Piše: Ammara Šabić
“A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam, doista, musliman!'” (Fussilat, 33.)
Odabrano i ispravno mišljenje je da je ovaj plemeniti ajet općenit. Neki će kazati da se odnosi na upućene mujezine. Međutim, ajet je objavljen u Mekki, prije uspostave ezana kao forme pozivanja na namaz.
Ovaj ajet je – poziv da shvatimo šta znači pozivanje u Allahovu vjeru.
Kada ćeš shvatiti? Ti si uputom preuzela emanet!
Tvoj izlazak iz kuće pod hidžabom je „ezan“. Poziv. Dawa. BAR BI TREBALO da jeste.
Tvoja riječ i način na koji je izrečena je dawa.
Tvoje aktivnosti na osobnom i društvenom planu su dawa.
Tvoj odgoj kojim odgajaš svoju djecu je dawa.
Tvoj odnos prema rodbini i komšijama je dawa.
Zato je svaka muslimanka daijka. I obavezna je da poziva U vjeru, a ne da razgoni od nje. Pozivamo lijepim riječima, dobra djela čineći, i sviješću o tome da smo muslimanke u svakom trenutku. Hator islama je preći od našeg. Kada te neko spomene, to drugima mora biti asocijacija na lijep primjer. To je dawa, to je poziv u islam.
„Onaj koji poziva Allahu“ si ti, sestro! AKO pozivaš Allahu svojim dobrim djelima, svojim ponašanjem, načinom reagiranja, organizacijom svog života… A ako ne postupaš po onome čemu te vjera uči, i na način na koji ograničava tvoje postupke, onda… isto pozivaš. Na stranputicu. I više nisi od onih koji govore lijepo. Tvoja mahrama kojom pokrivaš kosu nije modni detalj. Ne može ispod nje izviriti bijesna ili isfrustrirana građanka koja galami uz grimase dok „traži svoja prava“. Možeš se boriti za svoja prava, ali ne na svaki način. Islam nas uči da cilj ne opravdava sredstvo. Oboje mora biti ispravno. Na primjer, ti možeš imati nijjet da pozoveš veći broj omladine u džamiju, jer je ona Allahova kuća u kojoj se nalazi samo mir i dobro. Ali ako im u cilju što brojnijeg odziva organiziraš koncert, recimo, kao što to ponekad vidimo na terenu… Bolje nemoj. Namjera je lijepa, postupak je suprotan tome. Time ne pozivaš u vjeru, nego na stranputicu. I uz to obezvređuješ vrijednosti.
Upali smo u zamku ustaljene terminologije. Zapleli smo se u šejtanovu obmanu o nekakvim „VIP“ personama koje samo sjede na nekom šiljtetu i ne rade ništa drugo osim što pričaju. A toga nema. Po tome niko nikad ne bi bio daija. Dakako, postoje ljudi koji su veći dio svog života podredili svrsi izučavanja vjere s ciljem da se prvo oni sami, a nakon toga i drugi ljudi time okoriste. Zaslužuju puno uvažavanje i poštovanje. Samo Allah zna čime su sve opterećeni na svom putu javnog izlaganja svojih ličnosti kritikama i osudama, jer većina insana ne voli da im se ukazuje na greške. Ipak, oni to čine po metodu Poslanika alejhisselam, kritikujući djela i pojave općenito, a ne upirući prstom u pojedince i njihove karakteristike. Jer, znanje i istina nisu samo prenošenje informacija, nego i način na koji se to čini. No, i oni su ljudi! Muslimani. Većim znanjem koje su stekli samo su svjesniji činjenice da je znanje more nepresušno, i kada bismo čekali da baš sve obuhvatimo, teško da bi iko za života o islamu progovorio. Zapleli smo se i u pojam grješnosti. Kao, mi smo grješni, pa ne treba da govorimo o Allahovoj vjeri. A koji to čovjek nije grješan? Ima li takvih? Ovdje bismo samo trebali shvatiti da ne smijemo govoriti o onome što ne znamo. Da moramo spoznati granice vlastitih saznanja i kompetencija. Namjerno ne kažem znanja, jer saznati i znati nije isto. Saznati znači da si primila informaciju. Znati zači da imaš argumente koji su relevantni. Riječi su daleko veće od onoga kako ih mi banaliziramo! Nije li upravo Gospodar podučio Adema alejhisselam nazivima svih stvari? Čime se mi igramo? Dakle, saznanje je kada si čula i utvrdila da moraš klanjati pet dnevnih namaza. Znanje je kada ih klanjaš onako kako je to propisano. Kao muslimanka, ti nakon toga nemaš pravo, ponavljam, NEMAŠ PRAVO prešutjeti kada te neko pita „mora li se klanjati“. Mora. A sve dalje, svi detalji oko namaza, saznaju se od uleme. Nismo svi islamski pravnici pa da objašnjavamo mezhebska razilaženja, ili pogotovo, da tvrdimo šta je ispravnije od ispravnoga. Zar ćeš prešutjeti kada te neko pita mora li se uzeti abdest prije namaza? Mora. I gotovo. Zar ćeš prešutjeti ako te upita kako se uzima abdest? Hoćeš li tu reći „ne znam“, a klanjaš pet puta dnevno? No, ako te pita „smijem li ući u džamiju kad imam hajz“, ti ćeš odgovoriti da pita učene, jer se učenjaci oko toga razilaze. Ili ćeš naučiti od uleme propise mezheba po kojemu se ti vodiš, pa ćeš reći da je po tom mezhebu tako, a da za detalje pita učene. I gotovo. Jednostavno, zar ne?
AKO OVO ZABORAVIMO, vrlo lahko nam se može desiti da pozivamo u suprotno od islama, i to na najopasniji način; koristeći se islamom kao osnovom kroz koju nas drugi ljudi doživljavaju. Ljudi zaboravljaju (ili uopće ne znaju) da je islam čist od naših grešaka. Mahrama na glavi te obavezuje da shvatiš da ona nije samo odjevni predmet, nego kodeks ponašanja. I to što nemaš mahramu na glavi, a klanjaš, obavezuje te da shvatiš da farz ne prestaje tamo gdje tvoja voljnost nestane. I ti si muslimanka, i tebi će ljudi reći „vidiš, klanja, a bezobrazna je prema starijima“.
Da ti i ovo kažem, sestro: ima jedna Merjem. Ona nosi nikab. Dakle, ne vidi joj se lice u javnosti. Ipak, javnost je prepoznaje po osmijehu. Pa ti razmisli kako to. Osmijeh nije samo na usnama, on je u djelima i riječima.
Ima i jedna Jakuta. Ona nosi hidžab po propisu, a ne po trendu. Svi ljudi za nju govore da je izuzetno elegantna i dostojanstvena. Elegancija je u stavu prije nego u bilo čemu drugom.
Ima jedna Zekira. Ona ne nosi ni hidžab ni nikab. Svi ljudi za nju govore da je muslimanka. Jer, Zekira je uvijek pristojno obučena, klanja, pažljiva je prema rodbini i komšijama, uvijek je od koristi okolini, pomaže potrebne, i na najljepši način se odnosi prema svima. Eto, tako ljudi prepoznaju islam u ljudima.
Teško nama ako kroz naše mahane prepoznaju neislam i povežu ga sa islamom zbog nekih naših vanjskih obilježja!
Moram ovdje napomenuti: ponašanje na društvenim mrežama je djelo. DJELO! Djelo od islama u nama, ili od neislama pri nama.