Značaj i uloga sunneta u islamu

sanel
By sanel
Priredio: Ismir Karaga
Muslimani su od prvih generacija ulagali maksimalan trud u pamćenju svoje vjere, tj. Kur’ana i sunneta, što nije bio slučaj kod prijašnjih naroda i civilizacija. Oni su, učeći napamet i pišući u mushaf, pamtili Kur’an i mutevatir predajom prenijeli nam od Poslanika ajet po ajet, riječ po riječ, harf po harf.  Također su zapamtili od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve njegove riječi, pratili i pamtili sve njegove postupke, jer je Poslanik, alejhis-selam, poslan od Gospodara ljudi da im objasni vjeru i da ih vjeri poučava. Tako su sve njegove riječi bile implementacija i pojašnjenje Kur’ana.
Poslanik, alejhis-selam, je Allahov bezgrješni rob i lijep uzor čovječanstvu.
Uzvišeni Allah u 21. ajetu sure El-Ahzab kaže:
”Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje.”
Također, Allah, dž.š., u 3. i 4. ajetu sure En-Nedžm, kaže:
 ”On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje.”
Imam Ahmed u Musnedu, sa ispravnim lancem prenosilaca bilježi od Abdullaha ibn Amra ibn El-Asa da je zapisivao sve što bi čuo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa su mu Kurejšije to zabranili, te je on otišao Poslaniku, alejhis-selam, i ispričao mu šta se desilo, pa mu je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao:
        
”Zapisuj, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, iz mojih usta ne izlazi ništa osim istine.”
Također, na Oprosnom hadždžu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je prisutnim muslimanima da njegove riječi prenesu odsutnima. Imam Buhari i drugi bilježe da je Poslanik rekao: ”Neka prisutni prenese odsutnom jer možda će odsutni bolje razumjeti od prisutnog.”
Povodeći se za ovim kur’ansko-hadiskim tekstovima, ashabi su shvatili da trebaju pamtiti sve što čuju od Poslanika, a tako su i postupali, izvršavajući emanet kojim ih je zadužio Poslanik, alejhis-selam.
Na tom polju ogroman trud uložili su hadiski učenjaci koji su sve te predaje sakupili, postavili precizna pravila u prihvaćanju hadisa, tako da su i zbog najmanje sumnje u nekog od prenosilaca u lancu do ashaba, odbacivali njegov hadis.Također, prije prihvatanja hadisa, prvo su se dobro uvjeravali u pamćenje tj. hifz ravije – prenosioca, poredeći ga sa drugim prenosiocima, pa ako bi uvjerili da je dobrog pamćenja i da je pravedan, prihvatali bi hadis od njega, a u suprotnom, ne bi prihvatali hadis od takvog čovjeka.
Shodno tome, pravila koja su postavili u primanju rivajeta usavršena su do te mjere da su se za njihovim primjerom poveli i lingvisti, historičari i drugi. Tako imam Muhammed ibn Ismail ibn Ibrahim ibn  El-Mugira Ebu Abdullah el-Džeafij el-Buhari, poznatiji kao imam El-Buhari – za čiju su knjigu učenjaci rekli da je najvjerodostojnija knjiga nakon Kur’ana – u svoju zbirku sahih hadisa nije uvrštavao hadise u kojima su dvojica ravija koji se nisu sreli, iako su ispravni prenosioci.

Naime, od imama Buharije prenosi se da u svoju zbirku hadisa ne bi uvrstio nijedan hadis sve dok ne bi uzeo abdest i klanjao dva rekata. U vezi s tim, imam Buharija rekao je: ”Napisao sam knjigu El-Džamiu Es-Sahih u Mesdžidul-Haramu i ne bih zapisao nijedan hadis sve dok ne bih klanjao istihara-namaz, a zatim dva rekata i dok ne bih bio ubijeđen u ispravnost rivajeta.’’
U prenošenju hadisa nikoga nisu poštedjeli provjeravanja izuzev ashaba kojima je Allah Uzvišeni zadovoljan. Uzvišeni Allah u 8. i 9. ajetu sure El-Hašr kaže:

‘’…i siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu – to su, zaista, pravi vjernici.’’

Kaže Allah Uzvišeni: ‘’…i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti. “

Kaže Allah Uzvišeni: ‘’Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli.* On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradit će ih skorom pobjedom.’’
Što se tiče hadisa koji potvrđuju dobrotu prvih muslimana, oni su mnogobrojni i njihov broj dostiže stepen tevatura. Na to upućuju riječi imama Ibn Hadžera u knjizi El-Isabe: Poslanik, a.s., rekao je: ”Najbolja generacija je moja generacija, zatim ona poslije njih, a zatim ona poslije njih.”
Također, imam El-Buhari i imam Muslim bilježe od Ebu Seida el-Hudrija da je Poslanik, a.s., rekao: ‘’Nemojte psovati moje ashabe, jer kada bi jedan od vas udijelio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi dostigao ni koliko je pregršt ili pola pregršta jednog od njih.”
Kao dokaz prihvatanja rivajeta tj. predaja od nepoznatog ashaba,
imam Tirmizi, imam En-Nesai, Ebu Davud i Ibn Madže bilježe od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, koji kaže:
”Došao je jedan beduin do Poslanika, s.a.v.s., i rekao: ‘Vidio sam mlađak’ tj. početak nastupanja mjeseca ramazana, pa mu Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Svjedočiš li da nema drugog boga osim Allaha?’ Čovjek reče: ‘Da’, a Poslanik ga upita: ‘Svjedočiš li da je Muhammed Njegov poslanik?’ Čovjek odgovori: ‘Da’, a Poslanik reče:
‘Bilale, obznani ljudima neka sutra poste.’’’
U ovom hadisu vidimo da su prihvatali predaju od ashaba koji je bio nepoznat, ali uz zadovoljstvo činjenicom da je musliman.
Također, imam El-Buhari bilježi da je Poslanik, a.s., rekao: ”Dokaz imana je ljubav prema ensarijama, a dokaz nifaka je mržnja prema ensarijama.”
Također, na dokaz prihvaćenosti rivajeta ashaba upućuje i idžma’, tj. konsenzus islamskih učenjaka.
Imam Ebu Amr Jusuf ibn Abdilberr u svojoj knjizi El-Istiab kaže: ”Nema potrebe da se raspitujemo za njihovo stanje, jer je konsenzus sljedbenika istine, tj. ehli es-sunne vel-džemata na stavu da su svi oni ispravni.”
Imam Ebu Bekr Ahmed el-Hatib u svojoj knjizi ”El-Kifaje” kaže: ‘’Ovo je mezheb tj. stav sve uleme čije se mišljenje prihvata.”
Ovo mišljenje preneseno je od mnogih učenjaka kao što su imamul-Haramejn El-Džuvejni, El-Gazali, En-Nevevi, Ibn Kesir, Ibn Hadžer i dr.
Dakle, kao što smo ustvrdili, u prenošenju hadisa nikog nisu poštedjeli provjere izuzev ashaba za koje smo naveli dokaze o njihovoj pravednosti i ispravnosti.
Prenosi se od Ebu Bekra ibn Hulada da je rekao: ”Rekao sam Jahji ibn Seidu el-Katanu: ‘Zar se ne bojiš parničenja na Sudnjem danu sa onima čije si rivajete i predaje ostavio?’
Na to mu Jahja odgovori: ‘Da se sa njima parničim draže mi je nego da se parničim Poslanikom, alejhis-selam, pa da mi kaže: ‘Zašto si prenio hadis a znao si da je laž?”’
Pored ovog velikog truda koji su učenjaci hadisa, od prvih generacija muslimana pa do današnjih dana, uložili kako bi nam sačuvali našu vjeru od bilo kakvog iskrivljivanja, danas nailazimo na ”VELIKE UMOVE”, kao što reče muhaddis Ahmed Šakir, rahimehullah, koji su se poveli za svojim učiteljima, orijentalistima, tako da o hadisu Poslanika, a.s., govore kao što i oni govore, tj. da svi hadisi Poslanika, a.s., nemaju osnove te da nisu ispravni i ne mogu biti validan dokaz u vjeri.

Neki od njih zaobilaze precizna pravila koje su učenjaci hadisa postavili po pitanju prihvatanja i odbijanja hadisa, pa prihvataju samo hadise koji se slažu sa njihovim razumom, a bez ikakvih pravila i dokaza odbacuju hadise koji se ne slažu sa njihovim razumom. Nažalost, za ovakve nema lijeka drugog lijeka nego da se poduče vjeri, i da se okite lijepim ophođenjem naspram vjere koje odlikuje učene u odnosu na neznalice.
Napadanje i odbacivanje ispravnih hadisa od Poslanika, a.s., i unošenje sumnji u njih predstavlja neprijateljstvo prema islamu, svejedno da li se takav ubrajao u obrazovane ili se iz svog neznanja i naivnosti poveo za drugima, jer shodno tim optužbama i napadima, on je sve te prenosioce hadisa koji su nam prenijeli sunnet Poslanika, a.s., optužio da su lažljivci, varalice, neznalice. Allahu se utječemo od takvih misli i stavova.
Jer, oni koji su nam prenijeli hadise Poslanika, a.s., zasigurno znaju za hadis Poslanika, a.s., u kojem kaže: ”Ko na mene namjerno slaže, neka sebi pripremi mjesto u Vatri.”

Laž je jedan od najvećih grijeha i znak lošeg morala, stoga nijedan narod u kojem se proširi laž neće uspjeti, pa makar to bilo u malim stvarima, a da ne govorimo o velikim stvarima, o laži na vjeru i na najodabranijeg Poslanika, a.s.

Nadovezujući se na prethodno, neophodno je nešto malo više  reći o samom značenju sunneta i njegovoj ulozi u šerijatu.

Značenje riječi sunnet u jezičkom značenju je ET-TARIKA, tj. način, put, praksa itd., svejedno da li se radilo o ispravnom  načinu – pravcu ili neispravnom.
U vezi s tim, Poslanik, a.s., rekao je:
”Ko bude razlogom da se učini dobro djelo, njemu pripada nagrada za to učinjeno djelo i nagrada svih onih koji budu činili to dobro djelo do Sudnjega dana, a ko bude razlogom da se uvede loše djelo, imat će grijeh za to djelo i grijeh svih onih koji ga budu činili do Sudnjeg dana.”

U terminološkom značenju kod učenjaka hadisa pod sunnetom  se smatra ”sve što je preneseno od Poslanika, a.s., od riječi, djela, te potvrde određenog postupka ili odobravanje šutnjom, te fizički opis Poslanika, a.s., i opis njegovog morala i njegov životopis”.
Također, sunnet dolazi u kontekstu suprotnosti naspram novotarije, kao što kaže Poslanik, a.s.:
”Onaj od vas koga Allah poživi, vidjet će mnoga razilaženja pa se držite mog sunneta.”

Kaže Allah Uzvišeni: ”On ne govori ništa po svome hiru nego  je to objava koja mu se obznanjuje.”
Shodno ovim plemenitim Allahovim riječima, objavu dijelimo na dva dijela:
1. Vahj metlu: objava koja se uči, čije je uređenje nadnaravno – EL-MU’ADŽIZ, a to je Kur’an.
2. Vahj mervijun – objava koja se prenosi, a to je govor Poslanika, a.s., prenesen ispravnim lancem prenosilaca. Jer, Poslanik, a.s., poslan je da pojasni Kur’an, kao što stoji u  Kur’anu: ”DA BI POJASNIO LJUDIMA ONO ŠTO IM JE OBJAVLJENO.”

Stoga su Kur’an i sunnet dva nerazdvojiva izvora islama, i musliman ne može razumjeti vjeru bez oslonca na ova dva izvora zajedno, a isto tako učen ne može biti bez dobrog poznavanja oba izvora plemenitog šerijata.

Ibn Kajjim el-Dževzijje kaže: ”Allah Uzvišeni je rekao:
‘O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i vašim pretpostavljenim…’
Allah Uzvišeni je u ovom ajetu naredio pokornost Allahu i pokornost Poslaniku te je ponovio naredbu ‘ETIU’ – pokoravajte se Poslaniku, jer je obaveznost pokoravati mu se bez vraćanja na knjigu, tj. Kur’an. Shodno tome, kada nam Poslanik nešto naredi, obavezni smo pokoriti se naredbi, svejedno da li je ta naredba u Kur’anu ili ne, jer mu je dat Kur’an i slično njemu, tj. sunnet. Međutim, u ovom ajetu pokornost pretpostavljenim nije došla samostalno, nego je izostavljena naredba ‘ETIU’ te je vezao pokornost pretpostavljenim sa pokornošću Poslaniku, a.s., što upućuje na to da je pokornost pretpostavljenima u onome u čemu oni slijede Poslanika, a.s., pa ako nam oni narede ono u čemu je pokornost Poslaniku, a.s., obavezno je pokoriti se, a ako narede ono što je u suprotnosti sa Poslanikovom, a.s., poslanicom, u tome nema slušanja niti pokornosti.” (El-I’alamul muvvekiin)

Kraj prvog dijela

Share This Article