Piše: Amir Durmić
U jednoj popularnoj naučno-zabavnoj emisiji izveden je i prikazan uistinu zanimljiv eksperiment. Cilj je bio opovrgnuti ili pak potvrditi vrlo proširen urbani mit. Naime, među svijetom je prošireno ubjeđenje da voda izuzetno kvalitetno štiti od metaka, tj. da čovjeku koji zaroni pod vodu na relativno malu dubinu, od recimo jedan metar ili nešto više, meci jednostavno ne mogu nauditi. Ova scena se vrlo često ponavlja u stripovima i akcionim filmovima, pa je vjerovatno otuda ovaj mit izašao među ljude i udomaćio se među njima. Povodeći se za pretpostavkom da u svakom mitu ima barem zrnce istine, ekipa stručnjaka iz spomenute emisije dala se na posao. U eksperimentu su koristili pravo oružje, dok su za metu uzeli lutku napravljenu od balističkog gela, materije koja se u zadanim uvjetima, zbog svoje gustoće i ostalih specifičnih karakteristika ponaša gotovo identično kao i ljudsko tijelo. Lutka je postavljena u bazen s vodom na određenu dubinu, te je u nju, u više navrata ispaljeno nekoliko metaka različitog kalibra. Nakon svakog pucanja na lutki su evidentirana eventualna oštećenja, te dubina i širina ”rane” koju je napravio metak ili njegove krhotine. Rezultati eksperimenta bili su začuđujući i nemalo su iznenadili stručnjake. Meci manjeg kalibra, tj. oni koji su imali manje barutno punjenje, što u normalnim uvjetima podrazumijeva da su mnogo sporiji i manje ubojitiji od metaka većeg kalibra, postigli su daleko bolje rezultate od metaka velikog kalibra čiji su efekat i razorna moć inače daleko veći. Ukratko, što su kalibar i veličina metka bili veći, oštećenja na lutki bila su manja i neznatnija, da bi u zadnjem pokušaju, ukoliko me sjećanje dobro služi, lutka položena na samo pola metra ispod površine vode ostala netaknuta, iako je u nju ispaljen metak ogromnog kalibra i zastrašujuće razorne moći. Zbog čega? Iako su stručnjaci prvo detaljno izanalizirali, a na koncu i elaborirali rezultate i do u detalje pojasnili razloge ovog na prvi pogled zbunjujućeg fenomena, laičkim jezikom kazano, sve se svodi na sljedeće: Što je metak brži i što je silina njegovog udarca o površinu vode jača i žešća, to je i otpor vode veći i snažniji. U tom djeliću stotinke, inače mehka i pitoma voda stvara nevjerovatno snažan otpor, te se trenutačno pretvara u neprobojni bedem i doslovno postaje čvrsta kao beton te uzvraća snažno i odlučno. To rezultira s jednim od dva, za metak katastrofalna i pogubna ishoda: ili se pri udaru deformira do neprepoznatljivosti nakon čega ili djelimično ili u potpunosti skrene s prave putanje kojom je prvotno trasiran, ili se, još gore, od siline udara raspadne u stotine djelića i bukvalno uništi samoga sebe, dok meta ostane neokrznuta, a samim tim i cilj neostvaren.
Islamsko buđenje
Iako u današnjem vaktu nije zdravo niti preporučljivo oružje, metke i eksplozije dovoditi u bilo kakvu vezu sa islamom i njegovim sljedbenicima, ipak ne smeta da fenomen pojašnjen u spomenutom eksperimentu, metaforički pokušamo prepoznati i u našoj muslimanskoj današnjici. Sahva – blagoslovljeno islamsko buđenje je, hvala Allahu, već decenijama prisutno u gotovo svim dijelovima muslimanskog svijeta. Nakon mraka kolonijalizma – perfidne zapadnjačke okupacije i planskog pljačkanja muslimanskog svijeta, i nakon raspada različitih bogohulničkih sistema koji su decenijama dominirali i upravljali mnogim, uglavnom, istočnim geografskih područjima sa muslimanskom većinom, muslimani se, hvala Allahu, polahko ali sigurno vraćaju u okrilje islama, kod Allaha jedine priznate vjere. To buđenje nije došlo samo od sebe, već je prije svega plod neizmjerne Allahove milosti i dobrote, pa onda i nesebičnog truda i napora koji su na tom putu uložili i još uvijek ulažu različiti tipovi i profili muslimana. Tu svakako prednjače naši uzoriti učenjaci i daije koji svojim ispravnim šerijatskim znanjem, lijepim riječima i bogatim iskustvom nesebično i na najljepši način prezentiraju sve vrijednosti i ljepote islama. Pored njih, milioni mladića i djevojaka, kao i ljudi sredovječne dobi, pa čak i staraca iz različitih dijelova svijeta i iz raznovrsnih društvenih i socijalnih slojeva, s pravom su se priključili ovom hairli pokretu, pokoravajući se Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, naredbi koju je uputio čitavom ummetu rekavši: ”Dostavite (prenesite) od mene pa makar jedan ajet…” (Buhari, Sahih, br. 3274, od Abdullaha b. Amra radijallahu anhuma). Uglavnom, svi oni iskreno i usrdno, nemuslimanima, ali i muslimanima koji nedovoljno poznaju svoju vjeru i koji u životu praktično ne izvršavaju barem farzove, nastoje prezentirati islam i privoljeti ih da ga prime, odnosno da mu se istinski vrate. Međutim, na tom putu mnogi od njih biraju pogrešne metode i čine krupne, a ponekad i katastrofalne greške, koje često kod pojedinca koji je predmet islamskog poziva prouzrokuju odbojnost prema osobi koja mu na takav neadekvatan način pokušava dostaviti islam. Priča se nažalost tu ne završava, već se iz njegove antipatije prema neodgovornom pozivaču u islam, najčešće automatski rađa odbojnost kao i svekolika averzija i prema samoj vjeri islamu, što i jeste istinska katastrofa i za onoga koji u islam tako poziva, a i za onoga koji se poziva na takav način. Prvi čini veliko zlo, jer ljude tjera od islama, a misli da ih u njega poziva, a često i sam iz različitih razloga skrene s Pravoga puta, dok drugi nerijetko zauvijek odbija svaku pomisao da ikada više u životu trezveno i nepristrano razmisli o islamu kao jedinom putu istinskog spasa i uspjeha na oba svijeta. Iako postoji popriličan broj grešaka i pogrešnih postupaka koji su danas evidentni kod onih koji na bilo koji način rade za Allahovu vjeru, ovdje izdvajamo samo jedan, koji spada u one najproširenije, ako ne i glavne probleme kada je o ovome riječ. Radi se o grubosti i žestini, odnosno agresivnosti i neprimjerenoj retorici pri pozivu u islam, a koje imamo priliku vidjeti kod određenog broja onih koji rade i djeluju na ovom polju. Najčešće iz dobrih namjera i velike ljubomore prema Allahovoj vjeri, mnogi od njih pri prezentiranju islama ili pri opominjanju onih koji čine grijehe, nastupaju grubo pa čak i agresivno, a kao najčešći produkt takvog djelovanja imamo kreiranje jako negativnog stava prema islamu u cijelosti, jer: ”ako je islam ovo što propagira ovaj čovjek i njemu slični, onda od islama želim biti što dalje”, zaključit će mnogi.
Blagošću do ljudskih srca
Prelistamo li malo stranice životopisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i iščitamo li pomno njegove izreke koje je izgovorio u ovom kontekstu, vidjet ćemo da su blagost i lijepe riječi bile krucijalne osnove na kojima je temeljio svoj poziv u islam. Čak i u situacijama kada je u potpunosti bio dominantan i kada je bez ikakvih posljedica mogao pokazati veću ili manju dozu grubosti, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uvijek je koristio metodu blagosti i lijepog savjeta, osim u slučajevima kada se radilo o drznicima i oholnicima koji su svjesno negirali i odbijali istinu. Zašto je postupao baš na takav način, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio nam je u mnogim hadisima. Jedne prilike obratio se svojoj supruzi Aiši, radijallahu anha, rekavši joj: ”O Aiša, uistinu je Allah blag (dobrostiv) i voli blagost. Allah daje da se blagošću postigne ono što se ne može postići grubošću niti bilo čim drugim osim s blagošću.” (Muslim, Sahih, br. 2953, od Aiše, radijallahu anha) U drugom vrlo sličnom hadisu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”U čemu god se nađe blagost (ljubaznost), ona to i ukrasi, a odakle se god blagost ukloni, to bude unakaženo (izobličeno).” (Muslim, Sahih, br. 2094, isto od Aiše, radijallahu anha) Drugim riječima, osoba kod koje blage i ljubazne riječi kao i uljudni i odmjereni postupci ne probude istinsko interesiranje za islam i ne navedu je da revidira i u potpunosti odbaci svoje dotadašnje pogrešne stavove i zabludjela vjerovanja, sigurno je da ni grubost, arogantnost i prijeteće mahanje kažiprstom, kod dotiče osobe neće postići bolji rezultat. Ovdje je važno napomenuti još jedan vrlo bitan momenat. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prema ljudima koje je pozivao u islam postupao je na tako blag i ljubazan način prvenstveno zbog toga što ih je u suštini duboko sažalijevao, jer je na njih gledao kao na davljenike koji se bukvalno utapaju u moru paganstva, zablude i grijeha, te im je, istinski ih žaleći, iskreno pružao ruku spasa koju su davljenici najčešće s oduševljenjem i prihvatali. Dakle, kada nekoga žalimo i kada kod nas, zbog svog jadnog i očajnog stanja u kome se nalazi, probudi suptilne osjećaje, prema njemu uglavnom postupamo krajnje blago i tolerantno, sve dok mu ne pružimo svaki vid pomoći koji smo mu u stanju pružiti, i ne uvjerimo se da je njegovo ”stanje stabilno”. Sa druge strane, mnogi poletni i ”žestoki” muslimani koji danas rade na pozivanju drugih u islam, na nevjernike ili na velike grješnike koji su predmet njihovog poziva, kao da gledaju okom nespretnog i neiskusnog lovca koji je bacio oko na plijen, i misli da jedino što treba učiniti jeste da u njegovom pravcu iz svoje ulaštene i kvalitetne puške što brže ispuca nekoliko metaka velikog kalibra, prethodno uopće ne nišaneći i ne uzimajući u obzir sve okolnosti u kojima se nalaze i on i njegova lovina. Nakon toga će, nezainteresiran za rezultate, ”plijenu” okrenuti leđa i nastaviti svojim putem uz konstataciju kako je ”on svoje ispuc’o”, i ”svoje odradio”, a za rezultate ”lova” ga uopće i nije toliko briga jer on za njih navodno i nije odgovoran.
Grubost i ”žestina” mogu se (iz)liječiti
Kada se ovakvima ukaže na greške i neprihvatljivost takvog ponašanja, mnogi od njih svoju grubost i žestinu obično pravdaju sljedećim izgovorima: ”takav sam po prirodi”, ”radi se o genima”, ”ne mogu se kotrolirati” i slično, a zaboravljaju da je islam taj koji svojim principima i načelima treba u temelju promijeniti ponašanje svakog pojedinca koji se pripisuje ovoj plemenitoj vjeri. Vjerovanje u Uzvišenog Allaha i u Dan podnošenja izvještaja za svako djelo i postupak koji smo učinili, moraju biti ključni faktori koji će nas motivirati da u svim situacijama kontroliramo naše ponašanje i izmijenimo svoje navodno genetsko naslijeđe kojim pravdamo naše izljeve srdžbe, ružan govor i neprimjereno ponašanje. To zasigurno jeste teško, pogotovo osobama koje su po prirodi istinski sklone grubosti i žestini, ali ipak to ni izbliza nije nemoguće niti neostvarivo. Samo treba mnogo truda i iskrenog nastojanja da se postigne rezultat. To nam najbolje potvrđuje sljedeći hadis: Ebu Derda’, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
”Uistinu se znanje stječe učenjem, a blagost (dobroćudnost) se postiže nastojanjem da se bude blag. Onaj ko bude težio ka dobru, dobro će mu i biti dano, a onaj ko se bude čuvao od zla, od njega će i biti sačuvan…” (Taberani, El-Evsat, 7/398, br. 10739. Albani ga je ocijenio dobrim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, br. 342, i Sahihul-džami’a, br. 2328.) Ove činjenice najbolje su bili svjesni drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji su mnogi prije islama bili izuzetno temperamentni, ljutiti i žestoki, međutim, nakon što su primili islam, prema svojoj braći muslimanima postali su blaži i milosrdniji od majke prema svome tek rođenom čedu. Krasile su ih mudrost, blagost i odmjerenost, čime su plijenili ljudska srca i simpatije, pa čak i kod velikog broja onih koji i nisu bili muslimani. Isto tako, na umu uvijek treba imati i sljedeću činjenicu: Mnogi od onih kojima se danas obraćamo u nadi i želji da će prihvatiti islam ili mu se u potpunosti vratiti, nisu nimalo gori niti u grijesima ustrajniji od onih kojima su se obraćali Allahovi poslanici, ali i pored toga, oni su im se obraćali blago i pri tome su birali najljepše riječi. Jedne prilike je Harun er-Rešid, tadašnji vrhovni poglavar muslimana, tavafio oko Kabe kad se odnekud pred njim pojavio čovjek koji mu je rekao: ”O vladaru pravovjernih, želim ti se obratiti grubim i žestokim riječima, pa budi spreman da ih podneseš!”, a Harun er-Rešid mu uzvrati: ”Tvoj mi govor ne unosi radost, niti ukazuje počast. Uzvišeni Allah je poslao onoga ko je mnogo bolji od tebe onome koji je mnogo gori od mene, pa mu je naredio da mu se obrati lijepim i nježnim riječima”, aludirajući na Musaa, alejhis-selam, koga je Uzvišeni Allah poslao faraonu, tom bezgranično okorjelom oholniku i nevjerniku, ali mu je i pored toga naredio da mu on i njegov brat Harun upute sljedeće riječi: ”…pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!’” (Taha, 44). (Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, 10/217)
Samoranjavanje i(li) samouništenje
Žestokim i grubim ”udaranjem” i ”rešetanjem” po onima koji se pozivaju u islam čini se višestruka šteta. Akteri ovakvog neprimjerenog ponašanja često ili oštete, ili pak u potpunosti unište sami sebe, baš kao metak iz primjera s početka teksta, a ponekad se izobliče do neprepoznatljivosti, pa i sami upadaju u ono što su do jučer kod drugih osuđivali. Iako je ova izobličenost najčešće vidljiva prvenstveno na njihovom fizičkom izgledu na kome su donedavno žestoko potencirali i u vezi njega se s drugima često verbalno, a u nekim slučajevima i fizički sukobljavali, on definitivno i nije najveći problem. Mnogo gore od toga jeste deformacija i izobličenost njihovih stavova i uvjerenja po mnogim pitanjima u islamu. Naime, u bliskoj prošlosti mnogi od njih su po tim pitanjima imali kategorične i izuzetno tvrdokorne i rigidne stavove, bez imalo razumijevanja za one koji misle drugačije, iako su u globalu i oni svoja uvjerenja temeljili na validnim šerijatskim argumentima, da bi danas mišljenja istih tih pojedinaca evoluirala u ekstremni liberalizam koji, ako se nepristrano stavi pod lupu Kur’ana i vjerodostojnog sunneta, nikada i ni u kom slučaju ne može dobiti svoj šerijatski legitimitet. Recimo, neki od njih su se ne tako davno tresli od srdžbe kada bi vidjeli odnosno čuli neke muslimane kako slušaju ilahije koje prati udaranje u def (koji je inače dozvoljen kod nezanemarljivog broja islamskih učenjaka), a danas isti oni na svojim facebook-profilima ”lajkaju” ili čak postavljaju muzičke spotove pjevača ”islamske duhovne muzike”, koja se ni pod kakvim objektivnim šerijatskim mjerilima ne može staviti u košaru halal proizvoda. Sličan primjer je i sa mnogim našim sestrama koje su donedavno pokrivale svoja lica i žestoko osuđivale muslimanke koje ne nose nikabe, a danas ne samo da ga one ne nose, već se u stotine fotografija reklamiraju na facebooku i tako pokazuju praktično čitavom dunjaluku, kao da je gledanje u njihova lica ibadet za koji će biti nagrađene i one, i svi oni (muškarci) koji ih gledaju. S druge strane, ova izobličenost je još gora i izraženija kod grupacija koje se pripisuju islamskom miljeu, a čiji pripadnici istinski zaslužuju da se nazovu ekstremistima. Oni pokazuju toliku dozu mržnje i netrpeljivosti prema muslimanima općenito, a prema daijama i islamskim učenjacima posebno, da je ona mnogostruko veća od mržnje i antipatije koju pokazuju prema svim dunjalučkim din-dušmanima zajedno. Zahvaljujući internetu, svakodnevno smo u prilici gledati i slušati nebulozna trabunjanja kvazidaija i kvaziučenjaka, koji svojim tragikomičnim izjavama potvrđuju da ljudskoj gluposti i bezobrazluku nema kraja. Bez imalo ustručavanja tekfire (proglašavaju nevjernicima) sve redom, od islamskih učenjaka i daija, pa sve do ”običnih muslimana”, jer svako onaj ko nije ”skrojen” po njihovim nakaradnim aršinima i ko se stopostotno ne uklapa u njihovu izobličenu percepciju islama, po njima, i ne može biti musliman. Neki su se opet od svoje žestine u potpunosti raspali i nigdje im se ni trag ne vidi. U prošlosti su druge žustro opominjali zbog velikih grijeha koje su činili, a ponekad ih u tome i fizički sprečavali, a danas velike grijehe čine i sami, i to javno, bez mrvice straha od Allaha ili stida pred ljudima. Zbog svega navedenog, ”malokalibarska” da’va, ako je tako možemo nazvati, uz Allahovu pomoć, dugoročno će polučiti najbolje rezultate, baš kao i malokalibarski metak u spomenutom eksperimentu. Iako putuje sporo, on, uz Allahovu pomoć, sigurno pogađa metu prema kojoj je usmjeren, i što je vrlo bitno, on na tom putu ne nailazi na neprobojne barijere koje će biti razlogom njegovog uništenja i propasti. Akteri ovakve da’ve su blagi i ljubazni, mudri i istrajni, oprezni i obazrivi, ili ukratko, prirodni i neizvještačeni. Oni slijede Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, tj. srednji put koji je trasirao i po kojem je i sam čvrstim koracima hodio, ne zastranjujući ni u nemarnost, ali ni u ekstremizam. Parola za kojom se vode i čiju poruku praktično primjenjuju u životu su riječi Svevišnjeg Allaha koji je u prijevodu značenja rekao:
”Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravom putu.” (En-Nahl, 125)
Za kraj…
Koliko beskrajno mnogo hajra može donijeti blag osmijeh, ljubaznost, topla riječ i pola kolača, vrlo precizno ilustrira događaj iz života rahmetli Muhammeda Asada, poznatog muslimanskog intelektualca i publiciste, inače porijeklom židova koji je, sad već daleke 1926. god., u dvadeset i šestoj godini primio islam. U svome kapitalnom djelu ”Put u Meku”, koje je pretpostavljam, skoro nezaobilazno štivo ogromnog dijela islamske omladine, otkriva nam jedan od ključnih razloga zbog kojih je zavolio Arape i njihov karakter, što će mu kasnije između ostalog i trasirati njegov put u islam. Opisujući jedno od svojih putovanja po Bliskom istoku, rahmetli Muhammed kaže ovako:
”Nekoliko puta stali smo na malim stanicama, obično samo nekoliko baraka od brvna i lima. Smeđi odrpani dječaci trčali su okolo s korpama i nudili na prodaju smokve, tvrdo kuhana jaja i svježe, pljosnate hljepčiće. Beduin preko puta mene polahko se diže, odmota svoj pokrivač za glavu i otvori prozor. Njegovo lice bilo je mršavo, smeđe, oštrih crta, jedno od onih što podsjećaju na jastreba koji uvijek napeto gleda naprijed. On kupi kolač, okrenu se i upravo je htio sjesti kad mu pogled pade na mene; tada, bez riječi, prelomi svoj kolač na dvoje i ponudi mi pola. Kad vidje moje oklijevanje i čuđenje, on se nasmiješi – da, vidjeh da taj blagi osmijeh pristaje njegovom licu isto tako dobro kao i napetost od malo prije – i reče neku riječ koju nisam mogao razumjeti tada, ali sad znam da je to bila ‘tefeddal’ – ‘učinite mi zadovoljstvo’. Uzeh kolač i zahvalih mu klimanjem glave. Jedan drugi putnik – nosio je, osim svog crvenog fesa, evropsko odijelo i mogao je biti sitni trgovac – umiješa se kao prevodilac. Zastajkujući, reče na engleskom: ‘On kaže, vi putnik, on putnik; vaš put i njegov zajedno.’ Kad sada mislim o ovoj maloj zgodi, izgleda mi da je sva moja kasnija ljubav za arapski karakter morala biti pod utjecajem ovog beduina koji je, preko svih barijera nepoznavanja, osjetio prijatelja u slučajnom saputniku i s njim podijelio kruh…” (Asad, Muhammed, Put u Meku, str. 82.)
Časopis Asr br. 40.