Piše: Ibrahim b. Omer Es-Sekran
Ovo nije nikakav istraživački rad, niti članak, niti misao pjesnika, nego je vlastito zapažanje koje ću prenijeti svojim prijateljima i braći muslimanima. Ovaj odjeljak liči na “priznanje” nemoćnog čovjeka. Potištenost koja me mori nije se rodila danas ni jučer, ona mnome vlada nekoliko godina; stalno se povećava. Istina je da je, zbog zaokupljenosti brojnim dnevnim obavezama, zaboravim i donekle potisnem, no pošto odem na počinak i počnem razmišljati o današnjem učinku, zapali se plamen boli i potištenosti u mojoj duši.
Zašto sam nemoćan bilo šta uraditi?! Kako to da se pred mojim očima nalazi toliko jasan problem, a ja ga ne uspijevam riješiti! Moja se bol poveća kad pogledam mnoge ljude oko sebe i ne vidim ništa drugo osim udaljenost od ovog problema, izuzimajući one kojima se Allah smilovao. Sijela na kojima prisustvujem prolaze daleko od najvažnijeg prioriteta. Posjećujem internetske forume i društvene mreže facebook i twitter, na koje se svakodnevno postavi hiljade nevažnih komentara. Čitam ideološke knjige koje štampaju izdavačke kuće i nude ih na sajmovima knjige, a većina ih se ne bavi onim što mene mori. Zašto sve ovo? Kad će prestati ova tragedija? Dopusti mi da kažem ukratko: stvar je u tome da uvijek kad razmišljam o Kur’anu, osjećam da sam daleko od suštine onoga što Svemogući Allah od mene traži. Osjećam da sam daleko od suštine Kur’ana, u kojem Allah, džellešanuhu, govori o Sebi, o džennetu, džehennemu, polaganju računa, o vjerovjesnicima, koji se suprostavljahu silnicima, o dobrim ljudima, o prijašnjim narodima, posebno o sinovima Israilovim i njihovom ponašanju, o propisima, ibadetima, međuljudskim odnosima i tako dalje. U svim ovim pitanjima postoji nepromjenljiva nit koja ih međusobno povezuje, a to je robovanje Uzvišenom Allahu.
Razmišljao o ajetima sure el-Bekara: “‘Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti…’” (el-Bekara, 30), nakon čega Gospodar poučava meleke da Ga veličaju i da znanje o tome pripada samo Njemu: “Ja znam ono što ne znate vi.” (el-Bekara, 30)
Razmišljao sam o tome da Allah u istoj ovoj suri nabraja blagodati koje je ukazao sinovima Israilovim, pa ih je odlikovao nad ostalim narodima, spasio ih od faraonovih ljudi, radi njihova spasenje rastavio more i potopio faraonove vojske, oprostio im nakon što su bili počeli obožavati tele, a na kraju kaže: “…da biste bili zahvalni” (el-Bekara, 52). Time se želi postići da ljudi imaju strahopoštovanje prema Uzvišenom Allahu, tako da Ga stalno spominju i zahvaljuju Mu se.
U suri el-Bekara, kao i u neki drugim surama, Sveznajući Allah podsjeća sinove Israilove da je podigao jedno brdo u njihovoj blizini. Zbog čega? Zbog toga da u njima usadi dosljedno slijeđenje vjere i ojača njihovu vezu s Allahom. Evo o tome Božijih riječi: “…i brdo iznad vas podigli: ‘Svojski prihvatite ono što smo vam dali…’” (el-Bekara, 63); “A kad smo iznad njih brdo podigli – činilo se kao oblak – oni su bili uvjereni da će na njih pasti. ‘Prihvatite odlučno ono što smo vam dali!’” (el-A‘raf, 171)
Razmišljao sam o tome kako Kur’an opisuje stanje srcā koja je napustio iman i koja su se udaljila od Allaha, tako da ih Allah poredi s neživim bićima. “Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su, ili još tvrđa, a ima i kamenja iz kojeg rijeke izbijaju” (el-Bekara, 74). Zapazimo da se čak i kamenje smekšava, potčinjava, puca, rascjepljuje i ruši od straha pred Allahom. Šta se želi postići ovim primjerom? Želi se postići to da ljudi budu poslušni Gospodaru.
Razmišljao sam i o tome kako je Svevišnji Allah iskušao ljude, pa su neki povjerovali u ono što odgovara njihovim prohtjevima, a ostalo su zapostavili. Kur’an ne kaže da će im Allah zahvaliti za ono u šta su vjerovali i da će preći preko onoga što su zapostavljali. Allah želi da Mu se duše pokore i predaju, ponize i potčine u svemu. “Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?!” (el-Bekara, 85). A zatim kaže: “I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili” (el-Bekara, 87). Zašto ih Uzvišeni Allah kori i osuđuje? Zato što traži i želi da Ga veličaju i povinuju Mu se, a ne da budu u pogledu toga slobodni.
Razmišljao sam o derogaciji, koja je spomenuta u Kur’ani-kerimu: “Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Zar ti ne znaš da Allah sve može?” (el-Bekara, 106). Zapazi da je ovdje čak i pitanje koje se odnosi na metodologiju povezano s veličanjem Allaha i svijesti o Njegovoj svemoći.
Razmišljao sam o tome kako je Allah, džellešanuhu, okretanje prema kibli, što je uvjet ispravnosti namaza, kao i promjenu kible učinio ispitom za ljude, e da se utvrdi koliko veličaju Allaha i koliko su predani. “I Mi smo promijenili kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti.” (el-Bekara, 143)
Ajeti koji govore o odmazdi završavaju poticanjem na bogobojaznost: “U odmazdi vam je – život, o razumom obdareni, da biste bili bogobojazni!” (el-Bekara, 179). Ajeti koji govore o postu također se vezuju za bogobojaznost: “Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni” (el-Bekara, 183). Ajeti koji se bave oporukom podsjećaju na svom završetku na bogobojaznost: “…ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima.” (el-Bekara, 180)
Nakon što je objasnio hadžske propise i obrede, Allah, džellešanuhu, podsjeća na vezu s Gospodarom: “A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha” (el-Bekara, 200). I pored toga što se hadž sastoji od spominjanja Allaha, pa se uči telbija, donose tekbiri i tako dalje, podsjeća se da srce pripada Allahu, Jednom Jedinom.
Razmišljao sam o kur’anskim ajetima u kojima se objašnjava propis kad se muž zakune da neće prilaziti svojoj supruzi, gdje se navodi da se mužu daje izbora da sačeka četiri mjeseca ili da se čvsto odluči na razvod braka. Evo o tome Božijih riječi: “Onima koji se zakunu da se neće približavati ženama svojim, rok je samo četiri mjeseca; i ako se vrate ženama – pa, Allah zaista prašta i milostiv je; a ako odluče da se rastave – pa, Allah doista sve čuje i zna” (el-Bekara, 226, 227). Dakle, oba ova ajeta završavaju isticanjem Allahove milosti i činjenice da On sve čuje i zna sve.
Razmišljao sam o tome da Sveznajući Allah nije dozvolio da se u strahu od neprijatelja izostavi namaz: “Redovno namaz obavljajte, naročito onaj krajem dana, i pred Allahom ponizno stojte. Ako se budete nečega bojali, onda hodajući ili jašući. A kad budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali.” (el-Bekara, 238, 239). Ponovo sam se vratio na početak ajetā i zaključio da poruka glasi: u sigurnosti i strahu, kao i u svim drugim emocionalnim stanjima srce mora biti vezano za Allaha.
Razmišljao sam o tome kako Allah spominje pobjedu na bojnom polju zbog odanosti Gospodaru: “Allah vas je pomogao i na Bedru, kad ste bili malobrojni – zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni” (Alu Imran, 123). A Svevišnji Allah otvorio je vrata pokajanja onima koji pogriješe zbog manjka odanosti Njemu, pa je rekao: “…i za one koji se, kad grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete…” (Alu Imran, 135)
Sveznajući Allah doveo je promjenu omjera moći u vezu s odanosti Njemu: “A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide.” (Alu Imran, 140)
Gospodar govori o postojanosti onih ljudi koji su se borili uz vjerovjesnike i govori da su Mu se odano i iskreno obraćali tokom bitaka: “A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali niti su se predavali – a Allah izdržljive voli – i samo su govorili: ‘Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!’” (Alu Imran, 146, 147). Eto, tako su iskazivali svoju potrebu i nemoć i priznavali da su grešnici. O, kako su bili bliski Allahu!
I borba na Allahovu putu oblik je ispita i kušnje, te odanosti Gospodaru: “Reci: ‘I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izišli, da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima i da bi istražio ono što je u vašim srcima.’” (Alu Imran, 154); “Ono što vas je zadesilo onoga dana kad su se sukobile dvije vojske bilo je Allahovom voljom – da bi otkrio ko su pravi vjernici.” (Alu Imran, 166)
Nakon što je Allah spomenuo ljubav prema pobjedi nad neprijateljem, skrenuo je pažnju na ključni uzrok pobjede: “Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći?” (Alu Imran, 160); “Ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Muhammed, 7)
Razmišljao sam o tome kako se Kur’ani-kerim bavi stanjem sjedenja, stajanja i ležanja: i ovdje učvršćuje čovjekovu vezu s Allahom: “…za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju…” (Alu Imran, 191). Jesu li ti, dok učiš ovaj ajet, pali na um oronuli pobožni ljudi koji neprestano slave, hvale i veličaju Allaha! Misliš li da nam Allah navodi ovaj primjer bezrazložno?
I onda kad se poljulja sloga u braku, Kur’an potiče da se supružnici prisjete ahireta i viših ciljeva islama, pa kaže: “A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao…” (en-Nisa, 19). Štaviše, u slučaju rastave treba imati na umu Allaha i polaganje računa: “A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti jer Allah sve zna i o svemu je obaviješten!” (en-Nisa, 35)
Kad Allah spominje mjesto u kojem vjernik ne može ispoljavati vjeru, naređuje mu da učini hidžru u drugo mjesto. Nije smisao hidžre vezao za rutinsko iseljenje njego da to bude „hidžra radi Allaha“, kao što kaže Uzvišeni: „Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojim neprijateljima, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna.” (En-Nisa, 100)
Hidžra je naizgled rutinsko preseljenje iz jednog u drugo mjesto, ali kur’ansko mjerilo jest da to bude iseljenje radi Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Tu je i namaz u strahu, u kojem je oličenje veze s Uzvišenim Allahom. U sunnetu je objašnjeno sedam načina njegova obavljanja, a to se može naći i u pravnim djelima. Zamisli muslimana koji se nalazi na prvoj borbenoj liniji, neprijatelj ga vreba, uznemiren je, detonacije odjekuju… i pored svega toga Allah nije rekao da se izostavi namaz, čak nije rekao ni da se izostavi namaz u džematu, nego je objasnio kako će klanjati namaz u tim teškim trenucima. Evo o tome Allahovih riječi: “Kad ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno s njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni” (en-Nisa, 102). Ima li čovjek koji se imalo boji Allaha opravdanje za zapostavljanje namaza u džematu dok je siguran i živi u raskoši, a, usto, ima i luksuzni auto da se odveze do džamije?! Hoće li se dozvati ljudi koji namaz obavljaju u svojim kućama i kancelarijama, a ne u džamiji?! Šta misliš, je li u skladu sa šerijatom da se borac usred bitke obaveže na namaz u džematu, a onaj ko sjedi u svojoj kući oslobodi ove obaveze?
Nakon što se završi namaz u strahu, spominje se Allah: “A kad namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći…” (en-Nisa, 103). I tu nije kraj, nego se čovjek opet veže za Gospodara: “A u sigurnosti obavljajte molitvu u potpunosti…” (en-Nisa, 103)
Prouči ponovo oba ajeta: “Kad ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno s njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju. A kad molitvu završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći. A u sigurnosti obavljajte namaz u potpunosti, jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (en-Nisa, 102, 103)
Nakon što je Sveznajući Allah spomenuo namaz u suri Ta-Ha, ukazao je na svrhu o kojoj ne razmišljaju čak ni mnogi klanjači. Naime, možda će neko od nas govoriti o važnosti namaza u islamu, o tome da je on najvažniji temelj islama nakon dvaju šehadeta, da je onaj ko ga izostavi prekinuo vezu s Gospodarom i tako dalje, ali hoće li govoriti o tome zašto je Allah propisao namaz, zašto ga voli i veliča! Namaz ima za posljedicu da se čovjek stalno sjeća Allaha: “…i namaz obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!” (Ta-Ha, 14)
Kad Allah spominje životinje koje su poučene lovu, to ne spominje tek tako, nego to dovodi u vezu sa suštinom imana, e da bi srce bilo vezano za Allaha: “…i ono što vam ulove životinje koje ste lovu poučili, onako kako je Allah vas naučio” (el-Maida, 4). Značenje je ovo: čak i prilikom dresiranja životinja za lov vjernik mora imati na umu da on iste te životinje poučava onom čemu je Allah njega poučio.
Kur’an veliča ashabe kad su ih se nevjernici bili skoro dočepali da bi na taj način skrenuo pažnju na odanost Allahu: “O vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kad su neki ljudi htjeli da vas se dočepaju, a On je zadržao ruke njihove. I bojte se Allaha, i neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!” (el-Maida, 11). Mufesiri navode nekoliko događaja u vezi s tim, a jedan od njih jest pokušaj beduina Gavresa b. el-Harisa da ubije Allahova Poslanika (predanje o tome zabilježio je el-Buhari). Primjer za to jest i urota jevrejā da ubiju Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove drugove, a Allah ga je obavijestio o toj njihovoj uroti. Ovdje je značajno primijetiti to da je Kur’an iznenadio ashabe navodeći ta kazivanja kako bi oživio vezu srca s Allahom. Kao da je Allah, džellešanuhu, rekao: “Obratite pažnju! Nije smisao ovih ajeta u tome što ste spašeni, nego je smisao da imate na umu Allahovu dobrotu i milost. To nemojte zaboraviti!”
Allah podsjeća ashabe na njihove bitke, u suri el-Enfal, i to sliči Allahovim riječima, u suri Ibrahim, u kojima govori o Musau, alejhis-selam: “I Musaa smo poslali s dokazima Našim: ‘Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!’ To su, uistinu, dokazi za svakog onog ko je strpljiv i zahvalan. I kad Musa reče narodu svom: ‘Sjetite se Allahove blagodati kad vas je izbavio od faraonovih ljudi…’” (Ibrahim, 5, 6)
Nakon što je Uzvišeni Allah spomenio kazivanje o Musau, alejhis-selam, koji je naredio svom narodu da uđe u svetu zemlju (neki mufesiri kažu da se ovdje misli na Sinajsku goru i njenu okolicu), narod je Musaa ostavio na cjedilu pravdajući se time da u toj zemlji žive ljudi koji su silni i kojima se ne mogu suprotstaviti. U tom momentu dvojica Musaovih sljedbenika ponijela su se hrabro, odazivajući se naredbi poslanika Musaa. Njih su dvojica, naime, skrenula pažnju svome narodu da će, uz Allahovu dozvolu, čim uđu u svetu zemlju, poraziti neprijatelje. Ova dva junaka Allah ne spominje poimenice u svojoj Knjizi niti navodi da njima pripada zasluga, nego skreće pažnju na to da njihov odvažni stav ima pozadinu. “‘O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni’, oni rekoše: ‘O Musa, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne izađu, mi ćemo onda sigurno ući.’ Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju – rekoše: ‘Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bit ćete sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!’” (el-Maida, 21–23). Iz ovog nije moguće izvući pouku osim ako se usredsredimo na vezu s Uzvišenim Allahom. Cjelokupno ovo kazivanje predstvalja skretanje pažnje na iman, vjerovanje.
Kur’an govori i o nevoljama i teškoćama u životu. Uprkos tome što nam Allah naređuje da poduzmemo sve potrebne korake, kao, naprimjer, liječenje bolesti, stjecanje nafake i tako dalje, Kur’an akcentira čovjekovu vezu s Allahom: “Ako te od Allaha neka nevolja pogodi – pa, niko je osim Njega ne može otkloniti; a ako ti kakvo dobro podari – pa, samo je On Svemoćni…” (el-En’am, 17); “Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro, pa – niko ne može blagodat Njegovu spriječiti; On njome nagrađuje onog koga hoće od robova Svojih; On prašta i milostiv je” (Junus, 107). U ovim se ajetima govori i o tome da je Allah, džellešanuhu, Taj Koji je dao nevolju; On je i otklanja. Kad vjernik pomnije razmisli o značenju ovih ajeta, njegovo srce se ispuni uvjerenjem da Allah daje siromaštvo, bolest i tako dalje, te da je On Taj Koji će to otkloniti, što znači da početak i kraj pripadaju Gospodaru, pa zar je moguće da u srcu ima mjesta za bilo šta drugo ili za bilo koga drugog osim za Allaha. Ta svijest potiče vjernika da bude bogobojazan.
Kur’ani-kerim bavi se i općim problemima i poteškoćama s kojima se susreće društvo. Neosporno je to da postoji mudrost u tome, a to je utemeljenje nepobitne istine koja se spominje u Kur’anu: “A poslanike smo i narodima prije tebe slali i neimaštinom i bolešću ih kažnjavali ne bi li poslušni postali. Trebalo je da su poslušni postali kad bi im kazna Naša došla! Ali, srca njihova su ostala tvrda…” (el-En’am, 42, 43); “I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike njegove neimaštinom i bolešću nismo kaznili, da bi se pokajali” (el-A‘raf, 94). Tu je i ajet: “Mi smi ih na muke stavljali, ali se oni Gospodaru nisu pokorili, niti su molitve upućivali” (el-Mu’minun, 76), koji ukazuje na to da Sveznajući Allah daje kušnje zato da bi se ljudi pokajali i upućivali Mu dove. Dakle, Allah daje iskušenja želeći da Mu se vratimo: “…i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se vratili” (el-A‘raf, 94). Uporediš li naš odnos prema ovim pojavama, postat će ti jasno da smo daleko od istine o kojoj govorimo – povratka Gospodaru svjetova.
Allahove su riječi: “Reci: ‘Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova’” (el-En’am, 162) i one ukazuju na prefinjenost izraza koji se koriste u časnom Kur’anu, a kojima je cilj potaknuti ljude da se pokaju i vrate Stvoritelju. Zapazi da je ovaj ajet obuhvatio ibadet, život i smrt, rekavši da sve to pripada Allahu. Većina muslimana zna kako se klanja, kako se obavlja hadž, ali malo je onih koji shvataju kako se živi i umire radi Allaha.
Početak sure el-Enfal govori o ciljevima Bitke na Bedru, o njenom utjecaju i razvoju, te o želji da se domogne kurejšijskog karavana, a zatim govori o velikoj pobjedi koju su muslimani izvojevali nad mnogobošcima. Znaš li šta je intresantno u tome? Interesantno je to da Kur’an, nakon što je objasnio te događaje, navodi zapanjujuću činjenicu koja potiče na odanost Allahu i ističe da Njemu pripada dobrota zbog pobjede: “Vi njih niste ubijali nego Allah; i ti nisi bacio, kad si bacio, nago je Allah bacio…” (el-Enfal, 17). Ashabi su se borili, Vjerojesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bacio je šaku prašine prema nevjernicima rekavši: “Lica vam se izobličila!”, međutim, Kur’an kaže da je Allah, džellešanuhu, ubijao nevjernike i da je On bacio. Zbog toga što je ukazao Svoju dobrotu i dao pobjedu muslimanima, Svevišnjem se Allahu pripisuje da je ubijao i bacio prašinu. Allahove riječi: “Vi njih niste ubijali nego Allah; i ti nisi bacio, kad si bacio, nago je Allah bacio…” (el-Enfal, 17) sadrže potvrdu i negaciju. Naime, one sadrže potvrdu da je Allahov Poslanik bacio prašinu, i negaciju mogućnosti da on, Poslanik, svojom voljom postigne takav učinak. Ovako je ovo pitanje objasnio Ibn Tejmijja.[1]
Ovom ajetu, koji smo razmatrali, sličan je sljedeći ajet: “Borite se protiv njih! Allah će ih rukama vašim kazniti…” (et-Tevba, 14). I ovdje je poduzimanje potrebnih koraka pripisano ashabima, a učinak je pripisan Gospodaru.
Kur’ani-kerim ne potiče samo muslimane na odanost Allahu, nego nastoji i kod zarobljenih neprijateljskih vojnika nevjernika probuditi taj osjećaj. Allah, džellešanuhu, rekao je: “O Vjerovjesniče, reci sužnjima koji se nalaze u rukama vašim: ‘Ako Allah zna da u srcima vašim ima bilo šta dobro, dat će vam bolje od onoga što vam je uzeto i oprostit će vam.’ – A Allah prašta i milostiv je.” (el-Enfal, 70)
Kad Sveznajući Allah navodi kazivanje o trojici ljudi što su izostali iz Pohoda na Tebuk (jedan od njih je Ka‘b b. Malik, a o tome je el-Buhari zabilježio poduže predanje), govori o velikoj zabrinutosti, tuzi i potištenosti koji su ih obuzeli te zatim ističe srž i poentu – odanost Allahu. “…a i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kad su uvidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i u buduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je” (et-Tevba, 118). Nije interesantno samo to što su se ova trojica ashaba vezala za Allaha i Njemu se predala, interesantno je i to da ovdje postoji veza između početka i kraja, a to je činjenica da nema spasa od Allaha osim kod Allaha. Gospodar ovdje kaže da Ga se treba bojati, ali, isto tako, navodi da je On utočište. Eto, takva srca Allah voli.
Allah, džellešanuhu, želi da čovjekovo srce uvijek bude odano Njemu i da Mu se kaje, u nevolji, a i poslije nje. Nije lijepo moliti Allaha prilikom nevolje, a zatim biti nemaran prema Allahu kad nastupi lagodnost. Svevišnji Allah objavio je: “Kad čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. Tako se nevjernicima čini lijepim ono što rade” (Junus, 12). Eto, tako nezahvalan čovjek zaboravi da je bio u nevolji i da se obraćao Allahu pomoću dove, te da ga je On izbavio iz iste te nevolje. To je žalosno. Evo o tome još nekoliko ajeta: “Kad čovjeka nevolja snađe, Gospodaru se svom moli, Njemu se obraća, a onda, pošto mu Allah milost Svoju daruje, zaboravi onoga kome se prije molio…” (ez-Zumer, 8); “Kad čovjeku milost Našu darujemo, postaje nezahvalan i uzoholi se, a kad ga nevolja dotakne, onda se dugo moli” (Fussilet, 51). Tako mi Allaha, osjećam stid dok pišem komentar na ove ajete! Zanemarivanje dove i nemar poslije olakšanja koje čovjeku dođe ubraja se u veliku manjkavost. Sve ovo znači da Svemogući Allah želi da čovjek uvijek bude odan svom Stvoritelju. Allahu, oprosti nam i sakrij naše sramote!
Dragi čitaoče, postavit ću ti pitanje, a odgovor zadrži za sebe: je li se dogodilo da se nalaziš u avionu, putujući negdje radi turizma ili trgovine, te se avion zatresao uslijed turbulencije ili si vidio da posada aviona krije zabrinutost – kako si se tad osjećao? Zar nisi molio Allaha da te spasi? Zar se tad nisi sjetio grijeha koje si počinio? Zar te nije obuzeo osjećaj da ćeš drukčije živjeti ako te Allah izbavi? Ili, jesi li plovio u lađi, pa se more uznemirilo uslijed oluje… “Pa kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac zaplove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana, i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu: ‘Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!’ A kad ih On izbavi, oni odjednom bez ikakve osnove čine nered na Zemlji! O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na ovom svijetu uživali – samo vama šteti; nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti!” (Junus, 22, 23). Premda su ovi ajeti objavljeni u vezi s ljudima koji živjahu prije četrnaest stoljeća, oni se odnose i na ljude što danas žive. Tu su i Božije riječi: “Kad vas na moru nevolja zadesi, tad nema onih kojima se inače klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno spasi, vi okrećete glave; čovjek je uvijek nezahvalan! Zar ste sigurni da vas On neće u zemlju utjerati ili da protiv vas neće pješčanu oluju poslati, pa da onda sebi zaštitnika nećete naći? Ili, zar ste sigurni da vas On po drugi put neće na more izvesti, i buru na vas poslati i potopiti vas zbog toga što ste bili nezahvalni? Tad ne biste nikoga našli ko bi Nas zbog vas na odgovornost pozvao” (el-Isra, 67–69). Zapazi da ovaj ajet ukazuje na čovjekovo neznanje zato što smatra da je, iskrcavši se na kopono, postao siguran. Kur’an skreće pažnju na to da čovjek na kopnu može biti još žešće kažnjen. Zar neki ljudi, kao, naprimjer, Karun, nisu utjerani u zemlju; zar neki ljudi nisu uništeni pomoću kamenja koje je padalo na zemlju, kao, naprimjer, narod u Sodomi. Allah, džellešanuhu, rekao je također: “A kad ih talas, kao oblak, prekrije, mole se Allahu iskreno Mu vjeru ispovijedajući; a čim ih On do kopna dovede, samo Mu neki zahvalni ostaju. A dokaze Naše samo izdajnik, nezahvalnik poriče” (Lukman, 32). Ovdje se govori o plovljenju lađom, ali se ovaj, kao i prethodni kur’anski ajeti, odnosi i na putovanje u drugim prijevoznim sredstvima. Akoli pomno proučiš i razmisliš o ajetima koje smo naveli, zapazit ćeš da oni otkrivaju nasušnu potrebu odanosti Allahu i iskrenog robovanja samo Njemu.
Kad bi, čitaoče, držao predavanje i upitao prisutne šta se podrazumijeva pod sintagmom “dobro društvo”, vjerovatno bi se, definirajući taj izraz, usredsredili na neke vrednote koje preovladavaju u zapadnjačkom poimanju ličnosti. Međutim, onaj ko razmišlja o Kur’anu naći će u njemu definiciju dobrog društva, koja će ga iznenaditi. Allah, džellešanuhu, rekao je: “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svom mole ujutro i navečer…” (el-Kehf, 28). Shvatamo li mi sintgamu “dobro društvo” na ovaj način? Zapazi da u ovom ajetu Svevišnji Allah preporučuje Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da bude uz dobre ljude, da se s njima druži, to jest s onima što zazivaju Gospodara ujutro i navečer. Zar se ne trebamo stidjeti toga što zanemarujemo ove nepobitne činjenice!?
Nakon što je Allah, džellešanuhu, odabrao Musaa, alejhis-selam, za poslanika, Musa je zamolio Allaha da mu za pomoćnika odredi braTa-Haruna, koji će mu pomagati u poslaničkoj misiji. Pa ipak, je li ovo Musaovo, alejhis-selam, traženje podrške imalo kakvu pozadinu i motiv? Jest, imalo je pozadinu i motiv. Evo o tome Allahovih riječi: “…i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Haruna, brata mog; osnaži me njime i učini drugom u zadatku mom, da bismo Te mnogo hvalili i da bismo Te mnogo spominjali…” (Ta-Ha, 29–34). Uočio si da je poslanik Musa tražio podršku u svom bratu Harunu zbog toga da zajedno slave i veličaju Uzvišenog Allaha. Štaviše, Uzvišeni Allah poslao je Musa i Haruna faraonu i opet ih nasavjetovao da stalno spominju Allaha: “Idite ti i brat tvoj, s dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti…” (Ta-Ha, 42). Značenje je: nemojte malaksati u zikru, Mene uvijek spominjite i nemojte Me zaboraviti. Upravo pomoću zikra mogli su se suprotstaviti najvećem totalitarističkom režimu u historiji koji je bio oličen u oholom faraonu. Kad bi neki savremeni islamski misionari i učenjaci uputili savjet onima što dižu revolucije protiv svojih iskvarenih vladara da što više spominju Allaha, većina prozapadnjaka smatrala bi to sufizmom i naivnošću. Većina današnjih dešavanja daleko su od ispravnog razumijevanja Kur’ana, većina muslimanske omladine otuđila se od Kur’ani-kerima, osim malog broja.
Kur’an govori da vjernik treba prihvatiti Objavu u cijelosti, kao i to da se od njega ne traži da samo provodi kur’anske propise, nego da se njegovo srce mora raznježiti prilikom slušanja Objave, što izaziva poniznost u robovanju Gospodaru svjetova. Allah kaže: “…i da bi oni koji su znanjem obdareni spoznali da je Kur’an istina od Gospodara tvog, pa u njega povjerovali i da mu srca njihova budu sklona” (el-Hadždž, 54). Neki mufesiri navode da je značenje ovog ajeta sljedeće: neka njihova srca budu nježna prilikom slušanja Kur’ana.
I u suri el-Mu’minun nalaze se ajeti koji potiču čovjeka na odanost Plemenitom Allahu. Naime, većina ljudi smatra da vjernik mora osjećati strah od Allaha kad čini grijeh, a nisu svjesni toga da vjernik mora osjećati strah od Gospodara i prilikom činjenja dobrog djela. Evo o tome Božijih riječi: “…i oni koji od onog što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svom Gospodaru…” (el-Mu’minun, 60). Vjernik daje milostinju, a srce mu je ispunjeno strahom od Allaha! Postoji li veća predanost Allahu od ove?! Ako Kur’an zahtijeva od čovjeka da se boji Allaha onda dok čini dobro, zar da ne zahtijeva od njega strah od Gospodara dok čini zlo!
Allah, džellešanuhu, spomenuo je trgovačke poduhvate, ali nije istaknuo njihovu važnost ni vrste, nego je upozorio na to da se srce ne zaokupi trgovinom: “…ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju…” (el-Nur, 37). Ako čovjek ne smije dozvoliti da ga trgovine omete i odvrati od sjećanja na Allaha, smije li dozvoliti da u slobodno vrijeme zanemari zikr?!
Na važnost odanosti Gospodaru i iskrenom voljenju samo Njega ukazuje i činjenica da Kur’ani-kerim naređuje posvećivanje vjeri i okretanju bića Allahu. U vezi s tim, razmisli o sljedećim ajetima: “…i: ‘Predaj se pravoj vjeri’” (Junus, 105); “Ti upravi lice svoje vjeri…” (er-Rum, 30); “Zato ti upravi lice svoje prema pravoj vjeri, prije nego što, Allahovom voljom, nastupi Dan…” (er-Rum, 43); “Onaj ko se sasvim preda Allahu, a usto čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu” (Lukman, 22). Čitao sam izjave učenjaka koji su razmatrali šta se to, nakon tevhida, najčešće spominje u časnom Kur’anu. Naime, oni su navodili razne stvari, a nakon istraživanja ovog pitanja ustanovio sam da oni nisu bili precizni u pogledu toga. Zaključio sam da se, nakon tevhida, Allahove jednoće, najviše govori o zikrullahu, bez obzira na to bio on spomenut općenito (kao, naprimjer, da se govori o muškarcima i ženama koji često čini zikr, ili da se govori o onima koji spominju Allaha stojeći, sjedeći i ležeći, noću i danju, ili da se navodi da su određene stvari zabranjene zato što odvraćaju od zikra, ili da se upozorava na tvrdokornost srca prema spominjanju Allaha, ili da se skreće pažnja na skrušenost srca prilikom spominjanja Allaha) ili bio spomenut u posebnom obliku, kao, naprimjer, zikr pomoću kojeg se slavi Allah i zahvaljuje Njemu, izgovara: “La ilahe ilallah”, veliča Allah, odnosno da se na početku određenih sura ističe zahvala Gospodaru. Pa ipak, časni Kur’an obiluje ajetima koji govore o budućem svijetu. Dakle, onom ko razmisli o ovom objelodanit će se da se o spominjanju Allaha, poslije tevhida, najčešće govori u Knjizi, i to je lahko zaključiti. Pa, kakva je veza između zikra i srca? U Allahovoj knjizi postoje dva ajeta koja ukazuju na vezu između ovog dvoga, a to su sljedeći ajeti: “Pravi su vjernici samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene…” (el-Enfal, 2); “A radosnom viješću obraduj poslušne, čija srca, kad se Allah spomene, strah obuzme…” (el-Hadždž, 34, 35).
Ova naša zapažanja, koja smo ovdje iznijeli, odnose se na nekoliko prvih kur’anskih sura i nekoliko sura iz sredine Kur’ani-kerima, a iznesimo i zapažanja skraja Knjige, i time ćemo se zadovoljiti jer nema mjesta da navodimo sva svoja promišljanja.
Možemo iznijeti zapažanja u vezi sa surom u kojoj se govori o osjećajima vjernikā nakon što sa sebe skinu teret džihada i ostvare pobjedu. Allah je, džellešanuhu, tokom objavljivanja časnog Kur’ana vezao srca za Allaha, da se postigne pobjeda, ali šta nakon pobjede? Evo o tome Božijih riječi: “Kad Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze, ti veličaj Gospodara svog hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.” (en-Nasr, 1–3)
Jedna od zadivljujućih kur’anskih metoda pomoću koje veže dušu sa Stvoriteljem jest to da se u Kur’anu navodi nekoliko Allahovih imena i svojstava u jednoj suri ili u nekoliko ajeta, i to dovodi do snažnijeg doživljavanja ibadeta. Primjer za ovo jesu Božije riječi: “Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi…’” (en-Nas, 1–3). Dakle, Allah nam naređuje da tražimo zaštitu i utočište kod Njega zbog toga što je On Gospodar ljudi, a kad srce to prihvati, onda mu se otvara horiznost ka spoznaji i prihvatanju činjenice da je Allah vladar svih ljudi, te da je jedan jedini Bog i tako dalje. Upravo ovako se čovjek, razmišljajući o Allahovim imenima i svojstvima, uzdiže, i njegova veza s Gospodarom biva jača. Evo, ovako je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, pomoću Objave odgajao ljude.
I Vjerovjesnikovi, sallallahu alejhi ve sellem, hadisi upućuju na odanost srca Allahu. Po meni, hadis koji ću navesti šalje veoma snažnu poruku u tom smislu. Naime, riječ je o hadisu u kojem su spomenuta sedmerica ljudi koje će Gospodar uvesti u Svoj hlad onog Dana kad to bude jedini hlad. U jednu od tih kategorija spada i čovjek “čije srce bude vezano za džamiju i kad ne boravi u džamiji”.[2] Zapazi kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kod svojih ashaba, drugova, uspostavljao i ušvršćivao vezanost za džamiju i uporedi to s postupanjem nekih ljudi koji sebe smatraju islamskim misionarima, a koji pokušavaju vezati ljude za ono što je izvan džamije. Uporedi ove Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi s riječima onih koji se smatraju islamskim misionarima, i koji ne posvećuju pažnju smirenosti koju mesdžidi pružaju, koji su se posvetili ovodunjalučkim stvarima. Šejhul-islam Ibn Tejmijja zapisao je: “…ovdje se želi reći da su dva Allahova prijatelja, Muhammed i Ibrahim, bili najpotpuniji ljudi kad je riječ o ispovijedanju tevhida. Savršenost njihovog tevhida ogleda se u tome da su oni obožavali isključivo Allaha i da u njihovim srcima nije bilo mjesta ni za koga drugog nita za bilo šta drugo osim za Allaha.”[3]
Čovjek po prirodi naginje dunjaluku, a nemaran je prema ahiretu, pa zbog toga Kur’ani-kerim donosi pravila da se ljudima govori o ahiretu i da ih se veže za njega. Na to i sunnet potiče, kao i izreke prvih generacija muslimana. Nažalost, uslijed raznih negativnih pojava na ovom svijetu i pozivanja u materijalizam, te su vrednote pale u zaborav i rasprostranile su se kultura i civilizacija protivnikā ove vjere. Oni propagiraju važnost života na ovom svijetu i ističu zemaljske vrijednosti, a marginiziraju sve što ima veze s ahiretom. Oni uporno govore da su muslimani nazadni zato što se nisu predali dunjaluku, a ne zato što su se otuđili od vjere. Međutim, među vjernicima ima onih koji nisu prihvatili takvo prosuđivanje i koji ni za pedalj ne odstupaju od islamskog poimanja ovozemaljskog života i ahireta.
Islamski misionari trude se da povežu svakodnevnicu s vjerom kako bi podsjetili ljude na Allaha. Oni predstavljaju najučenije ljude koji su shvatili suštinu Allahove knjige. A oni koji su zavedeni i koji ismijavaju povezivanje svakodnevnice s vjerom u Allaha nazivaju to pretjerivanjem u uvođenju vjere u svakodnevni život. Oni na taj način iskrivljavaju plemenitu ulogu islama. Takvi su, nesumnjivo, najveće neznalice.
Kad se srce onoga ko razmišlja o Kur’anu ispuni velikom istinom o kojoj govorimo u ovoj knjizi, u njemu se pojave prekrasni plodovi imana, u njemu ima mjesta samo za Allaha, džellešanuhu, ono svu snagu i moć pripisuje jedino Allahu, svoje potrebe povjerava Allahu, počinje osjećati tragove Božije pomoći. Šejhul-islam Ibn Tejmijja govoraše: “…zato su prve generacije muslimana govorile: ‘Ko želi da biti najsnažniji i najbolji čovjek neka se osloni na Allaha.’”[4]
Upravo zato se čovjek ne smije pouzdavati u poduzimanje potrebnih koraka kad je riječ o stjecanju opskrbe, traženju novog smještaja, posla, stjecanju znanja, ustrajnosti u islamu, liječenju, nastojanju da se izbavi iz kušnje, teženju uspjehu revolucije, nego se srce uzdiže ka Allahu i trudi se da čine ibadete. Vjera nalaže da čovjek slijedi sredinu kad je riječ o poduzimanju potrebnih koraka. Nema sumnje u to da će daleko zastraniti onaj ko bude slijedio upute savremenih mislilaca koji odvraćaju od kur’anskih uputa u pogledu napretka? Jesi li u knjigama tih mislilaca igdje našao da se oni u pogledu toga pozivaju na ajete u kojima se govori da će Svemogući Allah dati Zemlju u nasljedstvo vjernicima i da je On čovjeka učinio namjesnikom na Zemlji? Čak se i pomoću tih ajeta uspostavlja veza s Gospodarom. To je, uistinu, glavna nit u Allahovoj knjizi, koja je uže, na osnovi ajeta: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite…” (Alu Imran, 103). U hadisu se kaže: „Kur’ani-kerim je Allahovo uže.”[5]
Šejhul-islam Ibn Tejmijja zapisao je: “Uistinu je srce kuća u kojoj su smješteni vjerovanje u Uzvišenog Allaha, spoznaja Njega i ljubav prema Njemu.”[6] Imam Ibnul-Kajjim rekao je: “Srce je kuća Uzvišenog Gospodara koja je ispunjena ljubavlju, iskrenošću i dobročinstvom.”[7] Ovdje se, naravno, ne misli da je Svevišnji Allah utjelovljen u srcima ljudi, Gospodar je uzvišen i daleko od toga, nego se time želi reći da srca trebaju biti ispunjena djelima koja voli Allah, da se samo Njemu pokoravaju i da Gospodara obožavaju onako kako su Ga obožavale prve generacije ovog umeta. A sufije, filozofi, vjeruju da je Allah, džellešanuhu, utjelovljen u Svojim stvorenjima. Allah čist od toga!
Dakle, Sveznajući Allah objasnio nam je šta želi od nas, i to nam je rekao na mnogo različitih načina. Svačiji život visi o koncu i blizu je čas kad će nas Svemogući Allah pozvati na odgovornost u vezi s onim što je želio od nas. “…vama su ajeti Moji kazivani, ali vi ste uzmicali…” (el-Mu’minun, 66); “‘Zar vam ajeti Moji nisu kazivani, a vi ste ih oporicali?’” (el-Mu’minun, 105); “‘Zar vam ajeti Moji nisu kazivani, ali vi ste se oholili i narod nevjernički postali.” (el-Džasija, 31)
Na budućem svijetu dogodit će se sve što je nagoviješteno u Kur’ani-kerimu, pa neka čovjek dobro promisli o tome kako i u čemu provodi svoj život.
_________________________________________-
[1] Vidjeti: Medžmuul-fetava, 15/39. Ovdje je šejhul-islam Ibn Tejmijja naveo tri različita tumačenja ovog ajeta i razmatrao ih.
[2] El-Buhari (660) i Muslim (1031).
[3] Minhadžus-sunna, 5/355.
[4] Medžmuul-fetava, 10/33.
[5] Muslim (2408).
[6] Medžmuul-fetava, 18/122.
[7] En-Nunijja, str. 366.