Piše: hfz. Nedim Botić
Jedan od hadisa koji u srca svakog učača Kur’ana unose strah i brigu o iskrenosti tokom učenja je poznata predaja u kojoj se govori o kazni koja sljeduje one koji ne uče Kur’an iskreno u ime Allaha.
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi imam Muslim: “Prvi kojima će se suditi na Sudnjem danu bit će trojica ljudi”, a među njima je spomenut i “čovjek koji je stekao nauku, podučavao druge i učio Kur’an. Bit će mu predočene te blagodati i on će ih priznati. Zatim će mu biti rečeno: – Šta si u radio s njima? On će odgovoriti: – Učio sam nauku i podučavao je radi Tebe, i učio Kur’an. Reći će mu: – Lažeš! Učio si da se za tebe kaže da si učač, što je i rečeno. Zatim će narediti da ga odvedu, pa će ga vući po licu sve dok ga ne uvedu u Vatru.”
Zbog važnosti navedene tematike, i općenito iskrenosti bez koje Allah, dželle še’nuhu, ne prima učinjena djela, islamski učenjaci su objasnili neke znakove onih koji ne uče Kur’an u ime Allaha, da nas Allah sačuva toga. Naravno, cilj spominjanja navedenih osobina je prije svega da preispitamo sami sebe, a ako neku od njih prepoznamo kod sebe, da počnemo sa njenim liječenjem i sapiranjem tevbom i povratkom Allahu.
Osobine onih koji ne uče Kur’an iskreno radi Allaha su slijedeće (njih naravno ima više, ali ćemo u ovom članku zadovoljiti samo navedenim):
– Takva osoba je prema drugima ohola, voli se hvaliti svojim vještim učenjem, lijepim glasom, i pamćenjem ajeta.
– Želi da se zna da je ona hafiz Kur’ana ili uči hifz, i na osnovu toga želi da je ljudi poštuju.
– Javnosti se pokazuje kao čestita osoba, a kad se osami s Gospodarom čini grijehe.
– Ugled kod ljudi joj je važniji od ugleda kod Gospodara.
– Na njenom ponašanju se ne vide tragovi od druženja s Kur’anom.
– Ne osjeća strahopoštovanje prilikom učenja Kur’ana, ne plače, ne žalosti se niti razmišlja o onome što uči. Takva osoba zna samo kur’anske harfove, ali ne i propise.
– Prilikom učenja najveća briga mu je pamćenje riječi, pa ako pogriješi u nekom slovu ili pravilu, veoma se rastuži jer može izgubiti položaj kod ljudi, a ne ljuti se na sebe zbog Allaha. (1)
Kao što možemo zaključiti iz gore navedenog, nije dovoljno samo učiti Kur’an napamet, već se moraš i odgajati, mijenjati nabolje.
Inače, šta dobijemo ako mladić postane hafiz, nauči Kur’an, a ružno se ponaša, ružno govori, oholi se nad drugima, ističe, zavidi drugim hafizima i učenicima, ogovara, spletkari?
Plašim se da gubimo iz vida smisao hifza koji nije samo pamćenje napamet i učenje, već prije svega odgoj, poniznost, skromnost, ljubav prema drugima, nesebičnost, rad za vjeru.
To su sve osobine koje trebaju krasiti i hafize i učenike hifza.
Kurra hafiz Armin Abaza kaže da je problem učenika hifza što uče samo ajete napamet, ali ponašanje im nije u skladu s naučenim.
“Mladić nauči Kur’an, ali mi (zajednica) od njega nemamo ništa osim samo još jedan primjerak Mushafa. Odgoj i učenje moraju ići jedno uz drugo.”, kaže on.
Ovo je savjet prvo meni, pa drugima: nemojte da nam se hifz svede samo na učenje napamet, bez rada po naučenom i promjene našeg ponašanja. Ne smije se desiti da učim hifz, a isti sam ili ne dao Bog gori nego kad ga nisam učio. Molim Allaha da nas pomogne na tom putu promjene nabolje. Amin.
_________________
Izvor: El-Adžurri, Ahlaku ehli-l-Kur’an, prevedena na bosanski pod nazivom “Kultura ponašanja hafiza Kur’ana”, Centar za učenje Kur’ana Mostar, 2014.)