojima ih njihovi diktatori drže decenijama i na tenane ubijaju. Samo zbog neodlučnosti, pomanjkanja vjere u Allaha i nedostatka hrabrosti Palestinci decenijama trpe cionistički teror, a ostali Arapi teror i zulum vlastitih diktatora.
Tunižani su uz Allahovu pomoć svrgnuli faraona koji se na zemlji bio osilio i nered činio, srušili su ‘zlatno tele’ koje se bilo ispriječilo između njih i Allaha dž.š., između njih i istinske slobode. Sada je najvažnije da ono ne bude zamjenjeno drugim ‘zlatnim teletom’ i da jedan diktator ne bude zamjenjen drugim. Tuniski i ostali muslimanski narodi, moraju nastavit rušiti lažna božanstva oličena u raznim diktatorima i raditi na uspostavi islamske vlasti u okrilju koje će muslimani i drugi narodi koji u tim državam žive, osjetiti blagodat pravde i slobode i istinski uživati u toj blagodati. U suprotnom, njihova agonija i ropstvo će će se nastaviti, jer: ”Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.” (Er-Ra’d, 11.)
Saff br. 285