Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allah, dž.š., je u Kur’anu objavio: I znajte da od svega što u borbi zaplijenite jedna petina pripada Allahu i Poslaniku, i rodbini njegovoj, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima, ako vjerujete u Allaha i u ono što smo objavili robu Našem na dan pobjede, na dan kada su se sukobile dvije skupine, – a Allah sve može. (El-Enfal, 41.) Ovaj kur’anski ajet, uostalom kao i cijela sura El-Enfal, objavljen je povodom Bitke na Bedru, prve i najveće bitke u povijesti islama koja se desila u mjesecu ramazanu, druge godine po Hidžri. Zato toj velikoj pobjedi i posvećujemo ovu ramazansku hutbu. Jer, nemoguće je govoriti o ramazanu i njegovim fadiletima i neizmjernim blagodatima, a da se ne kaže da je ramazan, pored toga što je mjesec posta, ibadeta koji oživljava i okrepljuje naše duše kao što rodna i berićetna kiša oživljava suhu i obamrlu zemlji, i mjesec džihada u kojem su muslimani izvojevali svoje najveće i najznačajnije pobjede. Post i džihad su u Kur’anu i kao tematske cjeline povezani, jer niz ajeta o postu u suri El-Bekare, koji završavaju sa 187. ajetom, od niza ajeta o džihadu koji počinju sa 190. ajetom: I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinite borbu! Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu, dijele samo dva ajeta. Dakle, prvi niz ajeta podstiče na post, a drugi na džihad kao ibadet. Veza među njima je jasna. Priprema za džihad i žrtvovanje života i imetka na Allahovom putu, započinje pripremom duše i tijela, pripremom pojedinca kao ličnosti, ali i cijelog ummeta, za velike i odlučujuće pobjede i to kroz zajednički ibadet koji se zove post za koji je Allah postačima pripremio posebnu nagradu.
Pobjeda koja je udarila temelje zgradi islamskog ummeta
Vjerovatno će se mnogi muslimani zapitati, zašto se baš prva i najveća bitka u povijesti islama odigrala u ramazanu? Zašto ta veličanstvena pobjeda muslimana baš u ramazanu, a ne u nekom drugom mjesecu? Odgovor je vrlo jednostavan. Zbog toga što Bitka na Bedru simbolizira kompletan program i put izgradnje islamskog ummeta i nudi dugoročni plan i strategiju s kojom ummet, ako je istinski primijeni, preuzima palicu vođstva nad cjelokupnim čovječanstvom. A to zapravo znači da je Allah, dž.š., podario muslimanima jedan mjesec u kojem je ummet u stanju promijeniti sebe u potpunosti, na ličnom i kolektivnom planu, i na tom putu, nošen snagom imana, preći i prebroditi etape slabosti, zaostalosti, zabludjelosti, poniženja, razjedinjenosti i sl. i popeti se na pobjedničko postolje, na tron progresa, duhovnosti, morala, ponosa i uspjeha. Upravo na to aludira 123. ajet u suri Ali Imran u kojem stoji: Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni – zato se bojet Allaha, da biste bili zahvalni. U prevodu na bosanski jezik, riječ ez-zille, prevedena je kao malobrojnost, a zapravo znači poniženje i svaki drugi vid slabosti u koje između ostalog spada i malobrojnost. Kao da se ajetom želi poručiti: “Vi ste bili potlačeni, poniženi i nemoćni sve dok vas Allah nije počastio islamom i ramazanom i njegovim blagodatima i velikom ramazanskom pobjedom koja je označila novu budućnost islamu i muslimanima, a koja će biti u znaku uspjeha i pobjede.” Tako je i bilo. Nakon Bitke na Bedru, situacija se u potpunosti promijenila u korist islama i muslimana. Oni su osnovali državu koja je u jednom času postala poznata i respektabilna. Ne samo njihovo okruženje, već je cijeli tadašnji svijet čuo za tu malu, ali jaku državu, za malobrojnu, ali duhom i vjerom u Allaha, snažnu i jedinstvenu muslimansku zajednicu. Jednostavno, pobjeda na Bedru je iznjedrila promjene u svim sferama društvenog života. Zbog toga Bedr nije kao druge bitke i pobjede muslimana, bez obzira na njihovu veličinu i značaj, i zbog toga Allah tu bitku naziva jevmul-furkan – dan rastavljanja Istine od neistine, dan kada je svjetlo pobijedilo tamu i najavilo novu zoru za cjelokupno čovječanstvo koje se gušilo u tami neznaboštva i nemorala. I Allah tu bitku i pobjedu vezuje za mjesec ramazan kako bismo stalno imali na umu njegovu veličinu i značaj. Bitka na Bedru ima poseban status i ona je privilegovana u odnosu na sve druge bitke, jer su na Bedru udareni temelji veleljepne građevine koja se zove islamski ummet. Prvi od tih temelja jeste spoznaja i svijest da je pobjeda od Allaha i da ne zavisi od broja vojnika i količine naoružanja, i shodno tome, da će ummet, kad god se udalji od Allaha, tj. od Njegove upute i vjere islama, doživjeti poraz i poniženje bez obzira na materijalnu i fizičku snagu. U tom smislu su i Allahove riječi: Allah je to zato učinio da bi vas obradovao i da bi se time srca vaša umirila; a pobjeda je samo od Allaha – Allah je zaista Silan i Mudar. (El-Enfal, 10.) Ako nije tako, kako je onda moguće da 313 ljudi koji su sa sobom imali samo dva konja i 70 deva, pobijedi 1.000 do zuba naoružanih boraca koji su imali stotinu konja i 700 deva, a koje su dobro poznavali i koje prije toga na takav način nisu mogli pobijediti i kad su bili ravnopravni u pogledu ljudstva i tehnike. Ne postoji drugi odgovor osim da je Allah pomogao tu skupinu i omogućio im da ostvare veličanstvenu pobjedu, ali ne tenkovima, topovima i ostalim ubojitim oružjem, već uz pomoć neuobičajenog i “nekonvenciolanog” naoružanja kao što su: kiša, san, strah koji je Allah ulio u srca nevjernika i vojska meleka predvođena melekom Džibrilom, koji su nemilice ubijali kolovođe nevjerstva. Spomenuto islamsko pravilo potvrđuje i današnje stanje islamskog ummeta. I pored toga što su muslimani najbrojniji, najbogatiji, pa ako hoćete i najpismeniji dio čovječanstva, mi smo isto tako i najponiženiji, najslabiji i najviše ugnjetavan dio čovječanstva. Kakva je korist od brojnosti i silnog materijalnog bogatstva kad fali kvalitet vjere i ubjeđenja i kad smo se udaljili od Allaha koji Jedini daje pobjedu i poraz. A onaj ko je daleko od Allaha, blizu je samo poraza i poniženja. Kakva je korist od očiju duhovnom slijepcu koji ima koprenu na srcu, pa nije u stanju razlikovati Istinu od neistine, dobro od zla, prijatelja od neprijatelja. Kakva je korist nama Bošnjacima što smo većina u BiH, kad je naša vjerska i nacionalna svijest daleko ispod vjerske i nacionalne svijesti druga dva naroda kojih zajedno nema koliko Bošnjaka. I kada zbog tolike zapuštenosti na vjerskom, moralnom, kulturnom i nacionalnom planu nemamo jasne ciljeve ni jasnu strategiju, pa nas onda drugi svojataju, “osvješćuju” i “usmjeravaju”, poigravajući se s našom državom, životima i čašću, i zbijajući s nama neslane šale. Dakle, na Bedru je posijano sjeme nade u dušama muslimana do Sudnjega dana, a ono glasi: dok god je Allah s tobom, znaj da su pobjeda i uspjeh tvoji saveznici, u suprotnom, sam sebe krivi i plači nad svojom sudbinom.
Allah voli one koji se na Njegovom putu bore u saffu kao da su bedem čvrsti
Drugi temelj ili stub koji je udaren u Bici na Bedru i koji je upravo tada pokazao svoju pravu snagu i obezbijedio pobjedu muslimanima, jeste jedinstvo muslimanskog saffa. Ukoliko se taj uslov ne ispuni, muslimani mogu čekati godinama i dovijati se kako god hoće, ali slast pobjede, napretka i uspjeha u životu, neće kušati. Na to nas podsjeća i sljedeći kur’anski ajet: I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih. (El-Enfal, 46.) Ovo pravilo je postavljeno na Bedru, ali je i danas jednako aktuelno kao i prije četrnaest stoljeća. Nažalost, muslimani kao ummet su i to, kao i mnoga druga pravila, zapostavili, pa nas umjesto islamskog jedinstva i bratstva kakvo je krasilo prve muslimane u Bici na Bedru, “krasi” nejedinstvo koje nas je usitnilo i podijelilo na državice, emirate, kraljevine, raznorazne partije, stranke i džemate, i posijalo mržnju, neslogu, zavidnost i svekoliku smutnju i razdor. To je danas postao akutni problem muslimana na koji uveliko računaju naši neprijatelji. Zato nije čudo što je Olbrajtova davno izjavila da Zapad ne bi trebao da brine zbog toga što muslimani pokušavaju da dođu do vlasti i do što veće samostalnosti, jer današnji muslimani su takvi da će se oni odmah nakon toga posvađati i potuči i u trenu izgubiti ono do čega su s mukom došli. Taj problem postaje još veći i stanje alarmantnije kad se zna da je islam posebnu pažnju posvetio upravo islamskom jedinstvu, i bratsku vezu na temelju imana pretpostavio krvnoj i bilo kojoj drugoj vezi. Na važnost islamskog bratstva, zajednice i davanja prednosti društvenim nad pojedinačnim interesima, svjedoči i to što su ibadeti poput posta, namaza i hadža naređeni da se obavljaju skupno, a ne pojedinačno, da se i na taj način potvrdi ljubav, sloga i jedinstvo islamskog ummeta. Zbog toga moramo iskoristiti mubarek ramazan kako bi u naš život i naše međuljudske odnose vratili duh islamskog jedinstva koje su ashabi pokazali na Bedru. Jer, ukoliko ne iskoristimo blagodat ramazana i jedinstvenu priliku da napravimo pozitivan zaokret u našem životu, i ukoliko sebe i svoje potomstvo ne budemo odgajali u duhu islamskih načela onda nećemo znati ko nam je prijatelj a ko neprijatelj, i naš biološki, a kamo li duhovni, opstanak bit će doveden u pitanje, tako da će naš slučaj najviše ličiti slučaju pileta u kavezu ogromne zmije. Naime, jedan islamski učenjak je posjetio zoološki vrt u kojem je vidio čudan prizor. Vidio je pile kako se igra i skakuće oko ogromne zmije koja je drijemala u svom kavezu. Upitao je stražara što će pile u zmijskom kavezu, a on mu je odgovorio da su mlada pilad zmijska hrana i da će ga ona pojesti čim ogladni. Nakon toga, učenjak je sam sebi rekao: “Očigledno je da to pile nije imalo nikoga da ga podsjeti i poduči ko mu je prijatelj a ko neprijatelj. Da je odrastalo uz svoju majku vjerovatno bi ona na njega prenijela neka važna životna iskustva. Uostalom takav je slučaj i sa narodom koji kroz život hodi vjerski i nacionalno neosvješćen i razjedinjen i koji u susret svom neprijatelju ide bez naučenih lekcija iz historije i bez pravog odgoja. Njega čeka ista sudbina.”
Dakle, velika pobjeda na Bedru nije se desila slučajno, ona je ustvari ramazanska pobjeda i neodvojiva je od tog mubarek mjeseca u kojem se učvršćuje i obnavlja iman i u kojem vjerničke duše doživljavaju preporod. To je mjesec ponosa, izbavka iz poniženja i mjesec istinske pobjede. Povijest najbolje potvrđuje i otkriva koliko je prirodna veza između posta i džihada. Tako su muslimani osim Bedra, osme hidžretske godine, 21. ramazana, pobjedonosno ušli u Mekku, u ramazanu je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, srušio veliki kip mušričkog idola Hubela koji se nalazio u Kabi, u ramazanu je naredio Halidu ibn Velidu da ode srušiti kip Uzza, Amru ibn Asu da sruši kip idola Suva’a i Zejd ibn Sabitu da sruši kip Menat. Njihovim rušenjem je srušeno neznabožačko nakaradno vjerovanje, a svjetlo islama, vjere čistog monoteizma i tevhida, zasjalo je punim sjajem. U ramazanu, 13. godine po Hidžri, muslimani su porazili Perzijance kod Bevviba, u bici u kojoj je bilo 8.000 muslimana naspram 100.000 Perzijanca. U ramazanu su muslimani u vrijeme hilafeta Muavije, r.a., 53. godine po Hidžri, osvojili otok Rodos, a 92. hidžretske godine, Tarik ibn Zijad je sa 12.000 mudžahida izvojevao prvu pobjedu u Španiji. Zatim, 658. godine po Hidžri, 25. ramazana, Sejfudin Kutuz je u Bici kod Ajni Džaluta porazio Tatare poslije čega se nikada više nisu oporavili, itd. Da, to su bile velike ramazanske pobjede i ne postoji ni jedna prepreka, ma koliko ona izgledala velika i teška, a da je muslimani neće savladati i ostvariti uspjeh ukoliko se budu držali islamskih principa i temelja koji su na Bedru uspostavljeni. Međutim, kada su se muslimani promijenili i kada je u našim životima, umjesto iskrene vjere, oslonca na Allaha i jedinstva, počela da dominira riječ sa najmanje slova, a sa najviše otrova, “ja”, ja sam to uradio, ja sam bolji od tebe, ja sam zaslužio više od drugih, moja partija je bolja od tvoje, moj džemat je jedini na istini i sl., tada smo izgubili sebe. I umjesto da budemo istinske ličnosti okupljene oko Božanskog programa i upute, ličnosti koje imaju svoje ime i koje nisu repa bez korjena, pretvorili smo se u zamjenicu “ja” u kojoj je sadržan sav naš egoizam i sujeta, i naša svekolika udaljenost od principa ponosa i uspjeha: “rekao je Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,” i “slušamo i pokoravamo se”. A tada su počeli porazi i poniženja, u ramazanu i mimo ramazana, jer onaj ko u ramazanu ne pobijedi svoju sujetu i kome je njegov nefs i njegova strast najveća prepreka do uspjeha, on očigledno nije shvatio smisao posta i veličinu ramazanske blagodati, i nije kušao slast ramazanskog ibadeta, pa onda ne može kušati ni slast pobjede i uspjeha.
Saff br. 274