Piše: dr. Selman el-Avda
Preveo: Smail L. Handžić
Kur’an i post su dvije najveličanstvenije odlike koje vrednuju mjesec ramazan. Upravo radi toga je on nazvan mjesecom posta i klanjanja. U njemu je počelo objavljivanje Kur’ana. On je mjesec u kome je melek Džibril, ‘alejhis selam, svake godine dolazio Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, podučavajući ga svemu što je do tada objavljeno od Kur’ana, osim one godine kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, preselio, jer su tada čitav Kur’an dva puta prostudirali! To je bilo zbog toga kako bi se on dobro razumio i kako bi se isprecizirali derogirani od derogirajućih ajeta. Ujedno, bijaše to i veliki znak blizine smrti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme.
Tajna učenja Kur’ana
Danas, ali i tokom čitave islamske historije, muslimani u ovom mjesecu posebno hrle iščitavanju čitavog Kur’ana (hatmom), svejedno da li to učinili pojedinačno ili za nekim od teravijskih imama. Ovome se ne treba čuditi, jer, onaj koji bude učio Kur’an, za svaki proučeni harf će imati deset dobrih djela!
Međutim, ne želim da ovo bude suština našeg govora, iako smo naučili da više pažnje poklanjamo obimnosti nečega, nego što to činimo u pogledu suštine. Otuda jedni druge često pitamo: Koliko si proučio Kur’ana? Ili: Koliko si ga već puta hatmom proučio? Također, često imamo priliku da čujemo na predavanjima neke primjere o onima koji bi proučili čitav Kur’an za samo jedan dan, neki za tri dana, a neki da su to uradili na samo jednom rek’atu namaza.
Mnogi ljudi uopće ne razmišljaju o uputi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, prilikom učenja Kur’ana, ne osvrčući se na vjerodostojnost i istinitost gore navedenih primjera. Šta, zapravo, znače riječi da je Džibril, alejhis selam, sa njim jedanput proučio čitav Kur’an, dok je u zadnjem ramazanu kojeg je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, ispostio, to učinjeno samo dva puta? Naravno, radilo je se o studioznom učenju, sa razmišljanjem, jer je Kur’an radi toga i objavljen. Uzvišeni je rekao: «Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.» (Sad, 29)
U ovom vremenu civilizacijskih dostignuća i svega onoga što je u tjesnoj vezi s tim, poput velikih i naglih društvenih promjena, brižljivost prema Kur’anu je postala jasna i upečatljiva, posebno ako se zna da on posvećuje pažnju dvjema važnim načelima.
Prvo: Teorijsko načelo
Zapravo, to su temelji ubjeđenja putem kojih se postaje muslimanom. Ovi temelji su najbitniji, jer su upravo oni raskrsnica puteva između vjerovanja (imana) i nevjerovanja (kufra). U to spada vjerovanje u Allaha, u Njegova lijepa imena i savršena svojstva, u Njegove meleke, knjige, poslanike, proživljenje, Sudnji dan, susret sa Allahom…
Drugo: Načelo prakse
Ovo načelo doprinosi izvršavanju praktičnih djela koja su, u stvari, rezultat prvog načela. U to spadaju namaz, post, zekat, hadž…
Prvo usmjerava čovjekov razum i štiti ga od stranputica i zabluda pogrešnog shvatanja. Ono ni u kom slučaju ne sprečava čovjeka da razmišlja, da ispituje i da studira sve ono što je u dometu njegovog razuma! Drugo načelo ga usmjerava u pogledu njegovog ponašanja, čuva ga od propasti, raskalašenosti i nesreće. Za ovim načelom se osjeća najveća potreba kada su u pitanju pojedinci i džemati koji egzistiraju u islamskim sredinama.
Jasni kur’anski ajeti
Posebno nas raduje činjenica du su ova načela do u tančine pojašnjena u kur’anskim ajetima. Zbog toga su oni nazvani jasnim ajetima. Oni ulaze pod značenje riječi koje je kazao Ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, da su oni (ajeti) nešto što Arapi dobro poznaju iz samog njihovog jezika. Takvi su ajeti koji govore o Allahu Uzvišenom, o poslanicima, o događajima koji su se njima dešavali, o ahiretskom obećanju i prijetnji… Dakle, to su ajeti koji su poznati običnom narodu te nema potrebe da se istražuju po knjigama, ili da se učenjaci o njima pitaju. Za ovim nema prijeke potrebe, iako bi takva pitanja postavljena učenjacima, ili vraćanje na knjige koje su sabrale takve teme, povećalo znanje, uklonilo razilaženje i povećalo iman.
Slično ovome su i ajeti koji govore o djelima kao što je, na primjer, namaz, zekat i slično. Oni su posve jasni, a ta jasnoća, iz generacije u generaciju, postaje sve veća, naročito prilikom njihovog praktičnog zadovoljavanja i činjenja od strane muslimana, ili gledajući u njihov način ispoljavanja, kakvoću… Zbog toga se muslimani nikada još nisu razišli u pogledu vjerodostojnosti i utemeljenosti ova četiri temelja islama. Također, nikada se nisu razišli ni po pitanju broja obaveznih namaza, ni po pitanju temeljne vrijednosti nisaba zekata, niti po pitanju načina posta ili hadža. Razilaženje se desilo u nekim detaljima svega navedenog, a sasvim je normalno da se ljudi u njima raziđu.
Razmišljanje o Kur’anu
Razmišljanje o Kur’anu doprinosti shvatanju dvaju veličanstvenih smjernica o kojima ovisi svako onaj koji želi da ostane muslimanom te da ostvari svoje ovosvjetske i civilizacijske potrebe.
PRVO: Koncentracija na ono oko čega se ummet okuplja i oko onoga oko čega ni u jednom trenutku nemože ostati ravnodušan kada su u pitanju znanje ili praksa. Upravo to štiti njegovo bivstvovanje ummetom, jer, ummet nije ummetom zbog svog geografskog položaja, ili zbog historijskih činjenica i nacionalne pripadnosti. To su sve usputne stvari koje čine ummet…
DRUGO: Usmjeravanje pažnje na stvaralaštvo, ka izumima i tematskom naučnom razmišljanju u pogledu svemira, čovjeka i ovosvjetskog života. To pokreće razum ka novim otkrivanjima i potčinjavanju drugih…
Međutim, danas smo ummet koji je primjer drugima kada je u pitanju nemarnost prema ovoj smjernici. Stiče se dojam kao da smo nesposobni u pogledu razumjevanja. Kao da ovaj ummet nikada nije bio civilizacijska avangarda, predvodnik i vođa…
Pa, da li će se Kur’an ponovo povratiti da bude izvor svih naših naučnih poduhvata, naš praktični sistem življenja i izvor naših prosperitetnih planova? Ili će i dalje on ostati samo puste fraze koje se izgovaraju prilikom učenja, bez ikakvog razmišljanja i spoznavanja. U tom smislu je Uzvišeni Allah kazao Izraelčanima: «Neki od njih su neuki, oni ne znaju knjigu, nego su to samo želje, i oni samo pretpostavljaju.» (El-Beqareh, 78) El-Kesai i Ez-Zudžadž su kazali da su to bile želje za recitiranjem (učenjem), a Allah najbolje zna!