Jedne noći doživio sam neugodnu situaciju. U toku vožnje zaustavio me naoružani policajac koji mi je tražio ličnu kartu i kada sam mu je dao, zaprijetio mi je da se ne mičem, inače će se desiti ono što ne bi bilo dobro.
Kada govorim o ovom događaju, o tome pričam iz svog ugla, tako da će biti nekih detalja s kojima se neće složiti druga strana.
Ovo je jedna vrsta prisjećanja, prepričavanja i pripovijedanja.
Sve se dobro završilo…
U toku noći, ovaj mi je događaj prošao kroz misli na desetine puta: jednom pamćenje prenese događaj s nekim pojedinostima koje na mene ostavljaju jak dojam, dok je to drugima dosadno i nevažno, a drugi put sjećanje je toliko detaljno i ispunjeno raznim pojedinostima da sam zamišljao da sam bio prisiljen da negdje idem za njim i da sam upoznao njegovog pretpostavljenog koji me je izgrdio ili mi se, onako radi reda, izvinio, a u jednom trenutku počeo sam zamišljati da se cijeli slučaj pretvorio u fizički obračun.
U drugom trenutku zamišljam da se sve odigralo na jedan sasvim drugačiji način: skupio sam svu strpljivost i blagost, nasmijao mu se i pokazao razumijevanje za posao koji obavlja. Da sam tako postupio, šta bi se tada desilo? Možda bi mi tada progledao kroz prste i rekao: “Ovaj put te puštam!”, ili bi formalno otvorio zapisnik i samo rekao da više ne prolazim tim putem, ili da naučim da s poštovanjem komuniciram i ophodim se prema službenom licu?
Desio se samo jedan događaj, ali njegovi elementi podložni su izmjeni u tolikoj mjeri da može doći do potpune izmjene njegove stvarnosti, u čemu mašta igra ključnu ulogu.
Kontroliranje razmišljanja u trenutku dok se čovjek prisjeća događaja vrlo je korisno za popravljanje psihološkog stanja i učenje novih navika maštanja i ponašanja, i to treba da vježbamo jedan, sto i hiljadu puta.
Jedno od razmišljanja jeste kako će se odvijati događaj koji mi naumpadne u namazu. Činio sam ruku, podizao se s rukua, činio sedždu, a moje su misli odlutale na taj događaj: razmišljao sam o tome kako se sve desilo tako brzo i šta bi bilo da je…
Šta bi bilo da se ljudi okupe oko tebe i vide da si ljut, a ti si im držao predavanja o blagosti i strpljivosti?
Svaki policajac nalazi se u službi osiguranja sigurnosti građana i domovine, ali ako neku situaciju shvati kao vid ugrožavanja svoje ličnosti, a ne domovine, tada postupa drugačije s ciljem da zaštiti svoj život.
Druga maštarija došla mi je u misli dok sam se pripremao da zaspim i razbudila me pet minuta prije utonuća u san.
Treću verziju događaja mašta je donijela u idealnom obliku: vojnik se prema meni lijepo i ljubazno ophodio, a ja sam s osmijehom čekao razrješenje situacije, zatomljujući nestrpljivost i ljutnju. Kada tako zamišljaš, sasvim je sigurno da će se sve i završiti na lijep način, pa čak i da si nepoznati zapadnjak ili “nearap” – kako to neki govore ističući nacionalnu komponentu – situacija će se razriješiti na miran način jer strpljivost i kontrola ponašanja i reakcije mogu postidjeti drugu stranu, pa da se i ona povuče.
Jedna od verzija koju mi je donijela mašta podsjetila me je na riječi koje sam uputio pretpostavljenom kada mi se tom prilikom izvinio zbog ponašanja policajca. Rekao sam mu: “Nije imao pravo da se tako ponaša! Uopće nije uzeo u obzir ni da sam državljanin ove zemlje i još stariji od njega, pa čak i da sam bio ‘Bangali’ – Bangladešanin, nije smio tako postupiti!”
Upotrijebio sam ovu riječ, Bangladešanin, želeći da mu stavim do znanja da je i potpuno nepotrebno ponižavati i prezirati određene ljude samo zbog toga što pripadaju drugom narodu, jer u takvom ispoljavanju nacionlizma nema nikakvog dostojanstva.
Jedan od cijenjenih ljudi napisao je biografije nekoliko inovatora i izumitelja iz Bangladeša. Muhammed Junus osnivač je banke za siromašne “Grameen” zbog čega je nagrađen Nobelovom nagradom. Uopće nije čudno da i ovaj narod ima lidere koji će uživati bolji ekonomski i socijalni položaj, a blizak primjer za to je Malezija!
Jedna od verzija događaja bila je priča za moje prijatelje i ljude oko mene u kojoj je naglašeno moje junaštvo i podržavanje “ja” da govori o sebi i utječe na formu događaju prikazujući onog drugog kao mrzovoljnu i izgubljenu osobu koja ništa ne razumije, a sebe kao hrabru, strpljivu osobu koja posjeduje samokontrolu i sposobna je da brzo reagira.
Allahu moj…
Koliko vraćanje sjećanja na stvari koje su nam se desile uzima vremena od našeg života?
Na koji način da sjećanje iskoristimo da bismo stavili pod kontrolu svoj jezik i tako doveli u red svoje razmišljanje i ponašanje?
“On ne izusti nijednu riječ a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.” (Kaf, 18)
Čak i misli, koje su “govor duše”, ostaju sačuvane i bez obzira kakve bile, neće se smatrati grijehom sve dok se javno ne izgovore ili na neki način sprovedu u djelo, kako se to navodi u vjerodostojnom hadisu: “Allah je mojim sljedbenicima oprostio one misli koje ne pretoče u djelo ili u riječi.” (Buhari i Muslim)
Čovjek od samog sebe može dosta toga naučiti, a to će uspjeti samo ako u trenucima osame, daleko od radoznalih pogleda, strpljivo i iskreno istraži svoju dušu, i tada će, sasvim sigurno, u sebi otkriti izvore dobra i zatvoriti izvore zla i neprijateljstva.
____________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović
_______________________