Piše: Ibrahim b. Omer Es-Sekran
Događaj koji se zbio jedne ramazanske noći uvelike obuzima moje osjećaje. U Rijadu, gradu u kojem živim, teravih-namaz ne klanja se u svim džamija u isto vrijeme, tim prije jer nekim ljudima odgovara da ovaj dobrovoljni namaz odgode, pa odlaze u džamije u kojima se on kasnije klanja. Dakle, bio sam u svojoj sobi i pripremao neke papire kad sam iz jedne obližnje džamije u istočnom dijelu Rijada, koja je bila izuzetno posjećena, čuo imamovo učenje na teravih-namazu. Prekinuo sam posao i otvorio prozor, noć je bila hladna. Ako me sjećanje ne vara, imam je učio ajete sure el-Maida. Smirenost me obuzela, pa sam izgubio osjećaj za vremenom i prostorom; ne znam da postoje riječi pomoću kojih bih mogao opisati svoje osjećaje.
Sjećam se i jedne starije rođake koja bi nakon povratka s teravih-namaza na televiziji pratila prijenos ovog namaza iz Mesdžidul-harama. Nebrojeno mnogo puta gledao sam kako plače posmatrajući te prekrasne safove oko Kabe dok Kur’an odjekuje s haremskih minareta.
Kad nastupi ramazan, ljudi jedni drugima čestitaju i iskazuju iskrene želje u pogledu ramazana, posta, ibadeta… Jednom, to me je potaknulo da razmislim o tome u koji kontekst Allah smješta mjesec ramazan? Kad sam počeo razmišljati o kur’anskim ajetima koji govore o ramazanu, primijetio sam da se mjesec ramazan spominje na dva načina: kao cjelina i kao jedan njegov dio. Božije su riječi: “Mjesec ramazan u kojem je objavljen Kur’an…” (el-Bekara, 185), i u njima je ramazan spomenut kao cjelina. A jedan dio ramazana spomenut je u ajetima u kojima se govori o Lejlei-kadru. Evo o tome Allahovih riječi: “Mi smo ga objavili u Lejlei-kadru…” (el-Kadr, 1); “Mi smo je objavili u blagoslovljenoj noći, i Mi, doista, opominjemo…” (ed-Duhan, 3). Ovi su ajeti odista pokazatelji da se čovjek treba posvetiti učenju i razmišljanju o Kur’ani-kerimu u mjesecu ramazanu. Kad je riječ o položaju Knjige u određenom vremenu, ona veću vrijednost ima u ramazanu nego u ostalim mjesecima, pa makar se radilo o svetim mjesecima, od kojih su i mjeseci hadža. Štaviše, Allah, džellešanuhu, nije odabrao ramazan samo za objavljivanje Kur’ana nego i za to da ga Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ponavlja u tom mjesecu. Džibril, alejhis-selam, najodabraniji melek, zadužen za dostavljanje Allahovog govora, sastajao se svake ramazanske noći s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, radi ponavljanja Kur’ana. Ibn Abbas, radijallahu anhu, kazivao je: “Džibril se sastajao s Vjerovjesnikom svake noći u ramazanu, i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je Kur’an pred njime.”[1] Sve ovo ukazuje na to da su ramazanski dani i noći najbolje vrijeme za učenje Kur’ana, a posebno za zajedničko učenje i izučavanje koji donose obilne koristi. Zato je i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio pod velikim dojmom zbog ovog zajedničkog učenja Kur’ana s Džibrilom. Ashabi su primjećivali da to ostavlja trag na Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ibn Abbas, radijallahu anhu, govoraše: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najdarežljiviji čovjek, a najdarežljiviji je bio upravo u ramazanu, kad ga je posjećivao Džibril. Tad je u pogledu činjenja dobra bio brži i korisniji od blagog povjetarca.”[2] Ako je časni Kur’an ovako snažno djelovao na Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kome je i objavljen Kur’an, kolika je onda potreba nas, čija su srca oboljela od strasti i sumnji, da se bavimo učenjem i proučavanjem Knjige?! Lišeni su dobra oni obrazovani ljudi koji drže da poznaju Kur’an jer su ga izučili i nema potrebe da ga konstantno i iznova uče i proučavaju.
Najvažniji zajednički ibadet u ramazanu jest, dakako, teravih-namaz, pa jesi li se ikad zapitao šta je mudrost obavljanja noćnog namaza. Bit ću iskren: ni ja sebi nikad nisam postavio ovo pitanje. A jednom, čitao sam djelo šejhul-islama Ibn Tejmijje i pronašao ovo pronicljivo zapažanje: “…jedan od najvećih ciljeva teravije jest učenje Kur’ana kako bi se muslimanima omogućilo da slušaju učenje Allahova govora.”[3]
Ako čovjek promisli o vezi između ramazana kao mjeseca posta i mjeseca u kojem je objavljen Kur’an, uočit će vezu između ponedjeljka i dobrovljnog posta tog dana. Neko je upitao Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s postom ponedjeljkom, pa je odgovorio: “To je dan u kojem sam rođen i u kojem sam dobio objavu.”[4] Je li moguće da ove vremenske podudarnosti ne nose nikakve šerijatske naznake i prefinjene poruke?! Možemo kazati da ova vremenska podudarnost (koja je nadasve zanimljiva) postoji i kad je riječ o iskušenju kojim su bili iskušani imam Ahmed i neki drugi, kad se od njih tražilo da izjave da je Kur’ani-kerim stvoren. To se, kako kažu historičari, zbilo u ramazanu. Ez-Zehebi je zapisao: “U ramazanu je imam Ahmed bio iskušan kad su vlastodršci od njega tražili da izjavi da je Kur’an stvoren. On je udaran bičem do besvijesti.”[5]
Ako čovjek promisli o vezi između ramazana kao mjeseca posta i mjeseca u kojem je objavljen Kur’an, može zaključiti da je post čišćenje duša da bi se pripremile za susret s Kur’anom. Naime, dok čovjek posti, kad ne konzumira mnogo hrane, njegova je duša smirena. To znači da glede razmišljanja o Kur’anu i njegova razumijevanja uvelike pomaže to da čovjek ne pretjeruje u jelu, druženju s ljudima, u pretraživanju sadržaja interneta, na kojem može svašta vidjeti i čuti. Tome u prilog ide i itikaf: u njemu se čovjek odvaja od ljudi i posvećuje se ibadetu.
___________________
[1] El-Buhari (4997).
[2] El-Buhari (3220).
[3] Medžmuul-fetava, 23/122.
[4] Muslim (2804).
[5] Sijeru e‘lamin-nubela, 10/292.