Piše: Ammara Šabić
Život je ćilim satkan od niti kušnje i svanuća nakon tame. I nema druge, nego – odživjeti ga.
Vjernik nešto ne želi, ali kada mu se desi, prihvata. Strpi se, zahvali Allahu na podršci srcu koje bi bez snage te pomoći klonulo, i pokuša vrijeme čekanja izlaza ispuniti sjećanjem na Gospodara, subhanehu we te’ala. Traga za mudrošću koja se sigurno krije u svemu što nas zadesi. I tako uvijek, baš uvijek, biva na dobitku.
Suhejb,r.a.,pripovijeda od Allahovog Poslanika,s.a.v.s.,da je rekao:
„Čudno je stanje vjernika,zaista je za njega uvijek dobro,a to nema niko osim vjernik.Ako ga zadesi nešto lijepo,zahvali se Allahu pa bude dobro,a ako ga zadesi nekakva nedaća,on se strpi pa mu opet bude dobro.“ (Hadis je hasen,a zabilježili su ga:Tirmizi 6/606 (2419) u Kitabuz-zuhdu,Ibn Madže,Malik i Ahmed.)
Kako očuvati misao od udara slabosti, kada se lomi kao suho granje na oluji?
Kako blindirati srce pred udarima šejtanskih vesvesa kojima kao kišom metaka napada svaki damar?
Kako reći dahu da se smiri?
“Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo, doista, Allahovi i Njemu ćemo se, sigurno, vratiti.’ To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihovog i milost; oni su na Pravom putu.” (El-Bekara, 155–157)
Nakon što odeš liječniku zbog bolesti i slabosti, on će uvidjeti simptome, ali proces liječenja će započeti i razvijati na traženju i tretiranju uzroka. Tako je i sa duhovnim srcem. Uvijek trebamo tražiti korijen problema. Iskušenja nam izoštravaju sva osjetila potrebna za taj dijagnostički proces.
U trenucima iskušenja strahom, razmislimo – zbog čega i nad čim strahujemo? Nad odredbom koja nas sigurno ne može zaobići? Bilo da je to strah od bolesti, smrti, slabosti pred nadmoćnijima i ljudske ograničenosti… svi mi strahujemo od gubitka onoga što nije u našim rukama. A vjernik – vjeruje; bolest je čišćenje od grijeha kojih smo svi puni. Smrt je neminovnost koja nas svakako sve vreba, i nije kraj, već početak koji treba da nas opominje. Nadmoćniji su nemoćni pred Svemoćnim Allahom. Naše mogućnosti su ograničene, ali je Allahova Snaga i Vlast neograničena.
Prebiranje po kur’anskim ajetima treba da bude naš „skener“. Aparat koji otkriva uzroke, opisuje posljedice, i ukazuje na terapiju. Proces proživljavanja iskušenja je zaista impresivan mehanizam dolaženja „do sebe“. Iskušani smo za naše dobro, kako bismo našli korijen iz kojega niče slabost.
Tako, na primjer, iskušenje strahom počinje od bojazni zbog gubljenja ionako netrajnog. (No, ako smo toga svjesni, zašto uopće strahujemo?) Dalje se odvija kroz momente uočavanja grešaka o kojima i sami pred sobom šutimo, i tako one prerastaju u šejtanovo oružje protiv nas. Izoštrava se, dakle, naša svijest o nepokornosti i manjkavostima koje tako lahko zaboravljamo kada se osjetimo neovisni. Strah je poštar naše pretjerane opuštenosti u griješenju. Mi vjerujemo da je Uzvišeni Allah Dobar, ali znamo da mi nismo. Kao dijete kad neispoštuje majku i oca, pa pred njima stoji uplašeno, iako zna da ga vole. Blago onome koji se u strahu preispita i očisti svoje srce istigfarom. Blago onome koji se posveti dijagnosticiranju stanja svog srca, jer – takvo srce je živo. Iako bolesno, živo je. Ima nade da ojača i odbije nesigurnost osloncem na Uzvišenog Gospodara. Uviđanjem nemoći okrećemo se lijeku kojim se osnažuje srce. Sjećanje na Moćnog Vladara je mehlem na svaku ranu. Dok god nas opominje, nije nas prepustio našoj zaboravnosti. I nismo li nakon ovoga sretni i zahvalni? Nije li lakše i slađe čekati izlaz koji će sigurno doći? Nije li pravo bogatstvo to što je, u takvom stanju, svaki otkucaj srca tokom iščekivanja – ibadet? Fascinantno je kako se uz vjeru i oslonac na Allaha subhanehu we te’ala strah pretvara u sigurnost, slabost u snagu, briga u radost… Ko ima vjeru – ima sve. Ko nema vjeru, džaba mu sve.